Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2614/18 („Centrotrans-transport robe“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Izvršni postupak
  • Legitiman cilj
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2614/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2614/18, rješavajući apelaciju „Centrotrans-transport robe“ d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Centrotrans-transport robe“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 379544 15 Pž od 20. veljače 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zabranu diskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 14.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prava i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Centrotrans-transport robe“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 379544 15 Pž od 20. veljače 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Centrotrans-transport robe“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Sipović, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 4. svibnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ip 379544 15 Pž od 20. veljače 2018. godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ip 379544 13 Ip od 27. kolovoza 2014. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 Ip 379544 13 Ip od 20. siječnja 2014. godine.

2. Apelant je dopunio apelaciju 14. svibnja 2018. godine, te je tom prilikom zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno prekinuo predmetni postupak ovrhe do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelant je također dopunio apelaciju 23. svibnja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2614/18 od 6. lipnja 2018. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tražiteljice ovrhe Addiko banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražiteljica ovrhe) zatraženo je 15. i 28. studenog 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Kantonalni sud, Općinski sud i tražiteljica ovrhe su odgovor na apelaciju dostavili 28. studenog i 11. prosinca 2019. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-IP-06-012645 od 5. prosinca 2006. godine određeno je zasnivanje založnog prava radi osiguranja novčanog potraživanja u korist tražiteljice ovrhe prema apelantu po osnovi Ugovora o dugoročnom kreditu od 1. kolovoza 2006. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), uknjižbom na nekretninama detaljnije navedenim u izreci rješenja. Također, navedenim rješenjem naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši uknjižbu založnog prava na spornim nekretninama. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelant i tražiteljica ovrhe 21. studenog 2006. godine podnijeli sudu sporazumni prijedlog za zasnivanje založnog prava na apelantovim nekretninama te da su na ročištu od 5. prosinca 2006. godine stranke zaključile sudski sporazum o zasnivanju založnog prava na apelantovim nekretninama u smislu članka 251. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: Sporazum). Općinski sud je potom naveo dokaze u koje je izvršio uvid u dokaznom postupku te je naveo da je, imajući u vidu te dokaze, kao i suglasne izjave stranaka, sud odlučio kao u izreci rješenja. Na predmetnom rješenju je konstatirano da je „pravomoćno s danom 5. 12. 2006. godine“.

Odluke osporene apelacijom

8. Tražiteljica ovrhe je 4. prosinca 2013. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za ovrhu protiv apelanta kao ovršenika na temelju Sporazuma koji ima snagu sudskog poravnanja, a na temelju kojeg je doneseno rješenje od 5. prosinca 2006. godine. Predložila je da se ovrha provede na založenim nekretninama ovršenika radi isplate neizmirenih dospjelih obveza u iznosu od 2.410.658,76 KM.

9. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Ip 379544 13 Ip od 20. siječnja 2014. godine odredio predloženu ovrhu.

10. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Ip 379544 13 Ip od 27. kolovoza 2014. godine odbijen je apelantov prigovor protiv prvostupanjskog rješenja.

11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je uvidom u rješenje od 5. prosinca 2006. godine utvrdio da je založno pravo zasnovano radi osiguranja novčanog potraživanja uknjižbom na spornim nekretninama, a u korist povjeritelja – tražiteljice ovrhe prema apelantu po osnovi Ugovora na iznos od 7.000.000,00 KM uvećano za redovnu kamatnu stopu i s drugim uvjetima navedenim u Ugovoru. Uvidom u Ugovor utvrđeno je da je tražiteljica ovrhe odobrila apelantu dugoročni kredit s valutnom klauzulom od 7.000,000,00 KM s kamatom preciziranom u članku 3. točka 1. Ugovora. Apelant se prema članku 6. Ugovora suglasio da ako iz bilo kojeg razloga zakasni s ispunjenjem obveza preuzetih potpisom Ugovora, banka, tj. tražiteljica ovrhe, može s ciljem naplate dugovanog iznosa iskoristiti bilo koje od sredstava osiguranja ili zatražiti prinudnu naplatu putem suda, a člankom 7. Ugovora strane su se sporazumjele da tražiteljica ovrhe dospjelost tražbine s naznakom visine dospjelog iznosa iz Ugovora dokazuje Ugovorom i izvodom iz svojih poslovnih knjiga s pečatom i potpisom ovlaštene osobe. Uvidom u izvod iz poslovnih knjiga tražiteljice ovrhe od 16. rujna 2013. godine, koji je dostavljen uz prijedlog za ovrhu, utvrđen je iznos duga na ime glavnice, kamata i troškova.

12. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je tražiteljica ovrhe podnijela prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave – rješenja od 5. prosinca 2006. godine kojim se određuje zasnivanje založnog prava u korist tražiteljice ovrhe na nekretninama koje su u apelantovom vlasništvu, a radi osiguranja novčanog potraživanja tražiteljice ovrhe iz Ugovora. Navedeno rješenje predstavlja ovršnu ispravu u smislu članka 23. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu. ZOP) i podobno je za ovrhu u smislu članka 27. ZOP-a. Dospjelost potraživanja tražiteljica ovrhe dokazala je izvodom iz poslovnih knjiga od 16. rujna 2013. godine koji je dostavljen uz prijedlog za ovrhu kako su stranke ugovorile u članku 7. Ugovora. Naime, apelant je svojevoljno zaključio Ugovor o kreditu, te zasnovao založno pravo na nekretninama koje su u njegovom vlasništvu, pristajući u članku 6. Ugovora da u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem svojih obveza banka iskoristi bilo koje sredstvo osiguranja ili zatraži prinudnu naplatu putem suda. Pored navedenog, ukazano je da apelant ni ne osporava postojanje duga koji je utvrđen ovršnom ispravom, odnosno ne osporava da nije platio dug, niti da je dug platila treća osoba u skladu s odredbama zakona koji uređuju obvezne odnose. Najzad, Općinski sud je naveo da postojanje parničnog postupka kod Općinskog suda pod brojem 65 0 Ps 120740 09 Ps ne može utjecati na tijek ovog ovršnog postupka jer ovršna isprava nije pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Ip 379544 15 Pž od 20. veljače 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

14. U odnosu na apelantove navode da ovršna isprava nije stekla svojstvo ovršnosti, odnosno da tražiteljica ovrhe nije dokazala da je potraživanje utvrđeno ovršnom ispravom dospjelo, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ti navodi nisu utemeljeni. U tom pogledu Kantonalni sud je citirao odredbe čl. 22.–24. i 26. ZOP-a te je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je u smislu tih odredbi utvrdio da se ovršni postupak u konkretnom slučaju pokreće na temelju ovršne isprave rješenja Općinskog suda od 5. prosinca 2006. godine koje ima karakter sudskog poravnanja. Također je pravilno utvrdio da je tražiteljica ovrhe dokazala dospjelost potraživanja utvrđenog u ovršnoj ispravi, i to na način da je u skladu s odredbama članka

7. Ugovora dostavila izvode iz poslovnih knjiga banke, pa je u smislu članka 26. stavak 2. ZOP-a dokazala da je sudsko poravnanje (rješenje Općinskog suda od 5. prosinca 2006. godine) dospjelo, odnosno da je apelantova obveza dospjela.

15. Kantonalni sud je dalje naveo da nije bilo neophodno održavanje rasprave pred drugostupanjskim sudom po apelantovom prijedlogu jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u predmetnoj pravnoj stvari. U pogledu apelantovih navoda da se iznos zatezne kamate i redovne kamate trebao utvrditi vještačenjem po vještaku financijske struke, a ne obračunom tražiteljice ovrhe, Kantonalni sud je naveo da će se iznos ukupnog duga koji se ima namiriti iz predmetnih nekretnina, a koji se sastoji od glavnice, kamate i troškova postupka utvrditi po službenoj dužnosti u fazi namirenja tražiteljice ovrhe. Kantonalni sud je dalje naveo da apelant žalbom neutemeljeno ističe da tražiteljica ne može predlagati ovrhu na svim apelantovim nekretninama zato što je vrijednost spornih nekretnina značajno veća od predmetnog duga, kao i da tražiteljica ovrhe nije u cijelosti izvršila svoju obvezu. Na spornim nekretninama na kojima se provodi ovrha već je upisano založno pravo tražiteljice ovrhe i ugovoreno je da ono predstavlja sredstvo osiguranja Ugovora o kreditu. Istaknuto je da su tražiteljica ovrhe i apelant ugovorili da predmetne nekretnine na kojima se traži ovrha predstavljaju jedno od sredstava osiguranja vraćanja Ugovora o kreditu. Stoga, kako apelant nije uredno izvršio svoju obvezu to je tražiteljica ovrhe i predložila ovrhu nad predmetnim nekretninama, a kako je određeno i u članku 6. Ugovora. U svezi s apelantovim navodima da ni tražiteljica ovrhe u cijelosti nije ispunila svoju obvezu, te da je i ona kriva za raskidanje Ugovora, kao i da je i ona svojim ponašanjem pričinila štetu apelantu, Kantonalni sud je naveo da to nisu navodi koji se mogu isticati u ovršnom postupku, odnosno koji bi u smislu članka 47. ZOP-a mogli dovesti do sprječavanja ovrhe.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

17. Iz opširnih apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da je osporenim rješenjima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi propustili utvrditi imaju li isprave na temelju kojih je doneseno rješenje o ovrsi svojstvo ovršnih isprava, odnosno jesu li stekle svojstvo ovršnosti, tj. je li novčano potraživanje tražiteljice ovrhe dospjelo i u kojem iznosu. U tom pogledu, apelant tvrdi da u konkretnom slučaju nije postojala valjana ovršna isprava propisana odredbom članka 23. ZOP-a, te da Sporazum i rješenje ne predstavljaju ovršnu ispravu po osnovi sudskog poravnanja, niti ima zapisnik o poravnanju zaključen između tražiteljice ovrhe i apelanta u kome bi se precizno utvrdilo je li dospjelo potraživanje po zaključenom Ugovoru, koji iznos potraživanja i vremenski rok za ovrhu nastalog novčanog potraživanja kako je to propisano člankom 26. st. 1. i 2. ZOP-a, niti su spomenuti akti podobni za ovrhu jer, pored ostalog, nema izričitog naloga za namirenje dospjelih novčanih potraživanja u točnom iznosu i vremenu putem prinudne prodaje založenih nekretnina. U svezi s tim, apelant smatra da Sporazum ima snagu sudskog poravnanja samo za upis založnog prava, ali ne i za provođenje prinudne ovrhe. Prema apelantovom mišljenju, te činjenice se nisu na pouzdan i vjerodostojan način mogle utvrditi bez održavanja rasprave, niti bez predočavanja pravomoćne i ovršne sudske presude parničnog suda u postupku koji je trebala pokrenuti tražiteljica ovrhe podnoseći hipotekarnu tužbu.

18. Apelant dalje tvrdi da je sud u smislu članka 8. stavak 2. ZOP-a bio obvezan ograničiti ovrhu na neke od pobrojanih nekretnina, a ne odrediti ovrhu u odnosu na sve nekretnine, jer je vrijednost tih nekretnina višestruko veća od vrijednosti potraživanja za dio realiziranog kredita koji potražuje tražiteljica ovrhe. U ovom pogledu, apelant tvrdi da su redovni sudovi zanemarili pravno relevantnu činjenicu da tražiteljica ovrhe, nakon što je u njezinu korist konstituirao založno pravo – hipoteku na nekretninama u vlasništvu korisnika apelanta koje imaju višestruko veću vrijednost, nije poštovala odredbe Ugovora jer je jednostrano smanjila iznos kredita, odnosno nije plasirala za isplatu preostale 2/3 kredita. Naposljetku, apelant tvrdi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku zbog duljine trajanja ovršnog postupka.

b)Odgovori na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju osporene odluke te smatra da u postupku njezinog donošenja nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva.

20. Općinski sud je izložio tijek postupka, te je naveo da ostaje pri svim navodima danim u obrazloženju prvostupanjskog rješenja i da apelacijske navode smatra neutemeljenim.

21. Tražiteljica ovrhe je navela da je iz apelacijskih navoda očigledno da apelant neutemeljenim pozivanjem na povrede ustavnih i ljudskih prava pokušava ishoditi upuštanje Ustavnog suda u preispitivanje utvrđenih činjenica i primjene pozitivnih propisa, repetitivno ponavljajući da su postupili proizvoljno i diskriminatorno. S obzirom na to, tražiteljica ovrhe predlaže da Ustavni sud apelaciju kao nedopuštenu, odnosno odbije kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16 i 55/18 – rješenje USBiH).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – odluka US, 35/12 i 35/12 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8. st. (1) i (2) Ograničenje sredstava i predmeta ovrhe (1) Sud rješenjem određuje ovrhu onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u ovršnom prijedlogu.

(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta ovrhe sud može ograničiti ovrhu samo na neke od tih sredstava ili predmeta, ako su dovoljni za ostvarenje tražbine.

Članak 22.

Temelji za određivanje ovrhe Sud određuje ovrhu samo na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Članak 23. stavak (1) točka 1) Ovršna isprava (1) Ovršne isprave su:

1) ovršna odluka sudova i ovršno sudsko poravnanje;

Članak 24. stavak (1) Odluka i poravnanje (1) Sudskom odlukom, prema ovom zakonu, smatra se pravorijek, rješenje, te druga odluka donesena u postupku pred sudom i arbitražom, a sudskim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u postupku pred sudom i arbitražama.

Članak 25. stavak (1) Ovršnost odluke (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je istjekao rok za dragovoljno ispunjenje. Rok za dragovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku, a završava se istjekom zadnjega dana određenog sudskom odlukom, ako zakonom nije drugačije određeno.

Članak 26.

Ovršnost poravnanja (1) Sudsko, odnosno upravno poravnanje ovršno je ako je tražbina, koja se prema tomu treba ispuniti, dospjela.

(2) Dospjelost tražbine dokazuje se zapisnikom o poravnanju, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom ispravom.

(3) Dospjelost koja se ne može dokazati na način iz stavka 2. ovoga članka, dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku kojom se utvrđuje dospjelost.

(4) Na temelju poravnanja koje je postalo ovršno u jednome dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio.

Članak 27.

Podobnost ovršne isprave za ovrhu (1) Ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni tražitelj ovrhe i ovršenik, te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze.

(2) Ako u ovršnoj ispravi nije određen rok za dragovoljno ispunjenje obveze, taj rok određuje se rješenjem o ovrsi.

(3) U slučaju iz stavka 2. ovoga članka, sud će predloženu ovrhu odrediti uz uvjet da ovršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obvezu.

(4) Odredbe st. 2. i 3. ovoga članka ne primjenjuju se u postupku ovrhe na temelju ovršne isprave bilježnika.

Članak 47. točka 1) Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o ovrsi može se podnijeti iz razloga koji sprječavaju ovrhu, a osobito ako:

1) isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi nije ovršna isprava, ili ako isprava nije stekla svojstvo ovršnosti;

Članak 227.

Važenje odredaba o zasnivanju založnog prava na nepokretnostima i pokretnim stvarima na temelju sporazuma stranaka Dok se zasnivanje založnog prava na nepokretnostima i pokretnim stvarima na temelju sporazuma stranaka ne regulira posebnim zakonom sud će primjenjivati odredbe čl. 251.a., 251.b., 251.v., 251.g., 251.d. i 251.đ. Zakona o ovršnom postupku ("Službeni list RBiH", br. 2/92 , 16/92 i 13/94).

23. Zakon o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 16/92; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

ZASNIVANJE ZALOŽNOG PRAVA NA NEPOKRETNIM I POKRETNIM STVARIMA NA

OSNOVU SPORAZUMA STRANAKA

Dejstvo uknjižbe i zabeležbe Član 251.

Uknjižba založnog prava i zabeležba izvršivosti potraživanja imaju to dejstvo da se izvršenje na toj nepokretnosti može sprovesti i prema trećem licu koje je tu nepokretnost docnije steklo.

Mjesna nadležnost Član 251a. stav (1) Za odlučivanja o prijedlogu za obezbjeđenje novčanog potraživanja zasnivanjem založnog prava na nekretnini na osnovu sporazuma stranaka nadležan je sud koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis, odnosno prvostepeni sud opšte nadležnosti na čijem je području organ koji vodi javnu knjigu u koju treba izvršiti upis.

Prijedlog za obezbjeđenje Član 251b.

Povjerilac i dužnik mogu saglasno tražiti od suda da odredi i sprovede uknjižbu založnog prava na nekretnine dužnika, odnosno da odredi i provede popis pokretnih stvari dužnika radi obezbjeđenja novčanog potraživanja povjerioca obezbjeđenjem založnog prava na nepokretnoj ili pokretnoj stvari dužnika.

Ročište za prijedlog i sporazum stranaka Član 251c.

Na prijedlog stranaka sud će odrediti ročište na kome će u zapisnik utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i njihovu saglasnost da se uknjižbom založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika obezbjeđuje novčano potraživanje.

Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka iz stava 1. ovog člana ima snagu sudskog poravnanja.

Određivanje i sprovođenje obezbjeđenja Član 251d.

Na osnovu sporazuma iz člana 251c. ovog zakona sud će rješenjem odrediti uknjižbu i preduzeti sve što je potrebno radi provođenja uknjižbe založnog prava na nekretnine dužnika, odnosno odrediti i provesti popis pokretnih stvari dužnika. Rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o obezbjeđenju.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u odnosu na navode povredi prava na pravično suđenje

26. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je pošao od odredbi članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.

27. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

(b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

28. Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

29. Ustavni sud zapaža da apelant kao ovršenik izričito osporava rješenja koja su donesena prilikom odlučivanja o žalbi protiv rješenja kojim je odbijen njegov prigovor protiv rješenja o ovrsi. Stoga će Ustavni sud dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporene odluke. Kako su predmetne odluke donesene u ovršnom postupku Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni ovršni postupak određivanja apelantovih građanskih prava i obveza u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

30. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Europske komisije za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u usporedbi s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi Odluku bivše Europske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba , točka 40.) podržao praksu bivše Europske komisije za ljudska prava glede toga da odluke sudova koje se tiču ovrhe ne potpadaju pod članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obveze koji se tiču podnositelja apelacije (vidi Odluku bivše Europske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

31. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba protiv rješenja kojim je odbijen njegov prigovor protiv rješenja o ovrsi. Prema tome, Ustavni sud konstatira da u osporenim odlukama nisu utvrđivana apelantova nova građanska prava i obveze budući da su ona utvrđena u postupku zasnivanja založnog prava na apelantovim nekretninama radi osiguranja novčanog potraživanja u korist tražiteljice ovrhe po osnovi Ugovora o dugoročnom kreditu, a koji je okončan Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-IP-06-012645 od 5. prosinca 2006. godine. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem u odnosu na apelanta ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

32. Stoga, imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. b)Dopustivost u odnosu na ostale navode

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 379544 15 Pž od 20. veljače 2018. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporeno rješenje Kantonalnog suda apelantu dostavljeno 5. ožujka 2018. godine, a da je apelacija podnesena 4. svibnja 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prava i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. a)Pravo na imovinu

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(k) Pravo na imovinu.

37. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

38. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer su sudovi propustili na pouzdan način utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za podnošenje prijedloga, odnosno predstavlja li isprava na temelju koje je pokrenut postupak ovršnu ispravu i je li stekla svojstvo ovršnosti, tj. je li novčano potraživanje tražiteljice ovrhe dospjelo i u kojem iznosu. Pored toga, apelant problematizira odnos vrijednosti potraživanja tražiteljice ovrhe i vrijednosti založenih nekretnina.

39. Ustavni sud ukazuje na to da je preduvjet za razmatranje apelantovih navoda glede povrede prava na imovinu utvrđivanje ima li apelant imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da pojam imovina, u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, uključuje širok obujam imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, stavak 30.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sporne nekretnine koje su predmet ovršnog postupka nesumnjivo predstavljaju njegovu imovinu koja uživa zaštitu u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

40. Budući da apelant posjeduje imovinu koja uživa zaštitu u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li u postupku pred redovnim sudovima došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

41. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) smatra da pravo na imovinu jamči pravo na imovinu i sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavku, dopušta da države potpisnice imaju pravo kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom, i to provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 3/99 od 17. ožujka 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 21/00). S tog aspekta Ustavni sud zapaža da je rješenjem o ovrsi određeno da će se ovrha provesti na određenim nekretninama koje su u apelantovom vlasništvu, zabilježbom ovrhe, utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, te njihovom prodajom i namirenjem tražiteljice ovrhe. Uzimajući u obzir vlastitu i praksu Europskog suda, te okolnost da se provođenjem osporenih rješenja apelant lišava imovine, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu drugog pravila sadržanog u drugoj rečenici stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

42. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.

43. Pri ocjeni zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Europskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stavak članka 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine „donošenjem zakona“. Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Europskoj konvenciji i mora biti poštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz članka 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju temeljne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi Europski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. ožujka 1999. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1999- II, točka 58.). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

44. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima ukazuje da isprave na temelju kojih je pokrenut ovršni postupak nemaju svojstvo ovršnih isprava, Ustavni sud primjećuje da iz činjeničnog stanja predmeta i apelantovih navoda nesporno proizlazi da su osporene odluke donesene na temelju Sporazuma i rješenja iz 2006. godine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da je založno pravo na spornim nekretninama zasnovano u skladu s odredbom članka 227. ZOP-a kojom je propisano da se na postupak zasnivanja založnog prava na nekretninama na temelju sporazuma stranaka primjenjuju odredbe čl. 251.a–251.đ (što predstavljaju odredbe čl. 251a. – 251f.) Zakona o ovršnom postupku (citiranog u točki 22. ove Odluke, u daljnjem tekstu: ZOP 1978). Tako, iz odredbe članka 251c. (članak 251v.) ZOP 1978 proizlazi da će na prijedlog stranaka sud odrediti ročište na kojem će u zapisnik utvrditi sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i njihovu suglasnost da se uknjižbom založnog prava na nekretnini dužnika osigurava novčano potraživanje, te da potpisani zapisnik o sporazumu stranaka iz stavka 1. ovog članka ima snagu sudskog poravnanja. Dalje, u članku 251d. (članak 251g.) ZOP 1978 propisano je da će na temelju sporazuma iz članka 251c. tog Zakona sud rješenjem odrediti uknjižbu i poduzeti sve što je potrebno radi provođenja uknjižbe založnog prava na nekretnine dužnika, te da to rješenje ima značaj rješenja o osiguranju. Prema tome, imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi, Ustavni sud smatra da su bez utemeljenja apelantove tvrdnje da Sporazum i rješenje od 5. prosinca 2006. godine ne predstavljaju ovršnu ispravu po osnovi sudskog poravnanja.

45. Razmatrajući apelantove tvrdnje da u konkretnom slučaju nije utvrđeno je li isprava na temelju koje je pokrenut postupak ovrhe stekla svojstvo ovršnosti, tj. je li novčano potraživanje tražiteljice ovrhe dospjelo i u kojem iznosu, Ustavni sud zapaža da je u odlukama redovnih sudova navedeno da je dospjelost potraživanja utvrđena u skladu sa člankom 7. Ugovora. Prema tome, pri činjenici da iz sadržaja spisa proizlazi da je Ugovor bio temelj za donošenje Sporazuma i rješenja od 5. prosinca 2006. godine, Ustavni sud nema razloga sumnjati u pravilnost zaključaka redovnih sudova i u ovom pogledu, zbog čega su i ti apelantovi navodi neutemeljeni. Stoga, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine bilo „predviđeno zakonom“ u smislu autonomnog značenja tog pojma iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

46. Dakle, s obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „zakonito“ u smislu standarda Europske konvencije, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje je li miješanje bilo u javnom interesu i proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je predmetnim odredbama čl. 23., 26. i 227. ZOP-a, te čl. 251c. i 251d. ZOP 1978 omogućeno zasnivanje založnog prava na nekretninama na temelju sporazuma stranaka dok posebnim zakonom ne bude regulirano to pitanje. S obzirom na to da se primjenom tih odredbi omogućava pokretanje i provođenje ovršnog postupka bez potrebe vođenja parničnog postupka, čime se, u biti, olakšava naplata potraživanja povjeritelja u slučaju kada dođe do neispunjenja ugovorne obveze, čije izvršenje je osigurano založnim pravom na nekretnini, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo bilo u javnom interesu.

47. Odgovarajući dalje na pitanje je li to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnova miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne zakonitom cilju s obzirom na to da je nesporno da apelant nije izvršio svoje obveze iz Ugovora čije izvršenje je bilo osigurano založnim pravom na njegovim nekretninama. U svezi s apelantovim navodima da je sud u smislu članka 8. stavak 2. ZOP-a bio obvezan ograničiti ovrhu na neke od pobrojanih nekretnina, a ne odrediti ovrhu u odnosu na sve nekretnine, jer je vrijednost tih nekretnina višestruko veća od vrijednosti potraživanja za dio realiziranog kredita koji potražuje tražiteljica ovrhe, Ustavni sud zapaža da je apelant pristao na zasnivanje založnog prava na spornim nekretninama, zbog čega se ne može smatrati da je određivanjem provođenja ovršnog postupka na tim nekretninama na apelanta stavljen pretjeran teret.

48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. c)Nediskriminacija

49. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/

4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u svezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na imovinu. Apelant je dalje ukazao i na opću zabranu diskriminacije iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant kršenje ove zabrane, u biti, veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na imovinu. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelant, izuzev paušalnih tvrdnji u tom pogledu, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se, ustvari, radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj i diskriminacijskoj primjeni pozitivnih propisa paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očita, pa Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni. d)Pravo na učinkovit pravni lijek

50. U svezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije izričito naveo u svezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u ovršnom postupku, koje je i koristio. Činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, sama po sebi, u okolnostima konkretnog slučaja ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neutemeljen.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje u ovršnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju budući da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito jer je izvršeno u skladu s relevantnim odredbama ZOP-a , kad je služilo zakonitom cilju u općem interesu, te kad određivanjem provođenja ovršnog postupka na predmetnim nekretninama na apelanta nije stavljen pretjeran teret.

52. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prava u svezi s pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelant pobija.

53. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer je apelant u ovršnom postupku imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio.

54. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2614/18 („Centrotrans-transport robe“ d.d… | Sudska praksa | Aktio