Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4482/19 (M. Č.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4482/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4482/19, rješavajući apelaciju Mirzana Čička, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirzan Čičak protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 152367 19 Kž od 15. avgusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirzan Čičak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Srđan Petrić advokat iz Zenice, podnio je 20. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 152367 19 Kž od 15. avgusta 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 152367 17 K od 9. maja 2019. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH i sve u vezi sa članom 54. KZ FBiH, te su apelantu za navedena krivična djela utvrđene kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca, a zatim je apelantu izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

3. Osporenom odlukom Kantonalnog suda od 15. avgusta 2019. godine uvažena je žalba Kantonalnog tužioca i preinačena prvostepena presuda u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, tako što su apelantu za krivična djela za koja je prvostepenom presudom oglašen krivim utvrđene: za krivično djelo izazivanje opće opasnosti kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za krivično djelo oštećenje tuđe stvari kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant ranije višestruko osuđivan za krivična djela imovinskog karaktera koja je vršio u periodu od 2005-2007. godine i da su mu izricane uvjetne osude, kazna zatvora i novčana kazna, da je u 2011. godini dva puta osuđen za krivično djelo iz člana 332. stav 1. KZ FBiH i oba puta su mu izrečene zatvorske kazne, te da je presudom Općinskog suda Zenici broj 43 0 K 092736 13 K od 28. novembra 2014. godine osuđen za krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 3. KZ FBiH i izrečena mu kazna zatvora u trajanju od jedne godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nezavisno od toga što su sve osude izrečene u periodu od 2005. do 2007. godine mogle biti brisane i zanemarene, sve ostale osude morao cijeniti kao otežavajuće okolnosti. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud trebao cijeniti kao otežavajuću činjenicu da je apelant posljednji put 2014. godine osuđen za kvalifikovani oblik krivičnog djela, a za koju vrstu krivičnog djela je oglašen krivim i u ovom postupku (učinjeno 29. avgusta 2016.godine). Kantonalni sud je naveo da se ni u kom slučaju nije mogla neadekvatno vrednovati otežavajuća okolnost da je apelant specijalni povratnik u vršenju krivičnih djela. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelantu presudom od 28. novembra 2014. godine izrečena bezuvjetna zatvorska kazna, dok je prvostepenom presudom u ovom postupku apelantu izrečena uslovna osuda, što nije adekvatna krivičnopravna sankcija niti odgovara načinu izvršenja krivičnog djela, posljedicama koje su nastupile, stepenu apelantove krivične odgovornosti, a ni stepenu apelantove društvene opasnosti. Kantonalni sud je zaključio da nije bilo mjesta izricanju uslovne osude apelantu, kojom se neće postići svrha kažnjavanja. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da „drugostepeni sud ignorira činjenicu da je od proteka prethodnog krivičnog djela prošlo više od pet godina, tako da se ne može ranija osuđivanost dovesti u kontekst višestrukog povrata, da nije cijenio da je apelant izmirio štetu koja je nastala na motornom vozilu oštećenog, da je apelantovo držanje tokom krivičnog postupka doprinijelo ekonomičnosti postupka, te ističe da je apelantov doprinos nastanku i izvršenju krivičnog djela znatno manji nego kako to odmjerava drugostepeni sud“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tač. a) i b) Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 4. st. 1. i 2. Evropske konvencije, te Anexa Ustava FBiH-Instrumenti za zaštitu ljudskih prava, a u vezi sa članom II A, član 2. stav 1. tač. b),c), d), f) i k) i člana 6. Ustava FBiH i člana 13. Evropske konvencije), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4482/19 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio