Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3772/19 (E. Š.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3772/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3772/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Edin Šestan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Šestan protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 157085 19 Rev od 11. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 157085 18 Gž od 19. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 157085 18 P od 15. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Šestan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Šemsudin Bećirović advokat iz Brijesnice, podnio je 1. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 157085 19 Rev od 11. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 157085 18 Gž od 19. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 157085 18 P od 15. novembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je tužena (Javna ustanova „Centar za djecu i odrasle s posebnim potrebama“ Zeničko-dobojskog kantona) preuzela obaveze pravnog lica Udruženja „Humanost-societas humatitatis“ Zenica, a po Presudi Općinskog suda broj 43 0 Rs 101470 13 Rs od 30. septembra 2016. godine i da se obaveže tužena da apelantu naknadi troškove postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 30. septembra 2016. godine obavezana tužena u tom postupku (Udruženje „Humanost-societas humatitatis“ Zenica) da apelantu na ime neisplaćenih i manje isplaćenih plata, manje isplaćene naknade za topli obrok i manje isplaćene naknade za dolazak na posao i odlazak s posla isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, da uplati određene iznose na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje apelanta, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da je dalje utvrđeno da je apelant na osnovu presude od 30. septembra 2016. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje 15. februara 2017. godine, te je Općinski sud rješenjem od 14. decembra 2017. godine (koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 24. januara 2018. godine) uputio apelanta da u roku od 15 dana kod nadležnog suda pokrene parnični postupak protiv naknadno označenog izvršenika Javne ustanove „Centar za djecu i odrasle s posebnim potrebama“ Zeničko-dobojskog kantona, radi utvrđivanja da je došlo do prelaska obaveza sa pravnog lica Udruženje „Humanost-societas humatitatis“ Zenica na izvršenika. Vrhovni sud je dalje naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Udruženje „Humanost-societas humatitatis“ Zenica (kao bivši poslodavac apelanta) osnivač Ustanove „Dnevni centar za djecu s posebnim potrebama“ Maglaj, a koja ustanova je pripojena tuženoj Odlukom Skupštine Zeničko-dobojskog kantona o statusnoj promjeni broj 01-35-21090/16 od 23. decembra 2016. godine.

4. Vrhovni sud je naveo da neosnovano apelant ističe pogrešnu primjenu odredbi čl. 446. i 453. Zakona o obligacionim odnosima (kojim je propisano da se preuzimanje duga vrši ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac, a da se preuzimanje ispunjenja vrši ugovorom između dužnika i nekog trećeg lica kojim se ovaj obavezuje prema dužniku da ispuni njegovu obavezu prema njegovom povjeriocu), jer tužena, kako su to pravilno utvrdili nižestepeni sudovi, nije pravni sljednik bivšeg apelantovog poslodavca (Udruženja „Humanost-societas humatitatis“ Zenica), već je tužena pravni sljednik Ustanove „Dnevni centar za djecu s posebnim potrebama“ Maglaj, a koju je osnovao bivši apelantov poslodavac. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su se pravilno nižestepeni sudovi pozvali na odredbe člana 41. Uredbe sa zakonskom snagom o ustanovama (kojim je propisano da je ustanova odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže) kada su utvrdili da samim pripajanjem Ustanove „Dnevni centar za djecu s posebnim potrebama“ Maglaj Javnoj ustanovi „Centar za djecu i odrasle s posebnim potrebama“ Zeničko-dobojskog kantona tužena nije mogla preuzeti obaveze po presudi od 30. septembra 2016. godine. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužena ove obaveze nije mogla preuzeti samim pripajanjem jer tužena nije pravni sljednik bivšeg apelantovog poslodavca, niti je takve obaveze preuzela ugovorom o imovinskim i drugim pravima i obavezama, a koji ugovor je 8. februara 2017. godine zaključen između Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona (kao osnivača tužene) i bivšeg apelantovog poslodavca (Udruženja „Humanost-societas humatitatis“ Zenica) kao osnivača Ustanove „Dnevni centar za djecu s posebnim potrebama“ Maglaj. Vrhovni sud je dalje naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da u smislu odredbi člana 30. stav (2) Zakona o izvršnom postupku (kojim je propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnom dokumentu nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnim ili prema zakonu ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršnog dokumenta ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri) u konkretnom slučaju ne postoji ni javna, ni privatna isprava na osnovu koje je tužena preuzela dug iz predmetne izvršne isprave (pravosnažne presude od 30. septembra 2016. godine). Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da je tokom postupka dokazao svoje tvrdnje da je tužena preuzela dug po presudi Općinskog suda od 30. septembra 2016. godine, te da su redovni sudovi donoseći drugačiju odluku u predmetnom postupku proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o ustanovama i Zakona o izvršnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3772/19 (E. Š.) | Sudska praksa | Aktio