Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-518/20 (D. S.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-518/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-518/20, rješavajući zahtjev Darka Savića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Darka Savića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banja Luke, podnio je 10. februara 2020. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 021326 19 Gž od 10. decembra 2019. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 021326 17 K od 6. marta 2019. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, zabranio izvršenje presude Okružnog suda broj 11 0 K 021326 17 K od 6. marta 2019. godine budući da bi njenim izvršenjem prestao apelantov radni odnos u policiji, pa bi na taj način apelantova obitelj ostala bez sredstava za život što bi dovelo do nepopravljivih posljedica za apelanta i njegovu obitelj.
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 021326 17 K od 6. marta 2019. godine, apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u presudi, zajedno sa ostalim saučesnicima počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog szanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi s članom 22. Katznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tesktu. KZ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
3. U obrazloženju presude je Okružni sud taksativno pobrojao provedene materijalne dokaze i naveo koji su svjedoci saslušani tijekom postupka i sadržaje njihovih izjava. Dalje, sud je opisao način na koji je provede dokaze cijenio, kao i kojim izjavama i iz kojih razloga je poklonio vjeru, a kojima nije. Na temelju provedenog dokaznog postupka, Okružni sud je našao dokazanim da je apelant počinio kazneno djelo za koje je optužen, zbog čega je odlučio kao u dispozitivu presude.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 021326 19 Gž od 10. decembra 2019. godine odbijen je kao neosnovana apelantova žalba i prvostupanjska presuda je potvrđena.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu podnio iz svih žalbenih osnova uz prijedlog da se osporena presuda preinači i apelanta oslobodi od optužbe ili da se ta presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Dalje je navedeno da je, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude, apelant u žalbi ukazao na bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz člana 311. stav 1. tačke g), z) i k) Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), odnosno da je osporena zakonitost pojedinih dokaza na kojima je zasnovana pobijana presuda, ukazuju na povrede prava na obranu, na nerazumljivost izreke presude i njenoj proturječnosti sa razlozima, kao i da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da prvostupanjski sud pobijanom presudom nije u potpunosti riješio predmet optužbe. Nadalje, u žalbi je osporena pravilnost činjenične osnove pobijane presude na kojoj je zasnovan zaključak da su apelant i drugi optuženi počinili kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva za koje su proglašeni krivim tom presudom. Osporava se postojanje oružanog sukoba, pripadnost optuženih oružanih snaga, status oštećenih lica, tvrdnjom da isti nisu bili civili, zatim se osporava postojanje saizvršilaštva, kao i postojanje uzročno-posljedične veze između oružanog sukoba i djela, kao bitnih elemenata predmetnog kaznenog djela, dok se na istim argumentima i činjeničnim nedostacima uspostavlja i tvrdnja o povredi KZ. Osim toga, apelant je prvostupanjsku presudu osporio i zbog odluke o sankciji ističući da je kazna izrečena pobijanom presudom prestrogo odmjerena.
6. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da suprotno apelantovim navodima osporena presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba kaznenog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP. Ukazano je da prvostupanjski sud nije odbio prijedlog apelantove obrane za saslušanje u svojstvu svjedoka Z. K., nego je taj prijedlog prihvaćen, ali i pored više pokušaja prvostupanjskog suda (pozivima i naredbama za dovođenje ovog svjedoka) taj se svjedok nije odazvao na poziv suda, niti ga je sudska policija mogla pronaći na adresu prebivališta. I prijedlozi dokaza - saslušanjem svjedoka označenih u presudi su prihvaćeni od strane prvostupanjskog suda, međutim i ti su svjedoci bili nedostupni, jer se nalaze u inozemstvu, na nepoznatim adresama. O svemu navedenom prvostupanjski sud je na glavnom pretresu obavijestio obranu. Osim toga, Vrhovni sud smatra da, suprotno navodima iz žalbe, odbijanjem prijedloga dokaza označenih u presudi (prijedlog za saslušanje svjedoka, te notarski ovjerena izjava), nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu, jer je za tu odluku prvostupanjski sud dao valjane i argumentirane razloge.
7. Dalje, navedeno je da je u segmentu pobijanja presude zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP apelant istakao da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima i to zapisnicima o saslušanju svjedoka oštećenih iz istrage. U žalbi je posebno ukazano da u tim zapisnicima svjedocima nisu postavljana pitanja, da u pojedinim zapisnicima nije navedeno protiv koje se osobe tada provodila istraga i zbog kojeg kaznenog djela, da pojedini zapisnici ne sadrže upozorenja svjedoku da nije dužan odgovarati na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio kaznenom gonjenju, zatim se osporavaju potpisi osoba i slično, pa u tim okolnostima apelant vidi povredu odredbe člana 62. stav 1., 63. stav 1. i 2. i 151. ZKP (odnosno člana 148. ZKP koji je važio u vrijeme uzimanja iskaza svjedoka) i da su zbog toga ti zapisnici dokazi na kojima se ne može zasnivati sudska odluka.
8. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da dio iznesenih žalbenih prigovora nije osnovan. Ukazano je da s jedne strane veći dio zapisnika sadrži pitanja i odgovore, međutim i oni zapisnici koji ne sadrže pitanja, nisu dokazi na kojima se ne može zasnivati sudska odluka, jer je odredbom člana 151. stav 7. ZKP propisano da se poslije općih pitanja svjedok poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a zatim će mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja. Dakle, postavljanje pitanja svjedoku nije propisano kao obveza, već samo kao mogućnost, što je ostavljeno na procjenu onome tko sačinjava zapisnik. S druge strane, žalbeni prigovori u vezi sa nedostatkom upozorenja pojedinih zapisnika u smislu odredbe člana 151. stav 2. ZKP, odnosno člana 148. tada važećeg ZKP, su osnovani, jer i po tadašnjem i po sada važećem ZKP, svjedok se prije davanja iskaza, mora upozoriti da nije dužan da odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio kaznenom gonjenju. Međutim, u konkretnom slučaju svjedoci nisu iznijeli ništa što bi njih izložilo krivičnom gonjenju, a sa druge strane, shodno odredbi člana 219. stav 3. tadašnjeg ZKP, ako su prilikom prikupljanja izjava od lica, ovlaštena službena lica postupila u skladu sa odredbom člana 150. tog zakona, ti zapisnici se mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. Dakle, radi se o neprimjenjivanju odredbe člana 148. ranijeg ZKP, koje po ocjeni Vrhovnog suda, nije bilo niti je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, jer su ti svjedoci saslušani neposredno na glavnom pretresu, po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja, te se pobijana presuda ne zasniva isključivo ili u pretežnom dijelu na iskazima svjedoka iz istrage, već prvenstveno, na njihovim iskazima sa glavnog pretresa, kao i na drugim dokazima. S toga su irelevantni i ostali prigovori iz žalbe kojima se ukazuje na druge nedostatke ili propuste u zapisnicima o saslušanju svjedoka iz istrage.
9. Dalje, istaknuto je da Vrhovni sud, suprotno navodima iz apelantove žalbe, nalazi da izreka pobijane presude nije nerazumljiva, niti proturječna sama sebi, niti njenim razlozima, kao i da obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica s aspekta postojanja kaznenog djela i krivnje apelanta i drugih optuženih i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu KZ. Osim toga, Vrhovni sud je našao i prigovore kojima se ukazuje na izostanak razloga o odlučnim činjenicama, neosnovanima, jer su u osporenoj presudi dati razlozi o svim odlučnim činjenicama (kako o postojanju oružanog sukoba, tako i o pripadnosti optuženih oružanih snaga, statusu oštećenih lica, o postojanju saizvršilaštva, kao i postojanju uzročno-posljedične veze između oružanog sukoba i preduzetih radnji optuženih), a ocijenjeni su i dokaze odbrane, radi čega su neprihvatljivi prigovori zasnovani na tvrdnji da je prvostepena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP.
10. Vrhovni sud je stava da su činjenična utvrđenja pobijane presude, suprotno navodima iz žalbi potpuna i pravilna. Ona su zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su detaljno izneseni u obrazloženju pobijane presude, ocjenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP RS. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden je i konačan, a po ocjeni ovog suda pravilan zaključak da je apelant počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, na način opisan u izreci pobijane presude. Osim toga, Vrhovni sud smatra da su u osporenoj presudi iskazi svjedoka oštećenih i iskazi svjedoka obrane, kao i materijalni dokaze odbrane, u smislu odredbe člana 304. stav 7 ZKP RS, pravilno ocijenjeni i sa aspekta sadržaja dovedeni u vezu sa iskazima svjedoka optužbe za svaku točku izreke presude, pa se takav pristup u ocjeni vjerodostojnosti proturiječnih dokaza optužbe i odbrane, a u vezi sa tim i ocjena vjerodostojnosti iskaza optuženih, ne može osporiti argumentima iznesenim u žalbi.
11. Vrhovni sud je naveo da je osporenu presudu preispitao i u pogledu odluke o kazni, u vezi sa apelantovim žalbenim argumentima, te našao da su pravilno utvrđene sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazni optuženima i da su te okolnosti adekvatno vrednovane. Vrhovni sud smatra da su pravilno utvrđene i obrazložene sve olakšavajuće okolnosti, prvenstveno apelantove porodične prilike i njegovo držanje poslije počinjenog kaznenog djela, s obzirom, da nakon toga nije počinio ni jedno kazneno djelo. Otežavajuće okolnosti prvostupanjski sud nije našao, pa je za navedene olakšavajuće okolnosti našao da predstavljaju osobito olakšavajuće oklonosti i da ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja, zbog čega mu je odmjerio kaznu ispod granice propisane zakonom.
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama sud povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava obrazlaže navodima da prvostupanjski sud nije saslušao svjedoke koje je predložio apelant niti je u presudi naveo razloge zašto ti svjedoci nisu saslušani. Dalje, smatra da je Sud očigledno proizvoljno utvrdio činjenično stanje na način da uopće nije cijenio izjave svjedoka koji su tvrdili da nisu vidjeli tko ih je tukao, da apelanta nisu poznavali i da su od drugih osoba čuli za imena osoba koje su ih navodno tukle. Osim toga, naveo je da je u presudi dato zbirno obrazloženje za vinost i odgovornost osuđenih, odnosno da apelantova ogvornost i vinost uopće nije individualizirana. Apelant tvrdi da je u osporenim presudama došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, povrede načela in dubio pro reo kao i da je činjenično stanje utvrđeno proizvoljno, pogrešno i nepotpuno. Zbog navedenoga je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i utvrdi poredu navedenih prava, kao i da donese privremenu mjeru kojom bi, do donošenja odluke o apelaciji, zabranio izvršenje presude Okružnog suda broj 11 0 K 021326 17 K od 6. marta 2019. godine budući da bi njenim izvršenjem prestao apelantov radni odnos u policiji, pa bi na taj način apelantova obitelj ostala bez sredstava za život što bi dovelo do nepopravljivih posljedica za apelanta i njegovu obitelj.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Apelant traži da se zabrani izvršenje presude Okružnog suda broj 11 0 K 021326 17 K od 6. marta 2019. godine jer bi mu njenim izvršenjem prestao radni odnos, pa bi njegova obitelj ostala bez sredstava za život što bi dovelo do nepopravljivih posljedica. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelant ne nudi nikakve dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizašlo da postoje razlozi zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
16. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević