Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4339/19 (MEGGLE d.o.o. POSUŠJE)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Radni spor
- Nematerijalna šteta
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4339/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4339/19, rješavajući apelaciju MEGGLE d.o.o. POSUŠJE, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MEGGLE d.o.o. POSUŠJE protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 027515 19 Rsž 2 od 23. avgusta 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MEGGLE d.o.o. POSUŠJE (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 7. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Rs 027515 19 Rsž 2 od 23. avgusta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezan je apelant da tužitelju (M.B.) na ime naknade nematerijalne štete (zbog umanjena opće životne aktivnosti, fizičkog bola i straha) isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je tužitelj od 1. oktobra 2007. do 4. jula 2015. godine kod apelanta obavljao poslove skladištara u hladnjačama mliječnih proizvoda, da zdravstveni problemi tužitelja počinju 2011. godine, te da je kod tužitelja došlo do bronhalne astme sa čestim napadima, a što utiče na postotak umanjenja opće životne aktivnosti od 30%. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da postoji uzročna veza između uvjeta rada kod apelanta (izloženost velikim temperaturnim razlikama) i bolesti tužitelja (član 85. ranijeg Zakona o radu, koji se primjenjuje u ovom postupku), jer se bronhalna astma kod tužitelja javlja par godina nakon početka rada kod apelanta, a kao posljedica dužeg neposrednog uticaja procesa rada i uvjeta rada na poslovima skladištara u hladnjačama gdje je izloženost velikim temperaturnim razlikama. Prvostepeni sud je naveo da se apelantova odgovornost za štetu procjenjuje po pravilima odgovornosti po principu uzročnosti u vezi sa radom, bez obzira na krivnju, jer prema članu 15. Zakona o zaštiti na radu odgovornost poslodavca postoji ne samo u slučaju kad je šteta uzrokovana profesionalnom bolešću, nego i u slučaju kad je uzrokovana bolešću u vezi sa radom, što je ovdje slučaj. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da apelant ima obvezu da upućuje uposlenike na ljekarske preglede najmanje jednom u tri godine, a posebno uposlenike koji rade u skladištu gdje su prisutni rizici od ugrožavanja zdravlja zbog snižene temperature, kao i rizici od mehaničkih povreda (član
29. Zakona o zaštiti na radu), dok je tužitelja uputio na zdravstvene preglede tek 2014. godine. Prvostepeni sud je naveo da je apelant morao pozvati tužitelja na zdravstvenu komisiju radi ocjene radne sposobnosti za radno mjesto skladištara (član 15. Zakona o zaštiti na radu), što nije učinio, te da nije tužitelja premjestio na drugo radno mjesto, iako je bio upoznat sa prijedlogom ljekara u ljekarskom uvjerenju od 18. juna 2014. godine u kojem tužitelju predlažena promjena radnog mjesta. Prvostepeni sud je naveo da tužitelju pripada pravo na naknadu nematerijalne štete shodno članu 200. Zakona o obligacionim odnosima, jer je utvrđena apelantova odgovornost uslijed nepovoljne mikro-klimo, niske temperature u procesu rada kod apelanta (član 85. ranijeg Zakona o radu).
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio apelantovu odgovornost za nastalu štetu, jer postoji uzročno posljedična veza između oboljenja tužitelja (astma uzrokovana hladnoćom i aflatoksinom) i faktora rizika radnog mjesta skladištar kod apelanta. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud vještaku medicinske struke dostavio drugostepenu odluku (ranije donesenu u ovom postupku) kako bi se mogao pripremiti i na ročištu za glavnu raspravu odmah se izjasniti osnovom čega je i kako utvrdio stepen umanjene životne aktivnosti (što je bila uputa drugostepenog suda), a na što se vještak i izjasnio u pismenoj dopuni i na ročište za glavnu raspravu, pa su neosnovani apelantovi navodi da je vještak samoinicijativno dostavio dopunu nalaza i mišljenja. Kantonalni sud je naveo da to što je vještak prije ročišta uradio i pismenu dopunu ne znači da je time počinjena povreda postupka, jer su stranke, pa apelant, na glavnoj raspravi imale mogućnost očitovati se na nalaz i postavljali pitanja vještaku (a što su i učinile). U konačnom, Kantonalni sud je naveo da ne postoje žalbeni razlozi apelanta i tužitelja, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odbio apelantovu žalbu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naročito, apelant navodi „da prvostepeni sud nije odlučio o apelantovom prigovoru kojim se protivio uvođenju u postupak samoinicijativno sačinjene dopune vještačenja od strane vještaka medicinske struke, dostavljene sudu tek na glavnoj raspravi, koju dopunu su sudovi cijenili prilikom donošenja odluka“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević