Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3677/19 (Federacija BiH, Vlada Federacije BiH)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3677/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3677/19, rješavajući apelaciju Federacije BiH, Vlada Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija BiH, Vlada Federacije BiH protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 462525 17 Rev od 21. maja 2019.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 462525 16 Gž od 29. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 462525 14 P od 25. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija BiH, Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 25. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 462525 17 Rev od 21. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 462525 16 Gž od 29. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 462525 14 P od 25. januara 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu od 25. januara 2016. godine obavezani su tuženi (apelant, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH i Bosna i Hercegovina - Vijeće ministara Bosne i Hercegovine kao pravni sljednici Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu SFRJ) da tužitelju (E.A) priznaju vlasništvo sa dijelom 1/1 na nekretninama pobliže označenim izrekom presude i da trpe da se tužitelj sa dijelom od 1/1 upiše kao vlasnik u zemljišnim knjigama i posjednik u knjigama katastra, uz istovremeno brisanje tužitelja kao vlasnika iz knjige položenih ugovora. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu od 29. juna 2017. godine žalba Vijeća ministara Bosne i Hercegovine je odbijena, dok je žalba apelantice i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je prema Službi za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH tužbeni zahtjev odbijen, te je odbačena tužba u dijelu kojim je zatraženo da se tužitelj upiše kao posjednik u knjige katastra, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 21 maja 2019. godine odbijena je revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude kao neosnovana.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da je tužitelj upisan kao vlasnik predmetnih stanova u KPU Stari Grad, te da je savjesni i zakoniti posjednik predmetnih stanova, koji čine jednu zgradu. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužitelj vlasnik oba stana i vlasnik zajedničkih dijelova cijele zgrade. Odredbom člana 345. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZOSP) propisana je uspostava pravnog jedinstva zemljišta i zgrade ako posebnim zakonom već nije uspostavljeno. Prema stavu 2. istog člana vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koje pripada zgradi. Prema stavu Vrhovnog suda, vlasnik zgrade, odnosno na posebnom dijelu zgrade, izgrađene na gradskom građevinskom zemljištu, čije pravo vlasništva na zgradi, odnosno posebnom dijelu zgrade je već upisano u zemljišnim knjigama, stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH 16. maja 2003. godine, odnosno ZOSP, po samom zakonu stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Vrhovni sud je istakao da, imajući u vidu da je tužitelj vlasnik stambene zgrade (oba stana koji se nalaze u stambenoj zgradi) isti je stekao pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi zgrade. Vrhovni sud je naveo i da je neosnovan prigovor apelantice da je zabranjeno raspolaganje državnom imovinom Federacije BiH, te da je predmetna nekretnina upisana kao državno vlasništvo, jer su tuženi u ovom postupku ranije vršili raspolaganje navedenim nekretninama i to na način da je Federalno ministarstvo odbrane na osnovu Zakona o stanovima na kojima postoji stanarsko pravo, valjanim kupoprodajnim ugovorima i isplatom cijele kupoprodajne cijene od strane kupaca omogućili D.Č. i D.P. da otkupe predmetne stanove koji se nalaze u stambenoj zgradi, te da na istim steknu vlasništvo upisano u knjigu položenih ugovora. Apelacioni navodi
4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je tužitelj propustio da postupi prema posebnim propisima koji regulišu sticanje prava vlasništva, te je isti podnošenjem tužbe u predmetnom postupku izvršio raspolaganja suprotna zakonskim propisima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u konkretnom predmetu utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević