Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3918/19 (F. M.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3918/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-3918/19, rješavajući apelaciju Fikreta Murića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fikret Murić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 162439 13 Gž od 8. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 162439 13 Kom, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Murić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 17. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 162439 13 Gž od 8. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 162439 13 Kom.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezan je apelant da tužitelju („Bam-Investtrade“ d.o.o. Tuzla) na ime naknade za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade za određeno razdoblje isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na osnovu ugovora o upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova zgrade, Međuvlasničkog ugovora, spiska etažnih vlasnika, kartica etažnih vlasnika i apelantovog iskaza utvrdio da apelant nije plaćao naknadu tužitelju kao upravitelju zgrade u kojoj se apelantov stan nalazi. Kantonalni sud je ukazao da je čl. 5. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade (u daljnjem tekstu: Zakon o korištenju), propisano da su etažni vlasnici dužni snositi troškove korištenja, upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova zgrade koji služe njihovim posebnim dijelovima, te su obavezni plaćati naknadu za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, i to upravitelju zgrade, izabranom većinom glasova etažnih vlasnika, sa kojim etažni vlasnici zaključuju ugovor o održavanju i upravljanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, odnosno upravitelju imenovanom od strane nadležne općinske službe i koji je po tom osnovu ovlašten i na podnošenje tužbe u slučaju neplaćanja te naknade (čl. 13. st. 1. i 2. i čl. 12a. Zakona o korištenju). Dakle, naveo je da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da je tužba u predmetnoj stvari trebala biti odbačena kao nedopuštena i da je tužitelj prije podnošenja tužbe propustio pozvati apelanta da spor riješe mirnim putem. S tim u vezi, istakao je da su etažni vlasnici, zastupani po ovlaštenom predstavniku Odbora etažnih vlasnika 2007. godine zaključili Ugovor o upravljanu i održavanju zajedničkih prostorija i uređaja i njime utvrdili da etažni vlasnici povjeravaju upravljanje zgradom - ulazom, tužitelju kao upravitelju (ugovor potpisao ovlašteni predstavnik etažnih vlasnika i zakonski zastupnik tužitelja). Također, naveo je da je Međuvlasnički ugovor (koji je predhodio zaključenju ugovora između etažnih vlasnika i tužitelja), čiji je sastavni dio spisak etažnih vlasnika, zaključen je u smislu odredbe člana 7. Zakona o korištenju i njime je utvrđeno da su etažni vlasnici regulirali međusobna prava i obaveze te druga pitanja za korištenje, upravljanje i održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade. Dakle, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, kao i to da iz oba ugovora proističe da su etažni vlasnici zgrade uredili međusobne odnose u vezi sa poslovima redovnog održavanja i upravljanja zgradom, te da su upravljanje zgradom-ulazom povjerili tužitelju, Kantonalni sud je istakao da je tužitelj je ovlašten na podnošenje tužbe u slučaju neplaćanja naknade od strane etažnih vlasnika.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u vezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Apelant u suštini ističe da prvostupanjski i drugostupanjski sud u svojim presudama nisu raspravili i dali razloge, odnosno dali obrazloženu odluku, u pogledu prigovora da je tužba nedopuštena, jer tužitelj ne može biti stranka u parničnom postupku, nego se na strani tužitelja mogu nalaziti samo etažni vlasnici (čl.13. st. 4. Zakon o korištenju), kao i prigovor da tužitelj nije ispunio uvjet za podnošenje tužbe, odnosno nije tužio apelanta za tri mjeseca za naknadu štete čime je povrijedio čl. 15. st. 1. Ugovora o upravljanju i održavanju zgradom-ulazom i plaćanju naknade. Osim toga, apelant je ukazao da je u skladu s čl. 24. Međuvlasničkog ugovora i čl. 17. Ugovora o upravljanju i održavanju zgradom-ulazom i plaćanju naknade tužitelj bio dužan pokušati spor riješiti sporazumno, a što je bio preduvjet za podnošenje tužbe.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz žalbe, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3918/19 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio