Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2190/18 (M.T. i T.M.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Protek roka
  • Ostavinski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2190/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-2190/18, rješavajući apelaciju M. T. i T. M., na osnovu člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele M. T.

i T. M., zbog dužine trajanja parničnog postupka u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 016594 07 Rev od 25. septembra 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele M. T.

i T. M., zbog dužine trajanja ostavinskog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Mostaru pod brojem 58 0 O 049781 03 O, te zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 045308 18 Rev od 11. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. T. i T. M. (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Mostara, podnijele su 13. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je prije podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 016594 07 Rev od 25. septembra 2008. godine, zbog dužine trajanja ostavinskog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Mostaru pod brojem 58 0 O 049781 03 O, te zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 045308 18 Rev od 11. decembra 2018. godine.

Činjenično stanje

2. Iza umrle D. V. (pravnog prednika apelantkinja) je pred Općinskim sudom u Mostaru 25. aprila 2003. godine pokrenut ostavinski postupak i predmet je zaveden pod brojem O-162/03. Iz stanja spisa proizilazi da su apelantkinje, prije zakazivanja ostavinske rasprave iza svog umrlog prednika, saznale da je nekretnina koja bi mogla predstavljati imovinu umrle neposredno nakon njene smrti prodata, zbog čega su 25. septembra 2003. godine pokrenule parnični postupak radi utvrđivanja da ta nekretnina predstavlja bračnu tečevinu umrle sa dijelom od 1/2, te radi utvrđivanja da je ništav ugovor o kupoprodaji o prodaji te nekretnine. Kao posljedica pokretanja parničnog postupka nastupio je prekid ostavinskog postupka iza umrlog pravnog prednika apelantkinja.

3. Iz stanja spisa nadalje proizilazi da je Općinski sud u Mostaru, u parničnom postupku donio Presudu broj 07 58 P 016594 03 od 13. novembra 2006. godine protiv koje su tuženi podnijeli žalbu. Odlučujući u drugom stepenu Kantonalni sud u Mostaru donio je Presudu broj 007 0 Gž 07 000156 od 8. marta 2007. godine kojom je žalbu tuženih odbio i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti. Protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru tuženi su izjavili reviziju, te je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 016594 07 Rev od 25. septembra 2008. godine. Nadalje proizilazi da su apelantkinje podneskom od 20. oktobra 2008. godine zatražile nastavak ostavinskog postupka koji je već bio prekinut pred Općinskim sudom u Mostaru.

4. Općinski sud u Mostaru je na prijedlog apelantkinja nastavio da vodi ostavinski postupak, održao je ročište 12. februara 2009. godine, te je donio Rješenje o nasljeđivanju broj 58 0 O 049781 03 O od 30. septembra 2009. godine. Protiv navedenog rješenja o nasljeđivanju nasljednici (M. V. i S. V.) su podnijeli žalbu, te je Kantonalni sud u Mostaru Rješenjem broj 58 0 O 049781 10 Gž od 18. oktobra 2010. godine prekinuo ostavinski postupak i stranke uputio na pokretanje parničnog postupka radi utvrđivanja odlučujućih imovinsko-pravnih činjenica koje su vezane za predmetni postupak i pravnog prednika apelantkinja.

5. Iz stanja spisa nadalje proizilazi da je 22. novembra 2010. godine nasljednik (S. V.) podnio tužbu Općinskom sudu u Mostaru protiv apelantkinja i S. V., radi utvrđenja. Tužba na odgovor je dostavljena tuženim 22. septembra 2011. godine. Općinski sud u Mostaru je radi bržeg i ekonomičnijeg rješavanja predmeta zatražio delegiranje predmeta, te Kantonalni sud u Mostaru 29. novembra 2011. godine riješio da se za postupanje u predmetnom postupku određuje nadležnost Općinskog suda u Čapljini.

6. Iz stanja spisa proizilazi da je Općinski sud u Čapljini prvostepenu presudu donio 19. jula 2013. godine, protiv koje je tužilac podnio žalbu. Kantonalni sud u Mostaru je, odlučujući po žalbi 26. avgusta 2015. godine „riješio“ da se žalba uvažava, prvostepena presuda ukida i predmet se vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

7. Odlučujući u ponovljenom postupku Općinski sud u Čapljini je donio Presudu broj 53 0 P 045308 15 P 2 od 4. marta 2016. godine protiv koje je tužilac podnio žalbu. Nadalje proizilazi, da je na zahtjev predsjednika Kantonalnog suda u Mostaru za delegiranje predmeta, Vrhovni sud rješenjem od 30. juna 2016. godine odlučio da se za odlučivanje u predmetnom postupku određuje Kantonalni sud u Širokom Brijegu.

8. Kantonalni sud u Širokom Brijegu je, odlučujući po podnesenoj žalbi Rješenjem broj 08 0 P 002855 16 Gž od 10. marta 2017. godine žalbu tužilaca uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nakon prijema predmeta na ponovni postupak Općinski sud u Čapljini je donio presudu 27. septembra 2017. godine, protiv koje je tužilac podnio žalbu, te je Kantonalni sud u Širokom Brijegu presudom od 22. januara 2018. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti. Protiv drugostepene presude tužilac je izjavio reviziju (putem punomoćnika i lično), te je Vrhovni sud presudom od 11. decembra 2018. godine tužiočevu reviziju izjavljenu putem punomoćnika odbio, a tužiočevu reviziju izjavljenu lično odbacio.

9. Nadalje, proizilazi da je Općinski sud donio rješenje o nastavku predmetnog ostavinskog postupka, te je apelantkinjama naložio dostavljanje određene dokumentacije. Rješenje o nastavku postupka i nalog za dostavljanje određene dokumentacije apelantkinje su zaprimile 19. aprila 2018. godine. Iz stanja spisa proizilazi da je ostavinski postupak u toku.

Apelacioni navodi

10. Apelantkinje smatraju da im je zbog dužine trajanja predmetnih postupaka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog čega traže naknadu nematerijalne štete.

Odgovor na apelacije

11. U odgovoru na apelaciju redovni sudovi su naveli hronologiju predmetnih postupaka koji su navedeni u činjeničnom dijelu odluke, te su naveli da u toku postupaka nisu povrijeđena prava apelantkinja na koja se u apelaciji pozivaju.

Dopustivost predmetne apelacije

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) i člana člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka u predmetu broj 07 58 P 016594 03 P koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 016594 07 Rev od 25. septembra 2008. godine,

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u tom dijelu, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/ 3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

14. S obzirom na to da je predmetni postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 016594 07 Rev od 25. septembra 2008. godine, na osnovu koje su apelantkinje 20. oktobra 2008. godine zatražile nastavak ostavinskog postupka broj 58 0 O 049781 03 O, a apelacija je podnesena 13. aprila 2018. godine, tj. devet i po godina nakon što su apelantkinje zaprimile konačnu odluku, proizlazi da je apelacija u tom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u tom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelantkinje zaprimile odluku Vrhovnog suda kojom je postupak okončan. Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja ostavinskog postupka broj 58 0 O 049781 03 O i parničnog postupka broj 53 P 045308 11 P.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u tom dijelu, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/ 3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

18. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6.oktobra 2005. godine, stav 23).

19. Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o ostavinskom i parničnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda ne smatraju hitnim postupcima. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, te s obzirom da su u predmetnom ostavinskom postupku postojale objektivne okolnosti zbog kojih je postupak dva puta bio prekinut i stranke su se dva puta upućivale na parnični postupak, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom postupku. U odnosu na parnični postupak, sumirajući činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom postupku.

20. Ocjenjujući ponašanje apelantkinja, Ustavni sud zapaža da apelantkinje svojim postupcima nisu doprinijele dužini trajanja predmetnih postupaka, koji su za njih od većeg značaja jer pokušavaju da utvrde imovinu koja bi mogla predstavljati predmet nasljeđivanja iza njihovog pravnog prednika, te imovinu koja bi eventualno mogla predstavljati njihovo nasljedstvo, te samim tim i imovinu.

21. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda u Mostaru u ostavinskom postupku, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 25. aprila 2003. godine, ali da je zbog postojanja spora između nasljednika postupak bio prekinut do okončanja parničnih postupaka, tj. prvobitno parničnog postupka koji su pokrenule apelantkinje radi utvrđivanja bračne tečevine iza njihovog pravnog prednika, gdje je prekid trajao oko pet godina, a drugi put po parnici koju je pokrenuo drugi nasljednik takođe radi utvrđivanja odlučnih činjenica vezanih za imovinu koja predstavlja predmet nasljeđivanja, kada je prekid postupka trajao oko osam godina. Ustavni sud zapaža da su tokom postupaka postojale objektivne okolnosti (utvrđivanje imovine pravnog prednika apelantkinja), a što je u značajnijoj mjeri doprinijelo toku i dužini trajanja ostavinskog postupka, te na činjenicu da je ostavinski postupak duži vremenski period bio prekinut, a po relevantnim odredbama procesnog zakona sud u tom periodu nije mogao preduzimati procesne radnje.

22. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova u parničnom postupku, koji je pokrenuo tužilac S. V. protiv apelantkinja i drugih nasljednika, Ustavni sud zapaža da je taj postupak trajao od 22. novembra 2010. godine, kada je tužilac podnio tužbu pa do 11. decembra 2018. godine kada je Vrhovni sud presudom koju je donio u revizionom postupku okončao predmetni parnični postupak. Dakle, postupak je trajao duže od osam godina. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da tokom postupka redovni sudovi nisu imali periode dužih pasivnosti, da su procesne radnje preduzimali u razumnim rokovima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda dva puta ukidana kao nepravilna i da se predmet dva puta vraćao prvostepenom sudu na ponovni postupak. Međutim, Ustavni sud zapaža da i pored te greške prvostepenog suda, procesne radnje su se preduzimale u razumnim rokovima, sudovi nisu imali periode dužih pasivnosti, te se u postupku u periodu dužem od osam godina meritorno odlučivalo na tri sudske instance, što u konačnici predstavlja razumno postupanje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

23. Dakle, imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja predmetnih postupaka, te sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu povrijedili pravo apelantkinja na pravično suđenje u razumnom roku jer su u ostavinskom postupku postojale objektivne okolnosti koje su uticale da postupak u većem dijelu bude prekinut, a u parničnom postupku redovni sudovi nisu imali periode dužih pasivnosti koji bi im se mogli staviti na teret. Imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, te člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2190/18 (M.T. i T.M.) | Sudska praksa | Aktio