Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3761/19 (J. L.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Ništavost
  • Aktivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3761/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-3761/19, rješavajući apelaciju Jelke Ljubović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jelka Ljubović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 139956 18 Gž3 od 31. listopada 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 139956 16 P 3 od 27. listopada 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelka Ljubović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Dženita Osmanović odvjetnica iz Odvjetničkog društva "Ademović, Nožica i partneri" iz Sarajeva, podnijela je 30. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 139956 19 Rev od 23. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 139956 18 Gž3 od 31. listopada 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 139956 16 P 3 od 27. listopada 2017. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-285/19 od 13. veljače 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda od 31. listopada 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je ništav i da ne proizvodi pravne posljedice Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sklopljen između apelantice kao kupca i drugotuženog (Općine Novi Grad Sarajevo) kao prodavača, te da se izvrši brisanje apelantice kao vlasnika sa dijelom 1/1, te su obvezani tuženi da tužitelju (A. T.) nadoknade troškove postupka.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud nesporno utvrdio da je predmetni stan proglašen privremeno napuštenim rješenjima iz 1995. i 1997. godine i da se pred nadležnim sudom vodi upravni spor radi poništenja tih rješenja. Kantonalni sud je naveo da to, međutim, nema utjecaja na odluku u ovom postupku, jer je apelantici po sili zakona prestalo stanarsko pravo prema pravomoćnoj odluci Uprave za stambena pitanja (u skladu s čl. 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), budući da je napustila stan i odselila se u SAD, a da je pravomoćno odbačen kao neblagovremen zahtjev apelantičinog supruga za povrat predmetnog stana. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj (u smislu čl. 109. ZOO-a) kao zainteresirana osoba može tražiti da se utvrdi ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora, jer je u posjedu predmetnog stana, a također ima pravni interes u smislu čl.

30. Zakona o stambenim odnosima, kao bespravni korisnik predmetnog stana. Nadalje, naveo je da je čl. 103. st. 1. ZOO propisano da ugovor koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima ili moralu društva je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Budući da je zahtjev apelantičinog supruga za povrat predmetnog stana odbačen kao neblagovremen, proističe da u trenutku zaključenja Ugovora o kupoprodaji stana nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za zaključenje kupoprodajnog ugovora. Dakle, apelantica nije imala svojstvo nosioca stanarskog prava, zbog čega nije ni imala zakonsko pravo na otkup predmetnog stana u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te nije ni mogla steći pravo vlasništva na predmetnom stanu, jer je zaključeni kupoprodajni ugovor protivan prinudnim propisima (čl. 103. ZOO) i kao takav ništav. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelantičin prigovor koji dovodi u pitanje na osnovu čega je prvostepeni sud utvrdio da je predmetni stan napušten, kad to nije utvrđeno pravomoćnim aktom, bez utjecaja na odlučivanje o tužbenom zahtjeva kod činjenice da iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelantičinom suprugu pravomoćnom odlukom organa uprave prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, a samim time i apelantici.

Apelacioni navodi

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica ističe da je sud pogrešno primijenio čl. 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer navedena norma ne predviđa ništavost u slučaju neispunjenja uvjeta stanarskog prava i njome se samo utvrđuje tko se smatra nositeljem stanarskog prava. Dalje je apelantica navela da je sud pogrešno utvrdio da je tužitelj imao aktivnu legitimaciju za pokretanje postupka, a sama činjenica da je nezakonit posjednik stana, ne čini ga zainteresiranom stranom u smislu čl. 109. ZOO.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3761/19 (J. L.) | Sudska praksa | Aktio