Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4040/19 (I. D.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4040/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4040/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Ilija Drpa, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Drpa protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 86 0 P 037052 19 Rev od 2. kolovoza 2019. godine, Presude Okružnoga suda u Doboju broj 86 0 P 037052 18 Gž 2 od 25. siječnja 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Modriči 86 0 P 037052 18 P 2 od 21. rujna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Drpa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, podnio je 24. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 037052 19 Rev od 2. kolovoza 2019. godine, Presude Okružnoga suda u Doboju broj 86 0 P 037052 18 Gž 2 od 25. siječnja 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Modriči 86 0 P 037052 18 P 2 od 21. rujna 2018. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta da se obveže tuženica (Republika Srpska) da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni iznos za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljeni strah određeni iznos i za duševne bolove zbog povrede časti i ugleda određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je protiv apelanta vođen kazneni postupak pred Okružnim sudom u Banjaluci i pred Vrhovnim sudom zbog kaznenoga djela zaključenja štetnoga ugovora i nesavjesnoga rada u službi. Zatim, da je presudom Okruženoga suda u Banjaluci od 28. ožujka 2011. godine proglašen krivim što je u svojstvu direktora „Rafinerije nafte“ a.d. Brod zaključio ugovor o uslužnoj preradi nafte sa multinacionalnom tvrtkom „Vitol S:A:“ iz Ženeve, Švajcarska, čime je počinio kazneno djelo nesavjestan rad u službi iz članka 354. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. Krivičnoga zakona, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Nadalje, Vrhovni je sud istakao da je Vrhovni sud rješenjem od 29. studenoga 2011. godine uvažio priziv branitelja apelanta kao utemeljen, te nakon održavanja pretresa pred tim sudom, donio presudu od 26. travnja 2012. godine kojom je na temelju članka 290. točka v) Zakona o krivičnom postupku apelanta oslobodio od optužbe za predmetno kazneno djelo. Vrhovni je sud dalje istakao da je trećestupanjsko vijeće Vrhovnoga suda presudom od 28. veljače 2013. godine priziv Okružnoga tužilaštva Banjaluka odbio kao neutemeljen i potvrdio presudu od 26. travnja 2012. godine. Vrhovni je sud dalje istakao da je utvrđeno da je apelant u vrijeme vođenja kaznenoga postupka imao zdravstvenih problema, te da se liječio u Beogradu i na Zlatiboru, Republika Srbija, te da je apelant prema nalazu vještaka neuropsihijatra uslijed vođenja postupka te činjenice da su suđenja objavljivanja u sredstvima javnoga informiranja, trpio strah određenoga intenziteta i trajanja, duševne patnje jakoga intenziteta zbog povrede ugleda i časti, te da mu je umanjena životna aktivnost u procentu od 20% zbog posttraumatskoga stresnoga poremećaja. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud zaključio da tijekom postupka nije utvrđeno da je prilikom vođenja kaznenih postupaka apelantu nastala šteta zbog nezakonitoga i nepravilnoga rada organa tuženice u smislu odredaba članka 172. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima, niti da je došlo do neopravdane osude u smislu odredbe članka

408. Zakona o krivičnom postupku. Vrhovni je sud istakao da pravo na naknadu štete temeljem ove zakonske odredbe nema lice koje nije pravomoćno osuđeno zbog kaznenoga djela zbog kojega je optuženo, odnosno zbog samoga vođenja kaznenoga postupka, iz razloga što tijekom vođenja kaznenoga postupka je na snazi pretpostavka nevinosti okrivljenoga, kao jedno od temeljnih načela kaznenoga postupka, tako da se uzima da okrivljeni nije učinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, sve dok se ne donese pravomoćno osuđujuća kaznena presuda. Vrhovni je sud istakao da, kako su čast i ugled apelanta tijekom vođenja kaznenoga postupka bili zaštićeni pretpostavkom nevinosti, a u kaznenome postupku je pravomoćno oslobođen od optužbe za kazneno djelo za koje je optužen, faktička šteta nije nikada niti nastupila, pa nema osnove za dosuđivanje naknade štete temeljem odredbe članka 200. Zakona o obligacionim odnosima, te da su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. sloboda izražavanja, sloboda mirnoga okupljanja i sloboda udruživanja, pravo na učinkovit pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4040/19 (I. D.) | Sudska praksa | Aktio