Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4310/19 (Sberbank a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4310/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4310/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sberbank a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sberbank a.d. Banja Luka protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 240055 19 Gž od 20. avgusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 240055 16 P od 7.
marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sberbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska firma "Sajić" o.d. iz Banjaluke, podnijela je 7. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 240055 19 Gž od 20. avgusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 240055 16 P od 7. marta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tuženi (J.J.) da apelantici isplati dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka, te je obavezana apelantica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je 20. decembra 2006. godine zaključen ugovor o „overdraft kreditu“ između apelantice kao davaoca kredita i SUR „Monako“ Banjaluka kao korisnika kredita, te da je kao instrument obezbjeđenja kredita, između ostalog, dostavljena bjanko mjenica sa pripadajućom mjeničnom izjavom na osnovu koje je apelantica 8. juna 2016. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (mjenice). Okružni sud je naveo da je dalje utvrđeno da je mjenica od strane J.J. potpisana sa strane u svojstvu avaliste, da je mjenicu izdao trasant Ž.M. (kao vlasnik korisnika kredita), da mjenica glasi na određeni novčani iznos sa dospijećem dana 16. marta 2012. godine i da je za predmetnu mjenicu Okružni privredni sud u Banjaluci izdao protest dana 30. maja 2013. godine, a koji protest je apelantica primila 7. juna 2013. godine. Okružni sud je takođe naveo da je, po zahtjevu apelantice, Okružni privredni sud u Banjaluci dostavio apelantici ispravljeni protestni akt dana 18. maja 2016. godine, sa datumom protesta 30. maj 2013. godine.
4. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 33. stav (1) Zakona o mjenici propisano da avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jemči dok je odredbama člana 80. stav (1) navedenog zakona propisano da svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Okružni sud je naveo da je tuženi predmetnu mjenicu potpisao kao avalista, pa je imajući u vidu navedene zakonske odredbe i činjenicu da je apelantica primila protest 7. juna 2013. godine, a prijedlog za izvršenje (tužba) je u sud zaprimljen 8. juna 2016. godine, proizilazi da je podnesen po proteku navedenog roka od tri godine. Žalbeni navod apelantice da rok treba računati od dana prijema navodno ispravljenog protestnog akta (od 18. maja 2016. godine) je neosnovan jer je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu protesta iz kojeg proizilazi da je donesen 30. maja 2013. godine, a dostavljen apelantici 7. juna 2013. godine, pri čemu apelantica nije dokazala da je prijedlog za izvršenje podnijela na osnovu tog protesta (od 18. maja 2016. godine) i rješenja o ispravci, a koja bi okolnosti dovela u sumnju zaključak o datumu od kojeg se računa navedeni zakonski rok.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom predmetu prigovor zastarjelosti potraživanja pogrešno cijenjen osnovanim, jer je, suprotno utvrđenju redovnih sudova, rok zastarjelosti trebalo računati od datuma donošenja ispravljenog protestnog akta (od 18. maja 2016. godine), a ne od datuma donošenja prvobitnog protestnog akta (od 30. maja 2013. godine).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević