Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4340/19 (TP Radić d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4340/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4340/19, rješavajući apelaciju koju je podnio TP Radić d.o.o. Mostar, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio TP Radić d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 075441 19 Rev 2 od 18. srpnja 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Ps 075441 18 Pž 2 od 27.
prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. TP Radić d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured Jurišić & Ćulanić iz Mostara, podnio je 8. studenoga 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 075441 19 Rev 2 od 18. srpnja 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Ps 075441 18 Pž 2 od 27. prosinca 2018. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezan je tuženik (Perutnina Ptuj-BH d.o.o. Breza) da isplati apelantu na ime materijalne štete – opravke poslovnoga objekta iznos od 6.874,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen kao neutemeljen dio tužbenoga zahtjeva apelanta kojim je tražio da se raskine ugovor o najmu poslovnoga prostora kojega su zaključili apelant i tuženik dana 12. srpnja 2007. godine, zahtjev za isplatu neisplaćenih zakupnina i izgubljene zarade za određeni period u određenom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, te zahtjev da tuženik isplati apelantu na ime materijalne štete određeni iznos na ime utrošene električne energije, potrošnju vode i telekomunikacijske usluge, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je u revizijskom fazi postupka sporno da li apelantu pripada naknada štete u iznosu od 18.029,60 KM (koliko je dosudio prvostupanjski sud, a potom navedeni iznos drugostupanjski sud preinačio na iznos od 6.874,40 KM). Vrhovni je sud naveo da je drugostupanjski sud nakon održane rasprave utvrdio drugačije činjenično stanje i zaključio da je tužbeni zahtjev utemeljen do iznosa od 6.874,40 KM, a neutemeljen preko tog do iznosa od 18.029,60 KM, iz razloga što je šteta u iznos od 6.874,40 KM nastala na predmetnim prostorijama korištenjem od strane tuženika do momenta iseljenja (dana 16. kolovoza 2010. godine). Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud naveo da se nalaz vještakinje građevinske struke (S.B.) ne može cijeniti kao relevantan dokaz jer je ova vještakinja stanje oštećenja utvrđivala dana 21. ožujka 2014. godine, a što je nakon 3,5 godine od iseljenja tuženika, te je utvrđeno da su nakon iseljenja tuženika predmetne prostorije do izlaska vještakinje i suda na lice mjesta, predmetni prostor koristila treća lica. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud na raspravu pozvao vještaka građevinske struke (N.K.), koji je sačinio nalaz i mišljenje u vanparničnom postupku Općinskog suda u Mostaru radi osiguranja dokaza, za potrebe ove parnice. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud obrazložio u cijelosti i na jasan način zašto je prihvatio nalaz ovoga vještaka uz obrazloženje da je to nalaz sačinjen neposredno nakon pregleda objekta po iseljenju tuženika iz istoga, da su oštećenja konstatirana u zapisniku u prisustvu zastupnika parničnih stranaka, na koji nisu imali primjedbe, te da se ta oštećenja ne podudaraju sa onim koje je utvrdila vještakinja građevinske struke (S.B.) obavljajući uvid poslije 3,5 godina nakon što je tuženik iselio iz predmetnih prostorija. Vrhovni je sud istakao da, suprotno tvrdnji apelanta, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije ostvarena povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 229. točka 3. Zakona o parničnom postupku. Naime, Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je na temelju nalaza vještaka građevinske struke (N.K.) kojega je saslušao neposredno na raspravi, utvrdio drugačije činjenično stanje, pri čemu se radi o dokazu izvedenome u prvostupanjskome postupku, kojega je drugostupanjski sud ponovno izveo. Vrhovni je sud istakao da je utvrđeno i to da je tuženik napustio poslovne prostorije dana 16. kolovoza 2010. godine, te da od tada do preuzimanja ključeva od strane apelanta (21. ožujka 2014. godine apelant preuzeo ključeve koje je tuženik deponirao kod suda 9. travnja 2011. godine) u objektu je evidentirana potrošnja električne energije, vode i telekomunikacijskih usluga u određenome iznosu. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud pravilno zaključio kada je obvezao tuženika da apelantu na ime uređenja predmetnih poslovnih prostorija – naknade štete isplati iznos od 6.874,40 KM, a odbio zahtjev preko tog iznosa. Vrhovni je sud istakao da iz odredbe članka 154. Zakona o obligacionim odnosima proizlazi da tko drugome prouzrokuje štetu, dužan ju je oštećenome naknaditi, te kako je tuženik apelantu prouzrokovao štetu u iznosu od 6.874,40 KM, to mu je u obvezi i naknaditi, dok je sa preostalim zahtjevom apelant odbijen, jer u postupku nije utvrđeno da je šteta nastala preko tog iznosa, a do iznos od 18.029,60 KM. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević