Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4932/18 (E. K., N. M., S. M., E. P. i A. N.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4932/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4932/18, rješavajući apelaciju Ermina Kurtovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ermina Kurtovića, Nedima Mehmedovića, Seade Mulaomerović, Edine Pašić i Azemine Njuhović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 266635 13 Rsž od 24. augusta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ermin Kurtović, Nedim Mehmedović, Seada Mulaomerović, Edina Pašić i Azemina Njuhović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelantica, četvrtoapelantica i petoapelantica, zajedno: apelanti), koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 31. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 266635 13 Rsž od 24. augusta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3945/17 od 27. februara 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 266635 13 Rsž od 24. augusta 2017. godine zbog toga što je pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) bio u toku postupak povodom revizije koju su izjavili apelanti.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantona Sarajevo – Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 19. februara 2020. i 20. februara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 266635 12 Rs od 20. maja 2013. godine obavezan je tuženi da apelantima na ime razlike toplog obroka, razlike naknade regresa i razlike plaće, a trećeapelantici i na ime jubilarne nagrade isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da je Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: GKU) propisano da službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim statističkim podacima (član 31), kao i da službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regresa) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije (član 32). Zatim je ukazao da je Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) propisano da je kolektivni ugovor obavezujući i važeći i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala organa uprave i službi za upravu, policiju, razne ustanove i druge pravne subjekte (član 2. stav 2), te da ako je neko pravo različito uređeno tim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo osim u slučaju iz člana 8. stav 3. kolektivnog ugovora (član 3). Općinski sud je također ukazao da je izmijenjenim članom 9. OKU-a propisano da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije BiH vrši najmanje jedanput godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku (stav 1), te da je u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5% Vlada Federacije BiH obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca (stav 2). U vezi s tim, Općinski sud je istakao da apelanti ne trebaju da trpe štetne posljedice koje su uzrokovane činjenicom da Vlada Federacije BiH nije izvršila povećanje visine najniže bruto satnice u skladu s odredbama OKU-a, te je usvojio tužbeni zahtjev primjenom Odluke o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH (iz 2008. godine) kojom je potvrđena činjenica povećanja troškova života.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 266635 13 Rsž od 24. augusta 2017. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda tako što je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu novčanog iznosa na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu odbijen, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

9. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da, prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda broj 65 0 P 496860 16 Spp od 27. januara 2017. godine, sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. OKU-a vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada Federacije BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Slijedom navedenog je preinačio prvostepenu presudu.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 266635 17 Rev od 14. juna 2018. godine odbačena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude.

11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U vezi s tim je istakao da su apelanti formalni suparničari, u smislu odredbe člana 562. stav 1. tačka 2. ZPP, pa se u materijalnopravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od više tužilaca, te se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbiru. S obzirom na to da vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude niti za jednog od apelanata ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da revizija po tom zakonskom osnovu nije dopuštena. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom predmetu nema osnova ni za izuzetno odlučivanje po izjavljenoj reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP jer to ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da je Vrhovni sud, nakon podnošenja apelacije, donio Odluku broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine koja je suprotna stavu Kantonalnog suda, te pravnom shvatanju Vrhovnog suda u predmetu broj 65 0 P 496860 16 Spp. Nadalje, apelanti navode da Kantonalni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je povećanje satnice izvršeno 1. marta 2008. godine, te da se stoga apelantima treba dosuditi razlika plaća za relevantni period primjenom Odluke Vlade FBiH broj V- 290/08 od 15. aprila 2008. godine koja je donesena na osnovu člana 9. OKU-a. Apelanti nadalje navode da je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na pravnu sigurnost jer je Kantonalni sud u gotovo identičnim predmetima usvajao tužbene zahtjeve, te su se u tom smislu pozvali na konkretne presude Kantonalnog suda donesene u periodu od 2012. i 2013. godine, ali koje nisu priložili uz apelacije. U konačnici, apelanti navode da su diskriminirani jer se u identičnim predmetima udovoljavalo tužbenim zahtjevima.

b)Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da je postupak pred tim sudom vođen po zakonu i da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se u apelaciji ukazuje.

14. Tuženi je naveo da ostaje pri navodima istaknutim u toku postupka, te je predložio da Ustavni sud odbaci apelaciju kao nedopuštenu ili da je odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

15. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:

„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu“.

16. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:

I.

U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:

1.najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, 2.najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 3945/17 od 27. februara 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda od 24. augusta 2017. godine budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom njihove revizije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 266635 17 Rev od 14. juna 2018. godine odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Kantonalnog suda od 24. augusta 2017. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 24. augusta 2017. godine, a apelacija u predmetu broj AP 3945/17 podnesena 20. septembra 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

24. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. U vezi s apelacionim navodima koji se pokreću predmetnom apelacijom, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

27. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, kao npr. br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine, AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine, kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. maja 2019. godine i AP 3263/18 od 17. decembra 2019. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

28. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba OKU-a koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno a fortiori jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava je zasnovao odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvatanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je identično predmetu tužbenog zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5%), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava neosnovani.

29. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje koje su apelanti doveli u vezu s principom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se suština tih navoda odnosi na tvrdnju da je u sporovima koji su se vodili pred Kantonalnim sudom u kojim su, prema tvrdnjama apelanata, donesene odluke iz istog činjeničnog i pravnog osnova, zauzet potpuno drugačiji stav, i to da je udovoljeno tužbenim zahtjevima o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, te su se u prilog navedenim tvrdnjama pozvali na presude Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine.

30. U vezi s ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena presuda Kantonalnog suda koja je zasnovana na pravnom shvatanju koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, a da se apelanti pozivaju na odluke Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine, pa je očigledno da je navedeno pravno shvatanje Vrhovni sud zauzeo nakon donošenja odluka na koje se apelanti pozivaju. Dakle, Kantonalni sud je promijenio svoju praksu nakon što je Vrhovni sud zauzeo stav o relevantnom pravnom pitanju, te se stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može govoriti o povredi principa pravne sigurnosti koji garantira pravo na pravično suđenje.

31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s principom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

32. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

33. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

34. Iako apelanti nisu explicite naveli u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, iz apelacionih navoda proizlazi da smatraju da je u konkretnom slučaju prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o diskriminaciji zapravo zasnivaju na tvrdnjama da su dovedeni u neravnopravan položaj jer je Kantonalni sud u predmetima koju su se ticali istog činjeničnog i pravnog pitanja usvojio tužbene zahtjeve, s tim da nisu Ustavnom sudu dostavili niti jednu odluku na te okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je Kantonalni sud u nekom predmetu odlučio drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju ne pokreće, per se, pitanje diskriminacije, kakav stav je zauzeo i Evropski sud u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40–44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08). Stoga, imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da je Kantonalni sud dao jasne razloge zbog kojih tužbeni zahtjev apelanata, u odbijajućem dijelu, smatra neosnovanim, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani. Ostali navodi

36. Apelanti, također, navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud za svoj stav o djelimičnoj neosnovanosti tužbenih zahtjeva dao jasne i precizne razloge, uz pozivanje na pravno shvatanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

38. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4932/18 (E. K., N. M., S. M., E. P. i A. N.) | Sudska praksa | Aktio