Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4186/19 (M. Đ.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4186/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4186/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Milika Đurić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milika Đurić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 025485 19 Kž 2 od 29. avgusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 025485 18 K 2 od 18. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milika Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Veselinka Popović advokat iz Teslića, podnio je 30. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 K 025485 19 Kž 2 od 29. avgusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 K 025485 18 K 2 od 18. februara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela iz člana 95a. stav (2) u vezi sa stavom (1) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o električnoj energiji Republike Srpske, te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja kazna se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Apelant je takođe obavezan da plati troškove postupka-paušala.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da apelant živi u kući koja je vlasništvo T.B. kao podstanar i da je prilikom redovne kontrole radnika elektrodistribucije u razvodnom ormaru gdje se nalaze i električna brojila pronađen kabel spojen mimo električnog brojila (jer ne ide preko mjernog mjesta), a koji kabel je bio pod naponom. Okružni sud je naveo da su bez osnova prigovori apelanta kojima pobija zakonitost prvostepene presude jer prvostepeni sud nije povrijedio načelo neposrednosti kada je koristio iskaze svjedoka P.B. i M.J. iz istrage, budući da su ova lica saslušana na glavnom pretresu i da su im ti iskazi samo predočavani, a što je u skladu sa odredbama člana 288. stav (1) Zakona o krivičnom postupku (kojim je propisano da su iskazi dati u istrazi dozvoljeni kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal, u kojem slučaju se licu može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz). Okružni sud je dalje naveo da je neosnovan prigovor apelanta da je Zakon o električnoj energiji blanketni propis jer je predmetno djelo propisano kao krivično djelo upravo odredbom člana 95a. stav (2) u vezi sa stavom (1) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o električnoj energiji Republike Srpske. Okružni sud je ukazao da prigovori apelanta nisu doveli u sumnju ni činjenični osnov pobijane presude, jer su činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud (a koje se žalbom i ne dovode u pitanje) dovedene u međusobnu vezu i u vezu s nespornom činjenicom da je apelant jedini korisnik predmetne nekretnine, pa navedene činjenice čine takav zatvoreni krug indicija koji isključuje mogućnost da je priključenje tog kabla na elektroenergetsku mrežu učinio neko drugi, a ne apelant, tim prije što apelant nije ni osporavao da je od radnika elektrodistribucije tražio da ga ne prijave (a što takođe ide u prilog navedenom zaključku i obesnažuje tvrdnje apelanta da su iskazi radnika o onome što im je apelant rekao korišćeni kao „nekakvo priznanje izvršenja djela“). Okružni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da je u konkretnom slučaju riječ o trajnom krivičnom djelu i da je prvostepeni sud trebao utvrditi tačan vremenski period u kojem je električna energija trošena bespravno, jer se radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela sastoji u samovlasnom priključenju elektroenergetskog objekta na elektroenergetsku mrežu, tako da je djelo dovršeno samim činom priključenja, pa nije od značaja koliko dugo je apelant bio priključen i koliko električne energije je bespravno potrošio.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelant navodi da u konkretnom predmetu nije bilo moguće utvrditi da je apelant izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da je osuđen za djelo koje nije počinio. Apelant takođe navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i pravo na privatni život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali ove navode posebno ne obrazlaže, nego ih zasniva na istim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević