Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2663/18 (J. P.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kleveta
  • Internet
  • Građanski postupak
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javni interes
  • Legitiman cilj
  • Miješanje
  • Sloboda izražavanja
  • Naknada štete
  • Proporcionalnost
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2663/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2663/18, rješavajući apelaciju Jakova Perkovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Jakova Perkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 028645 14 Gž od 23. listopada 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jakov Perković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 7. svibnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 028645 15 Rev od 27. veljače 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 028645 14 Gž od 23. listopada 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti broj AP 5334/14 (vidi Ustavni sud, odluka od 26. veljače 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelantova apelacija broj AP 202/15 podnesena protiv presude Kantonalnog suda iz točke 1. ove odluke.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tužitelja Olivera Badrova iz Livna (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 9. listopada 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 15., odnosno 16. listopada 2019. godine. Tužiteljev punomoćnik u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud je Presudom broj 64 0 P 028645 13 P od 30. prosinca 2013. godine obvezao apelanta da na ime naknade štete tužitelju (sudac Općinskog suda u Livnu) isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 1.929,40 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Tužitelj se u tužbi pozvao na otvoreno pismo pod naslovom „Livanjsko pravosuđe i pojedini suci u službi kriminala“ koje je 17. siječnja 2013. godine objavljeno na internetskoj stranici Relax Livno, čiji je autor apelant. Tužitelj apelantovo izražavanje u otvorenom pismu smatra klevetničkim.

8. Općinski sud je naveo da su tijekom dokaznog postupka provedeni dokazi uvidom i čitanjem: „otvoreno pismo tuženika, pozivnica pisanim elektronskim medijima za Konferenciju, pisani tekst Konferencije koju sam održao 29. siječnja 2013. godine, video zapis konferencije“. Općinski sud je odbio provođenje ostalih apelantovih dokaza uvidom i čitanjem materijalnih dokaza (rješenja, dopisa, obavijesti, nalaza i prijedloga), uz obrazloženje suda „da presuda ne može biti dokaz, već predstavlja eventualno pregled sudske prakse, u konkretnom slučaju ne može biti dokaz korumpiranosti, odnosno nekorumpiranosti suca jer presuda općenito predstavlja pravno mišljenje odnosno stajalište određenog suca, koje mišljenje odnosno stajalište podliježe preispitivanju od strane višeg suda, a ostali materijalni dokazi nemaju veze s predmetnom stvari“.

9. Iz tužiteljevog iskaza proizašlo je kada je tužitelj saznao da je objavljeno otvoreno pismo na internetskoj stranici Relax Livno, koje je preneseno i na drugim lokalnim internetskim stranicama i u dnevnim novinama, te da ga je pismo uznemirilo i potreslo, uključujući i njegovu obitelj. U iskazu je naveo da nije prisustvovao konferenciji za tisak, da na njegov rad nije bilo pritužbi ni prigovora i da je uvijek za svoj rad dobivao odlične ocjene.

10. Iz videozapisa, odnosno pisanog teksta konferencije za javnost koju je apelant održao 29. siječnja 2013. godine Općinski sud je uočio da je apelant na njoj govorio o korupciji sudaca koji su u sprezi s politikom, kriminalom, poimenično prozivajući pojedine suce i tužitelja, navodeći u svezi s njim da ignorira određene dokaze, oslobađa kriminalce, da je njegova oslobađajuća presuda dokaz sprege tužiteljstva, sudaca i politike, pri čemu je spomenuo presudu tužitelja za kriminal u pošti Livno, da bi na kraju konferencije prezentirao presude koje je komentirao kao dokaz o korupciji imenovanih osoba.

11. Općinski sud se potom bavio pojmom „korupcija“ koji, prema shvaćanju tog suda, predstavlja podmitljivost, što bi u konkretnom slučaju trebalo značiti zlouporabu povjerenja ili dužnosti tužitelja kao suca radi stjecanja materijalne ili nematerijalne koristi za koju nema pravnu osnovu, povodom rješavanja određene pravne stvari. Prema ocjeni Općinskog suda, apelant je trebao dokazati u čemu se konkretno ogleda korumpiranost tužitelja, odnosno što je to tužitelj uradio mimo zakonskog okvira, a radi stjecanja dobiti, odnosno ostvarivanja kakve koristi, a glede donošenja predmetnih presuda.

12. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, upotrijebljene izraze i posebno činjeničnu neutemeljenost izrečenog, te stvaranje uvjerenja javnosti da bi tužitelj bio korumpirana osoba, u sprezi s kriminalom i politikom u sredini u kojoj živi i radi, Općinski sud je ocijenio da je izneseno podobno za povredu tužiteljevog ugleda, držeći da je u konkretnom slučaju izostala faktička osnova za sporne tvrdnje. Ocjenom provedenih dokaza sud nije mogao utvrditi da je tuženi kao autor spornog teksta djelovao u dobroj vjeri s ciljem opskrbljivanja javnosti točnim informacijama. Sve navedeno upućuje na zaključak da je tuženi, koristeći svoje pravo na slobodu izražavanja, iznio i prenio neistinite tvrdnje glede tužitelja.

13. Potom je Općinski sud naveo da tužitelj nije postupio prema odredbi članka 8. Zakona o zaštiti od klevete, shodno kojem je, kao oštećeni, bio dužan poduzeti sve mjere kako bi ublažio štetu izražavanjem neistinitih činjenica, pa „nije ni podnio zahtjev za ispravku tuženika“. Shodno tome, kako je naveo Općinski sud, apelant nije ni mogao ublažiti štetu, te je upravo tu činjenicu taj sud i cijenio prilikom odmjeravanja visine štete. Prilikom odmjeravanja visine štete sud je vodio računa o tome da su internetska stranica i tekst konferencije dostupni velikom broju čitatelja, da su predmetni članci neistinitog sadržaja kojima su tužitelju nanesene duševne patnje. Navedene okolnosti, kao i struktura same osobe tužitelja, koju je sud cijenio na temelju iskaza i provedenih materijalnih dokaza, ukazuje da je tužitelj zbog objavljenih članaka pretrpio duševne patnje koje po intenzitetu i duljini trajanja i posljedicama opravdavaju dosuđivanje naknade u iznosu od 3.000,00 KM.

14. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka (tužitelj se žalio na visinu dosuđene naknade i troškova postupka), Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 P 028645 14 Gž od 23. listopada 2014. godine kojom je žalbe odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Kantonalni sud je naveo da žalbeni navodi ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Za razliku od neutemeljenih žalbenih navoda, prvostupanjski sud je na potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud. Pri tome je, kako je naveo Kantonalni sud, prvostupanjski sud provedene dokaze cijenio na način kako je to regulirano odredbama članka 8. ZPP, pri čemu nije učinio povrede postupka na koje žalba neutemeljeno ukazuje, kao ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, te uz jasne, precizne i logične razloge zauzeo pravilno stajalište koje u cijelosti prihvaća i taj sud. Sve navedeno Kantonalni sud je utvrdio nakon pomne analize cjelokupne građe u navedenom predmetu, presude, žalbenih navoda i odgovora na žalbu. Još je navedeno da se nezadovoljstvo radom uređujućeg suca ne može isticati kao žalbeni navod.

15. Kantonalni sud je naveo da je analizom građe cjelokupnog spisa zaključio da apelantu nije bilo uskraćeno pravo na pravično suđenje jer dokazi koje je prvostupanjski sud odbio provesti su dokazi takve vrste koji su irelevantni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Provođenjem predloženih dokaza od strane apelanta kao što su presude koje je donio tužitelj ničim nisu mogle dokazati njegovu spregu s politikom i korumpiranost. I prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant ničim nije dokazao da su činjenice koje je on naveo na spornoj konferenciji, kao i nagovijestio u otvorenom pismu točne, te je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se radi o kleveti. Kantonalni sud je zaključio da je apelant objavom otvorenog pisma, konferencijom za tisak pretrpio nematerijalnu štetu u vidu duševnih boli i ugleda u društvu zbog iznošenja neistinitih i ničim potkrijepljenih tvrdnji od strane apelanta.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 P 028645 15 Rev od 27. veljače 2018. godine odbačena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je obrazložio da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi limitirajući iznos preko 10.000,00 KM, kako je to propisano člankom 237. stavak (2) ZPP, pri čemu nema osnove za iznimno odlučivanje o reviziji u smislu stavka (3) članka 237. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da sporno izražavanje predstavlja samo mišljenje apelanta kao općinskog vijećnika, što za sobom ne povlači građansku odgovornost u smislu članka 7. stavak 1. točka a) Zakona o zaštiti od klevete. U suprotnom, radilo bi se o zadiranju u slobodu izražavanja putem sredstava informiranja. Apelant tvrdi da su redovni sudovi povrijedili odredbu članka 8. ZPP po kojem su imali obvezu savjesno i brižljivo cijeniti dokaze, ali je sud odbacio sve činjenice i dokaze kojima je raspolagao u spisu, pri čemu su sudovi dali povjerenje samo navodima tužitelja. Apelant potom tvrdi da je javnosti predočio vjerodostojne isprave, presude, izjave, novinske članke i druge materijalne dokaze i komentirao ih, tako da ne postoji odgovornost za klevetu jer je apelant i po zakonu dužan iznositi informacije i zapažanja i ukazivati na nepravilnosti u društvu, pa i pravosuđu. Pri tome, apelant izražava nezadovoljstvo činjenicom da je Općinski sud odbio provesti dokaze s kojima je apelant raspolagao, koje je predočio javnosti i koje je javno komentirao na konferenciji za tisak, pa mu na taj način nije dana razumna mogućnost sudjelovati u postupku i braniti se. Na taj način prvostupanjski sud je na pripremnom ročištu već odredio tijek postupka, te je prekršio članak 81. ZPP jer je kao nebitne odbacio skoro sve apelantove dokaze, pa je na taj način bilo nepotrebno i održavanje glavne rasprave. Apelant iscrpno obrazlaže i nezakonito postupanje Općinskog suda u svezi s odgodom ročišta, kao i navode suda da je samovoljno napustio glavnu raspravu (jer se uredno pojavio na glavnoj raspravi iako sud još nije bio odlučio o odgodi ročišta), te u tom pravcu iznosi podatke kada je glavna rasprava održana (29. studenog 2013. godine), kada je dobio rješenje kojim se odbija njegov zahtjev za izuzeće sutkinje i odgodu glavnog ročišta (30. studenog 2013. godine, dan nakon održane glavne rasprave), te da je sutkinja Općinskog suda antidatirala dostavnicu i sl. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se pozvao, te da se sporna odluka Kantonalnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanja.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru naveli da pred navedenim sudovima nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Načela koja se ostvaruju zakonom Članak 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih temelja demokratskog društva, posebno kad se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog priopćavanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Članak 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

a) izražavanje - svaka izjava, a posebno svaki usmeni, pismeni, audio, vizualni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili pronošenja;

b) javni organ - organ odnosno pravna osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija ), i to:

- organ zakonodavne vlasti,

- organ izvršne vlasti,

- organ sudske vlasti,

- organ uprave,

- pravna osoba s javnim ovlastima koja je osnovana sukladno zakonu,

- pravna osoba koje je u vlasništvu ili pod kontrolom Federacije, kantona, općine ili grada ili čiji je rad pod nadzorom javnoga organa.

c) javni službenik - svaka osoba koja je zaposlena u javnom organu;

d) kleveta - nanošenje štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi.

Okvir djelovanja zakona Članak 5.

(1)Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

(2)Javnom organu nije dozvoljeno podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete.

(3)Javni službenik može privatno i isključivo u osobnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete.

Odgovornost za klevetu Članak 6.

(1)Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.

(2)Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog priopćavanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3)Osoba iz stavaka 1. i 2. ovog članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice.

(4)Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je svojom neopreznošću zanemario neistinitost izražavanja.

(5)Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(6)Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uvjetom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.

Izuzeci od odgovornosti Članak 7.

(1)Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik zakonski obvezan da iznosi ili pronosi izražavanja ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2)Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih točkom c) stavka 1.

ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno:

•način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, •prirodu i stupanj prouzrokovane štete, •dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, •pristanak oštećenog, •vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, •činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba, •te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obveza ublažavanja štete Članak 8.

Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere kako bi ublažio štetu prouzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a posebno od štetnika podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja.

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2. stavak (1) (1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Članak 7. stavak (1) (1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi: Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 028645 14 Gž od 23. listopada 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, što je vidljivo iz predmetne apelacije, pa navedena presuda predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu. Apelant je protiv konačne odluke pravodobno podnio apelaciju (vidi točku 2. ove Odluke), čime je apelant, shodno Pravilima Ustavnog suda, zadržao pravo na podnošenje apelacije u slučaju da korišteni pravni lijek ne bude učinkovit kao u konkretnom slučaju. Shodno tome, Ustavni sud će pravodobnost predmetne apelacije sagledati u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 64 0 P 028645 15 Rev od 27. veljače 2018. godine. Shodno stanju spisa apelant je rješenje primio 8. ožujka 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. svibnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(h) Slobodu izražavanja.

28. Članak 10. Europske konvencije glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i priopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih poduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

29. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a drugim stavkom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavkom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Europski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46. i Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine, točka 42.). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadaća neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

30. Kada se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je ukazao da se prilikom odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: postoji li miješanje u pravo na slobodu izražavanja, je li miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, je li miješanje „nužno u demokratskom društvu“.

a) Je li došlo do miješanja

31. U svezi s pitanjem je li došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja Ustavni sud nema dilemu da jeste budući da je osporenim presudama obvezan na naknadu štete, što predstavlja miješanje zajamčeno člankom 10. stavak 1. Europske konvencije.

b) Zakonitost i legitimni cilj

32. Ustavni sud također nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se temeljilo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih.

33. Utvrdivši da je uplitanje u apelantovu slobodu izražavanja u ovom predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, jedino pitanje koje Ustavni sud treba ispitati jeste je li to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

c) „Nužno u demokratskom društvu“

34. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanta kao lokalnog političara na slobodu izražavanja u smislu članka 10. Europske konvencije u svezi sa zaštitom prava tužitelja na njegov ugled kao državnog službenika, odnosno suca Općinskog suda u Livnu u smislu članka 8. Europske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati jesu li sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Europski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), br. 40660/08 i 60641/08, st. 109.–113., ECHR 2012.). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i što je predmet izvješćivanja, ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objave i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije.

35. Dakle, Ustavni sud zapaža da se predmet odnosi na pitanje zaštite prava na slobodu izražavanja apelanta kao lokalnog političara, vezano za kritiku pravosudnih institucija na području Kantona 10 u kojem kontekstu je, između ostalih, spomenut i tužitelj kao sudac Općinskog suda u Livnu.

36. U tom pravcu Ustavni sud smatra da pitanja od javnog interesa nesumnjivo uključuju i pitanja o funkcioniranju pravosudnog sustava koji je bitan za bilo koje demokratsko društvo koji služi interesima zajednice u cjelini (vidi Europski sud, Morice protiv Francuske [GC], broj 29369/10, st. 124.–127., ECHR 2015.). U takvim okolnostima postoji mali opseg u smislu članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkog govora ili rasprave o pitanjima od javnog interesa. U skladu s tim, visoka razina zaštite slobode izražavanja posebno će biti izražena kada se primjedbe odnose na pitanje od javnog interesa i kada su u pitanju primjedbe u svezi s funkcioniranjem pravosuđa (op. cit. Morice protiv Francuske, stavak 125.).

37. Međutim, valja imati na umu posebnu ulogu pravosuđa u društvu. Kao jamac pravde pravosuđe mora uživati povjerenje javnosti ako želi biti uspješno u obavljanju svojih dužnosti. Stoga se može pokazati neophodnim da se pruži zaštita od teških štetnih napada koji su u osnovi neutemeljeni, posebno s obzirom na činjenicu da su suci koji su kritizirani podložni diskrecijskoj dužnosti koja ih sprječava odgovoriti. Ipak – osim u slučaju teških štetnih napada koji su u biti neutemeljeni – imajući na umu da suci čine dio temeljne institucije države, oni mogu kao takvi biti podložni osobnoj kritici unutar dopuštenih granica. Kada djeluju u svom službenom svojstvu, oni stoga mogu biti podložni širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana (op. cit. Morice protiv Francuske, st. 128. i 131.).

38. Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u predmetu Narodni list d.d. protiv Hrvatske utvrdio kršenja prava na slobodu izražavanja aplikanta (printani medij) utvrdivši da se sporni članak odnosio na pitanje od javnog interesa te da, iako je članak bio štetan jer je sadržavao vrlo ozbiljnu kritiku, pretjerivanje i grubu metaforu o sucu, sve to ipak nije bilo uvredljivo prihvativši da uporaba štetnog tona u komentarima o sucu nije načelno nespojiva s odredbama članka 10. Europske konvencije (vidi Europski sud, Narodni list d.d. protiv Hrvatske, presuda od 8. studenog 2018. godine, aplikacija broj 2782/12).

39. Dovodeći sve prethodno izneseno u kontekst konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće, prije svega, pitanje pravne kvalifikacije spornog izražavanja budući da apelant tvrdi da se ne radi o kleveti, već o iznošenju mišljenja u svezi sa stanjem u pravosuđu Kantona 10, što redovni sudovi nisu prepoznali, već su bez bilo kakve analize utvrdili da se radi o kleveti, pri čemu apelant iznosi i nezadovoljstvo činjenicom da su ga redovni sudovi spriječili dokazati činjeničnu osnovu za svoje izražavanje jer je većina dokaza koje je predložio odbijena.

40. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu imali dilemu da je apelant kao autor spornog izražavanja u otvorenom pismu i na konferenciji za tisak iznio činjenične tvrdnje u svezi s tužiteljem, čiju istinitost nije dokazao jer presude koje je predložio kao dokaz zapravo nisu dokaz, niti se njima može utvrditi korumpiranost tužitelja, pa je iz tog razloga utvrđeno da je tužitelj oklevetan jer je „izostala faktička osnova za sporne tvrdnje“, što je dovelo do povrede tužiteljevog ugleda, zbog čega je apelant obvezan tužitelju naknaditi nematerijalnu štetu nastalu iznošenjem neistinitih tvrdnji.

41. Prije ispitivanja opravdanosti iznesenih prigovora Ustavni sud iz obrazloženja prvostupanjske presude (strana 1. obrazloženja prvostupanjske presude) zapaža da je tužba podnesena zbog apelantovog izražavanja koje je izneseno u otvorenom pismu koje je portal Relax Livno 17. siječnja 2013. godine objavio pod nazivom „Livanjsko pravosuđe i pojedini suci u službi kriminala“. Potom, iz tužbe koju je apelant dostavio uz apelaciju proizlazi da je u tužbi citiran isključivo tekst otvorenog pisma koji tužitelj smatra klevetničkim. Ustavni sud također zapaža da redovni sudovi nisu citirali sporno izražavanje, tako da će Ustavni sud doslovno citirati sadržaj otvorenog pisma koje je objavljeno na lokalnom internetskom portalu pod nazivom „Livanjsko pravosuđe i pojedini suci u službi kriminala“.

42. „Na zadnjim lokalnim izborima u listopadu 2012. godine, kao neovisni kandidat izabran sam u Općinsko vijeće Livna. Građani koji su za mene glasovali traže da javno progovorim o korupciji, mitu, kriminalu među političarima, kao i pojedinim sucima Općinskog i 'Županijskog' suda u Livnu. Korupcija u pravosuđu je puno ozbiljnija i gora od velike nezaposlenosti, siromaštva i kriminala. Moja je obaveza prokazati korumpirane političare na čelu sa dr Nediljkom Rimcem i veteranom Borom Krišto, kao i suce i tužitelje koji rade u 'Županijskom' tužiteljstvu i pravosuđu. Dokaze protiv Nedima Begića, Ozrenke Vidačak, Nijaza Kambera, Sofije Vrdoljak, Olivera Badrova, Veljka Krejića i drugih korumpiranih sudaca Općinskog i Županijskog suda, a koji su u sprezi sa političarima i kriminalom dat ću na uvid javnosti na konferenciji za tisak, a koju ću organizovati slijedeći tjedan u Livnu.“

43. Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja (redovni sudovi su propustili citirati sporno izražavanje) u kontekstu gore navedenih kriterija Ustavni sud primjećuje da je apelant sporno izražavanje u otvorenom pismu, kojim je najavio održavanje konferencije za tisak, iznio u ulozi neovisnog kandidata Općinskog vijeća u Livnu, dakle, lokalnog političara. S obzirom na to da je apelant javna ličnost u svojoj lokalnoj zajednici, može se prihvatiti da je njegova uloga uključivala moralnu dužnost upozoriti javnost na moguće nepravilnosti u postupanju javnih dužnosnika. Stoga je pitanje koje je bilo povod za održavanje javne rasprave bez sumnje bilo od javnog interesa (vidi Europski sud, Slava Jurišić protiv Hrvatske, presuda od 8. veljače 2018. godine, točka 31., aplikacija broj 79584/12).

44. S druge strane tužitelj se, kao sudac Općinskog suda u Livnu, smatra i dijelom pravosudnog sustava, te je stoga, kako je to već ranije navedeno, prihvatljiva granica kritike na njegov račun veća, posebno jer se sporno izražavanje ticalo njegovog službenog djelovanja.

45. Potom, Ustavni sud zapaža da se jedno od spornih pitanja odnosilo na karakter izražavanja. Redovni sudovi nisu imali dilemu da je apelant iznio neistinite činjenice koje ničim nije dokazao, dok apelant s druge strane tvrdi suprotno, odnosno da se radilo o njegovom mišljenju o stanju u pravosuđu, a što je vidljivo iz videozapisa sa konferencije za tisak na kojoj je apelant komentirao presude pojedinih sudaca, uključujući i tužitelja, ukazujući javnosti i na novinske članke koji su se ticali iste teme. Potom apelant tvrdi da mu redovni sudovi nisu pružili razumnu mogućnost braniti se jer su gotovo svi dokazi koje je predložio odbijeni, a upravo su predloženi dokazi bili osnova za održavanje konferencije za tisak (između ostalog i novinski članci o tužitelju kako to apelant tvrdi). Potom, apelant tvrdi da je iz videozapisa koji je sudu dostavljen na uvid vidljivo što je bila tema konferencije za tisak, te je vidljivo na čemu je apelant utemeljio svoje mišljenje o stanju u pravosuđu (dokazi koje je prvostupanjski sud odbio provesti), pri čemu apelant tvrdi da prvostupanjski sud nije cijenio ni dokaze koje je prihvatio, kako to propisuje članak 8. ZPP.

46. Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji pokreću pitanje prava na slobodu izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na temelju vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Europski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A, broj 103, stavak 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. prosinca 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjeničnu osnovu koja ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Europski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. srpnja 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stavak 76.). Ustavni sud zapaža da apelant upravo u tom segmentu uočava propust redovnih sudova.

47. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima vezanim za klevetu različite vrste izjava moraju ocjenjivati na različite načine, odnosno važno je razmotriti ne samo konkretne izjave već i sadržaj i suštinu navodno klevetničkih članaka u cijelosti jer bi one mogle ukazati na nedvosmislenu poruku. Dakle, u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju se sagledavati u kontekstu različitih aspekata (vidi Europski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. lipnja 2009. godine, st. 51. i 52., aplikacija broj 32550/05), tako da se sporno izražavanje mora dovesti u kontekst sa svim relevantnim okolnostima tog slučaja, a takva obveza suda proistječe i iz članka 7. stavak (2) Zakona o zaštiti od klevete (vidi Relevantne propise).

48. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da je apelant iznio neistinite tvrdnje koje ničim nije potkrijepio, odnosno da nije dokazao korumpiranost tužitelja, te da je stoga, prema ocjeni tog suda, apelantovo izražavanje bilo klevetničko u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Općinski sud je pri tome naveo da presuda ne može biti dokaz za korumpiranost, već da presuda predstavlja pregled sudske prakse i mišljenje suca o nekom pravnom pitanju. Takvo stajalište je u cijelosti podržao Kantonalni sud, pri čemu se taj sud bavio i prigovorima koje apelant u apelaciji ponavlja, a tiču se proizvoljne ocjene dokaza od strane prvostupanjskog suda.

49. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da je Općinski sud prilikom odlučenja izvršio analizu spornog izražavanja onako kako je to navedeno u točki 47. ove Odluke, zaključivši da je apelantovo izražavanje bilo klevetničko.

50. Sljedeći kriterij koji se tiče ponašanje osobe o kojoj je riječ prije sporne objave Ustavni sud ne može ispitati budući da iz osporenih odluka ne proizlazi ništa na čemu bi se utemeljilo ispitivanje ovog kriterija. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant u navodima apelacije istaknuo da je svoje mišljenje o tužitelju, između ostalog, utemeljio i na novinskim člancima koji su se bavili pitanjem korupcije u pravosuđu, u koji kontekst je doveden i tužitelj. Međutim, budući da ti novinski članci nisu provedeni kao dokaz tijekom parničnog postupka, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi ostali na tvrdnjama čija se utemeljenost ne može ispitati.

51. Konačno, u svezi s ozbiljnošću sankcije Ustavni sud zapaža da je apelant obvezan na ime nematerijalne štete zbog spornog izražavanja tužitelju isplatiti 3.000,00 KM. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom odmjeravanja visine novčanog iznosa uzeo u obzir kriterije iz članka 200. ZOO, posebno sporno izražavanje (tekst otvorenog pisma i izražavanje na konferenciji za tisak) koje je bilo dostupno širem broju čitatelja, da je izražavanje neistinito i da su takvim izražavanjem tužitelju nanesene duševne patnje. Pri tome je Općinski sud uzeo u obzir da apelant nije postupio prema članku 8. Zakona o zaštiti od klevete shodno kojem je tužitelj bio u obvezi preuzeti sve mjere kako bi se ublažila šteta nastala spornim izražavanjem, prihvativši tužiteljeve navode da on nije ni mogao ublažiti štetu. Ustavni sud zapaža da je stajalište Općinskog suda u odnosu na visinu dosuđene štete u cijelosti podržao Kantonalni sud.

52. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu relevantnih kriterija koji su prethodno analizirani Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaju zaključivši da se u konkretnom slučaju radi o kleveti u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom odlučenja u dovoljnoj mjeri izbalansirali pravo apelanta kao lokalnog političara na slobodu izražavanja u smislu članka 10. Europske konvencije i prava tužitelja kao suca Općinskog suda u Livnu na zaštitu njegovog prava na ugled u smislu članka 8. Europske konvencije.

53. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

54. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

55. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

56. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko-pravne naravi, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

57. Apelant ukazuje da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene prava, te proizvoljne ocjene dokaza. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Europski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. veljače 2015. godine, stavak 61.).

58. U svezi s prigovorima kojima pokreće pitanje kršenja njegovih procesnih garancija u predmetnom postupku (odlučivanje o apelantovom zahtjevu za odgodu ročišta, vrijeme dostave te odluke apelantu u odnosu na vrijeme kada je glavna rasprava zakazana), Ustavni sud zapaža da je apelant prigovore iznio u žalbi i da je Kantonalni sud u svezi s prigovorom zaključio da apelantu u konkretnom slučaju nisu bile uskraćene procesne garancije da u postupku sudjeluje, naglasivši još da se nezadovoljstvo radom uređujućeg suca ne može isticati kao žalbeni prigovor. Navedeno ukazuje da je Kantonalni sud imao u vidu izneseni prigovor i da ga je ocijenio neutemeljenim. U takvim okolnostima ovaj apelantov prigovor je bez utemeljenja.

59. U svezi s ostalim prigovorima Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak u skladu sa ZPP, te utvrdili relevantne činjenice na koje su primijenili Zakon o zaštiti od klevete i ZOO, obrazloživši odluke na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili iz kojeg razloga ne mogu prihvatiti sve dokaze koje je apelant predložio, a iz danog obrazloženja Ustavni sud ne uočava proizvoljnost.

60. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz članka II/3. (h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi zaključili da je sporno izražavanje klevetničko jer apelant sporno izražavanje ničim nije potkrijepio, pri čemu su redovni sudovi svojim odlukama uspostavili pravičnu ravnotežu između apelantovog prava iz članka 10. Europske konvencije i prava tužitelja kao državnog službenika na zaštitu njegovog ugleda iz članka 8. Europske konvencije.

62. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi svoje odluke obrazložili na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant ukazao.

63. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2663/18 (J. P.) | Sudska praksa | Aktio