Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4366/18 (Rudnik soli „Tuzla“ d.d. Tuzla)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kolektivni ugovor
  • Zastara
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4366/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4366/18, rješavajući apelacije Rudnika soli „Tuzla“ d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Rudnik soli „Tuzla“ d.d. Tuzla protiv:

- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 017740 16 Rev od 10. maja 2018. godine i

- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 040642 16 Rev od 15. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4366/18

1. Rudnik soli „Tuzla“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mehmed Mrkaljević, advokat iz Tuzle, podnio je 2. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 017740 16 Rev od 10. maja 2018. godine.

AP-4367/18

2. Apelant, kojeg zastupa Mehmed Mrkaljević, advokat iz Tuzle, podnio je 2. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 040642 16 Rev od 15. maja 2018. godine.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-4366/18 i AP-4367/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4366/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.

4. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 017740 10 Rs od 22. marta 2013. godine obavezan je apelant da tužitelju Ek. K. na ime razlike plate za određeni period isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, kao i da na ime tužitelja uplati razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 040642 10 Rs od 13. septembra 2013. godine odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Es. K. kojim je tražio isplatu razlike plate i uplatu pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

5. U obrazloženjima prvostepenih presuda, Općinski sud je, između ostalog, naveo da apelantovi prigovori kojima je ukazao na neblagovremenost predmetnih tužbi nisu osnovani. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da se jednogodišnji rok iz odredaba člana 103. Zakona o radu, na koji se poziva apelant, odnosi na nenovčana potraživanja iz radnog odnosa, na povrede ostalih prava iz radnog odnosa, a ne i na potraživanja plate. Općinski sud je naveo da se na potraživanja, čiju isplatu zahtijevaju tužitelji, primjenjuje trogodišnji rok zastare, propisan odredbama člana 106. Zakona o radu.

6. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 017740 13 Rsž od 16. aprila 2015. godine uvažena je apelantova žalba, preinačena presuda Općinskog suda broj 32 0 Rs 017740 10 Rs od 22. marta 2013. godine tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Ek. K., dok je presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 040642 13 Rsž od 11. novembra 2015. godine djelimično uvažena žalba tužitelja Es. K. i obavezan je apelant da mu na ime neisplaćene razlike plata isplati određeni novčani iznos, te izvrši uplatu razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 017740 16 Rev od 10. maja 2018. godine uvažena je revizija tužitelja Ek. K., preinačena presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 017740 13 Rsž od 16. aprila 2015. godine tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda broj 32 0 Rs 017740 10 Rs od 22. marta 2013. godine, dok je presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 040642 16 Rev od 15. maja 2018. godine odbijena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 040642 13 Rsž od 11. novembra 2015. godine.

8. U obrazloženjima osporenih odluka, Vrhovni sud je ukazao da se odredbe čl. 42. i 43. GKU kao obavezujuće primjenjuju u odnosu na apelanta. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 42. GKU propisano da najniža plata zaposlenika iznosi 60% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Najniža plata je osnovica za obračun osnovne plate zaposlenika. Dalje je naveo da je odredbama člana 43. GKU propisano da se svi poslovi, prema kriteriju stepena stručne spreme, razvrstavaju u osam grupa, a odnos između najnižeg i najvišeg koeficijenta složenosti poslova utvrđuje se u omjeru 1:4. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenih odredaba proizilazi da je koeficijent složenosti poslova, kao jedan od parametara za obračun osnovne plate, određen prema stepenu stručne spreme zaposlenika. Takođe je naveo da je odredbama člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivni ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju iz člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da je GKU najpovoljnije pravo za zaposlenike i da sadrži sve parametre za izračun osnovne plate zaposlenika. Takođe je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je osnovna plata apelantovim zaposlenicima na isti način regulisana odredbama GKU i Pravilnikom, pa kako se prema odredbama člana 68. Zakona o radu plate zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, to se predmetni GKU, kao najpovoljnije pravo, primjenjuje na zahtjeve tužitelja za isplatu razlike plata, u skladu sa obračunom vještaka ekonomske struke prema GKU. U predmetu AP-4367/18, Vrhovni sud je naveo da prigovor neblagovremenosti i zastare potraživanja nisu osnovani iz razloga koji su dati u nižestepenim presudama.

Apelacioni navodi

9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Apelant je naveo da su shodno odredbama člana 103. Zakona o radu tužitelji imali pravo podnijeti tužbu zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine. Dalje je naveo da je odredbama člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu utvrđen rok za podnošenje tužbe koji počinje teći od dana kada se zaposleniku dostavi odluka kojom je povrijeđeno neko njegovo pravo iz radnog odnosa, dakle bilo koje pravo, odnosno od dana saznanja za povredu nekog prava iz radnog odnosa, čijim protekom se gubi pravo na sudsku zaštitu. Takođe je naveo da Vrhovni sud nije analizirao prigovor blagovremenosti podnošenja tužbi, niti je pazio po službenoj dužnosti na navedeni jednogodišnji rok zastare. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 42. i 43. GKU, jer se one ne mogu direktno primjenjivati na obračun osnovne plate, već predstavljaju okvir na osnovu kojeg je apelant dužan uskladiti svoje akte.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je u konkretnim predmetima primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao jasne razloge za svoje odlučenje, odnosno zašto se u konkretnim predmetima imaju primijeniti relevantne odredbe GKU (čl. 42. i 43.), te precizirao da su navedene odredbe obavezujuće za apelanta i da sadrže sve parametre za obračun plate, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-594/18 od 6. juna 2018. godine i AP-3555/18 od 12. marta 2019. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4366/18 (Rudnik soli „Tuzla“ d.d. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio