Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3887/19 (B. M.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3887/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-3887/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela Belma Mujadinović, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Belma Mujadinović protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 332810 14 Rsž od 21. lipnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Belma Mujadinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Plamenko Čustović odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 14. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 332810 14 Rsž od 21. lipnja 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbačena je tužba apelantice (sa zahtjevom da se poništi kao nezakonito rješenje Vlade Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Vlada KS) o razrješenju predsjednika i članova Nadzornog odbora JU Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) od 10. siječnja 2013. godine, u dijelu koji se odnosi na apelanticu, da se vrati na mjesto predsjednice Nadzornoga odbora Službe, te da se tuženik (Kanton Sarajevo) obveže apelantici isplatiti naknadu štete zbog nezakonitoga razrješenja u određenome iznosu).

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjskom presudom poništeno rješenje Vlade KS, te da je obvezan tuženik vratiti apelanticu na mjesto predsjednice Nadzornoga odbora Službe, dok je odbijen dio tužbenoga zahtjeva da se tuženi obveže isplatiti apelantici naknadu štete. Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud odbio prigovor apsolutne nenadležnosti suda, smatrajući da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o sporu u kojemu se rješava o pravu ili obvezi pojedinca, odnosno o sporu građansko-pravne prirode. Kantonalni je sud istakao da je utemeljen priziv tuženika s navodom o povredi odredaba članka

16. Zakona o parničnom postupku, odlukom prvostupanjskoga suda o prigovoru apsolutne nenadležnosti. Kantonalni je sud naveo, da je prema mišljenju toga suda, i imenovanje i razrješenje članova Nadzornog odbora Službe trebalo bit izvršeno primjenom Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima, i to u smislu odredaba članka 1. stavak 2. i članka 2. stavak 1.5., imajući u vidu principe ovog zakona (članak 3.), standarde i kriterije (članak 7.). Kantonalni je sud naveo da je odredbom članka 14. ovoga Zakona propisano da se razrješenje smatra nezakonitim ako je odgovorni javni službenik vršio ovlaštenja kršenjem principa iz članka 3. Zakona, u kojemu slučaju se ima smatrati da je imenovano lice nezakonito razriješeno, što je zatim predmetom članka 16. Zakona, jer ne postoje osnove za razrješenje, ili kada je razrješenje izvršeno bez provedenog pravičnog i propisanog postupka. Kantonalni je sud istakao da je jedina zaštita u postupku imenovanja i razrješenja predsjednika i članova Nadzornog odbora Službe, koja je propisana ovim Zakonom, prigovor, koji može podnijeti bilo koje zainteresirano lice (ili član javnosti) odgovornom javnom službeniku, te postupak zaštite ljudskih prava pred Ombudsmanom za ljudska prava BiH (u daljnjem tekstu: Ombudsman). Kantonalni je sud naveo da se kontrola zakonitosti konačno okončava upućivanjem nalaza i preporuke institucije Ombudsmana Vladi KS koja se ima smatrati odgovornim javnim službenikom. Kantonalni je sud naveo, da kako su i rješenje o imenovanju i rješenje o razrješenju objavljenim u Službenim novinama KS, da nema osnova za njihovo daljnje preispitivanje u parničnom postupku, jer odredbama Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima nije propisana sudska zaštita.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3887/19 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio