Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3793/19 (V. S.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3793/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3793/19, rješavajući apelaciju Vahide Sadiković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vahida Sadiković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 23 0 P 025009 18 Rev od 21. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 025009 18 Gž od 4. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 23 0 P 025009 14 P od 31. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahida Sadiković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 025009 18 Rev od 21. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 025009 18 Gž od 04. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 23 0 P 025009 14 P od 31. januara 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je svojim doprinosom u sticanju zajedničke imovine u braku stekla pravo vlasništva sa dijelom 2/3 na imovini pobliže označenoj izrekom prvostepene presude, kao i na porodično-stambenom objektu, vanknjižno tijelo, pobliže označenom izrekom prvostepene presude, a što je tuženi (O.S.) dužan priznati i trpjeti da se temeljem ove presude u zemljišnim knjigama izbriše njegov označeni suvlasnički udjel na naprijed označenim nekretninama i umjesto njega upiše apelantica, kao vlasnik sa dijelom 2/3; da je tuženi dužan priznati i trpjeti da se temeljem ove presude u katastarskom operatu izbriše njegov suposjednički udjel i umjesto njega upiše apelantica kao posjednik sa dijelom 2/3 na nekretninama pobliže označenim izrekom prvostepene presude, te da je tuženi dužan predati apelantici u suposjed navedene nekretnine; da se obaveže tuženi da u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude zajedno sa apelanticom podnese nadležnoj općinskoj službi zahtjev i provede postupak za tehnički prijem i upotrebnu dozvolu porodično-stambenog objekta sada vanknjižno tijelo, pobliže označenog izrekom presude, a ukoliko isti u ostavljenom roku ne postupi, ovlašćuje se apelantica da temeljem ove presude samostalno podnese nadležnoj općinskoj službi zahtjev i provede postupak za tehnički prijem i upotrebnu dozvolu za naprijed označenu nekretninu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev apelantice za utvrđenje bračne stečevine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice sa tuženim, te zahtjev za tehnički prijem, upotrebnu dozvolu porodične kuće izgrađene za vrijeme trajanja bračne zajednice. Vrhovni sud je naveo da je u toku trajanja braka parničnih stranaka, po njihovom prethodnom sporazumu, tuženi od O.B. ugovorom o kupoprodaji pribavio nekretninu na kojoj su stranke izgradile stambeno-porodični objekat (vanknjižno vlasništvo). Vrhovni sud je dalje naveo da su parnične stranke nakon razvoda braka zaključile 4.januara 2014. godine ugovor o poklonu kod notara M.N., koji su sporazumno izvršili diobu bračne stečevine koju imaju na teritoriji BiH (shodno članu 1. ugovora), temeljem istog se upisali kao suposjednici u katastru nekretnina sa po ½ dijela, te kao suvlasnici u zemljišnoj knjizi sa po ½ dijela. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tada imovina koja je predstavljala bračnu stečevinu parničnih stranaka, koju su stranke sporazumno podijelile zaključenim ugovorom nakon razvoda braka, koji ugovor ima u vidu odredba člana 255. stav 1. u vezi sa članom 251. i 252. stav
1. Porodičnog zakona F BiH, ne može biti predmet ponovo diobe sa drugačijim suvlasničkim dijelovima saglasno odredbi člana 252. stav 2. Porodičnog zakona, kada tim ugovorom (čija punovažnost nije dovedena u pitanje od strane parničnih stranka tokom ovog postupka), stranke nisu drugačije ugovorom odredile od onog što propisuje odredba člana 252. stav 1. Porodičnog zakona. Vrhovni sud je istakao da je pravilna ocjenu nižestepenih sudova da zahtjev i provođenje postupka za tehnički prijem i upotrebnu dozvolu predmetne porodične kuće i rješavanje po istom, ne spada u sudsku nadležnost, već je isto predmet upravnog postupka saglasno odredbama člana 49. i 50. Zakona o građenju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević