Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4495/19 (M. S.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4495/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-4495/19, rješavajući apelaciju Merseda Softića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merseda Softića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 127 0 P 048365 18 Rev od 13. avgusta 2019. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Mersed Softić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Ćamil Softić advokat iz Banovića, podnio je 21. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 P 048365 18 Rev od 13. avgusta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (M.S.) te su solidarno obavezani prvotuženi (RMU „Banovići" d.d. Banovići) i drugotuženi (Općina Banovići) da tužitelju naknade materijalnu štetu na stambenom objektu izgrađenom na parceli (bliže označenoj u izreci prvostepene presude) u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 2.162,99 KM (umjesto 2.830,55 KM koji iznos je bio dosuđen prvostepenom presudom), te je obavezan prvotuženi da tužitelju na ime izgubljenog prinosa na navedenoj parceli u 2012. i 2013.godini i na ime naknade uništenih zasada na navedenoj parceli isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, obavezan je tužitelj da drugotuženom naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 95,81 KM. Također, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu solidarno prvotuženi i drugotuženi na ime umanjenja tržišne vrijednosti stambenog objekta izgrađenog na predmetnoj parceli (poljoprivrednog) zemljišta na predmetnoj parceli i na ime umanjenja tržišne vrijednosti predmetne parcele naknade štetu u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu drugotužena na ime izgubljenog prinosa u 2012. i 2013. godini i na ime naknade uništenih zasada na navedenoj parceli naknadi štetu u određenim novčanim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom.

Apelacioni navodi

3. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da „je apelantov otac, koji je bio tužitelj u parničnom postupku, preminuo, a da je apelant kao njegov sin u ostavinskom postupku proglašen nasljednikom oštećenih nekretnina radi čega je aktivno legitmisan i ima pravni interes za podnošenje ove apelacije“. Također, apelant navodi da su „nižestepeni sudovi odbijajući tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu umanjenja tržišne vrijednosti stambenog objekta i po osnovu umanjenja tržišne vrijednosti parcele, postupali suprotno nalazima vještaka građevinske odnosno poljoprivredne struke kao i izjašnjenima punomoćnika parničnih stranaka datim u prvostepenom postupku, da su uvažavajući žalbu tuženih i preinačavajući prvostepenu presudu u dosuđujućim dijelovima, pogrešno odlučili i o troškovima postupka, te da su takvim postupanjem pogrešno primijenili čl. 8., 123. i 209. Zakona o parničnom postupku i čl.154., l55. i 185. Zakona o obligacionim odnosima.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

5. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 16. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su učesnici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (član VI/3.b) Ustava).

6. Također, Ustavni sud, dalje podsjeća da je odredbama člana 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda predviđeno da će se u slučaju da ako apelant umre u toku postupka po apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Dakle navedenom odredbom regulisana je situacija ukoliko apelant umre u toku postupka po apelaciji.

7. Međutim, u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje je li apelant koji je apelaciju podnio 21. novembra 2019. godine protiv presude Vrhovnog suda, ovlaštena osoba za podnošenje apelacije u svoje ime u slučaju kada je tužitelj, koji je bio stranka u postupku, preminuo 25. januara 2018. godine (kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju povjerenika Općinskog suda u Banovićima – notara F.S. od 9. maja 2018. godine), dakle prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.

8. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da osoba koja ima potreban pravni interes, kao ona u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt; međutim, zahtjev se vodi pod imenom osobe koja je srodnik (vidi, Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. septembra 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Također, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud, izuzetno, bliskom srodniku izravne žrtve povrede nekog konvencijskog prava, priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vlastito ime i kad njegovi prigovori nisu vezani uz smrt izravne žrtve, obrazlažući to time da podnosilac ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes (vidi, Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. oktobra 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na osnovu člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od općeg interesa, a podnosioci zahtjeva su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi, Evropski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine, i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovi izravna učinka na podnosiočeva nasljedna prava (vidi, Evropski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. jula 2006. godine, aplikacija broj 17671/02).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se tužiteljeva tužba protiv tuženih za naknadu materijalne štete po više osnova, ne može po svojoj prirodi podvesti pod nasljedni interes apelanta, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o nekom npr. suvlasničkom pravu već o naknadi materijalne štete u predmetu u kojem pred redovnim sudovima nije učestvovao apelant. Također, Ustavni sud zapaža da pitanje navodne pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, kao i toga da li je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete po osnovu umanjenja tržišne vrijednosti stambenog objekta i po osnovu umanjenja tržišne vrijednosti parcele, nije stvar koja otvara pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4495/19 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio