Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2262/19 (M. J.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2262/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-2262/19, rješavajući apelaciju Muniba Jusufbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muniba Jusufbašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 014538 16 Uvp od 7. februara 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Munib Jusufbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 24. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 014538 16 Uvp od 7. februara 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 014538 12 U od 4. marta 2016.godine kojom je odbijena tužba apelanta podnesena protiv Rješenja Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Sarajevo broj 08-14-2146-1/09-B od 21. decembra 2011. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za odobravanje novčane podrške iz sredstava budžeta Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva za podizanje višegodišnjih nasada voćnjaka-vinograda (jesenja sadnja 2007. godina).

3. U obrazloženju osporena odluke Vrhovni sud je naveo da je prema odredbi člana 13. Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju i prema odredbama Uputstva za ostvarivanje novčanih podrški u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji, na koje su se pozvali tuženi organ, a i prvostepeni sud u svojim odlukama, jasno vidljivo da apelant nije ispunio uslove za ostvarivanje tražene novčane podrške za zasnivanje voćnjaka oraha, obzirom da prema izvršenom uviđaju na licu mjesta zasnovani zasad nije imao minimalnu površinu od 0,2 ha, niti je imao očekivani prirast višegodišnjeg zasada starosti četiri godine. Vrhovni sud je istakao da je nesporno utvrđeno da je apelant prema zapisniku Kantonalnog ministarstva za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu Zeničko-dobojskog kantona od 15. aprila 2008. godine na predmetnoj lokaciji u to vrijeme zasadio 70 sadnica oraha, ali i da na zatečeno stanje zasađenih sadnica prilikom uviđaja i sačinjenog zapisnika od 16. decembra 2011. godine nije stavio nikakve primjedbe (osim što je odbio potpisati zapisnik ne navodeći razloge za to), a niti je u provedenom postupku na bilo koji način doveo u sumnju predmetno činjenično utvrđenje, te da na predmetnim parcelama ukupne površine od 17.543 m2, nije zasnovao voćnjak u minimalnoj propisanoj površini i da zasnovani zasad zadovoljava minimalni broj sadnica po hektaru po standardu za orah.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno povredu prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su upravni organi, Kantonalni sud u Sarajevu i Vrhovni sud, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da trajanje predmetnog postupka skoro 10 godina od dana podnošenja zahtjeva, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. S obzirom na to da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za odobravanje novčane podrške iz sredstava budžeta Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva za podizanje višegodišnjih nasada voćnjakavinograda, potrebno je da Ustavni sud prvo odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuje svakome pravo na pravičan postupak kod određivanja građanskih prava i obaveza. Ovo pravo se ne odnosi na sve postupke u kojima je neka osoba strana, nego se ograničava samo na one koji se odnose na građanska prava i obaveze. Pojam građanskih prava i obaveza je autonoman i određuje se na temelju posebnih činjenica u svakom predmetu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, st. 71. i 94. i Kőnig protiv savezne Republike Njemačke, presuda od 28. juna 1978. godine, stav 88). Ključna stvar kod određivanja da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne je da li je ishod postupka odlučujući za privatna prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o odobravanju novčane podrške iz sredstava budžeta, te se u predmetnom slučaju ne radi o ostvarivanju građanskih prava i obaveza apelanta, pa je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U odnosu na navode apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred nadležnim upravnim organima i sudovima je bio da se utvrdi da apelant ispunjava uvjete za dodjelu novčane podrške iz sredstava budžeta propisane Zakonom o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju i Uputstvom za ostvarivanje novčanih podrški u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Shodno navedenom, novčana podrška iz sredstava budžeta koja je bila predmet spora, ne predstavlja postojeću imovinu apelanta, niti je on na osnovu relevantnih propisa mogao imati «legitimno očekivanje» da će ga steći, obzirom da ne ispunjava propisane uvjete za dodjelu iste. Pravo na novčanu podršku iz sredstava budžeta, nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2262/19 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio