Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4144/18 (Z. L., vl. SZR „BOR“ Šipovo)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Zastara
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4144/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4144/18, rješavajući apelaciju Zorana Lujića, vl. SZR „Bor“ Šipovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Lujića, vl. SZR „Bor“ Šipovo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 066061 18 Rev od 29. maja 2018. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 066061 17 Pž 2 od 12.

januara 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 066061 09 Ps od 4. maja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Lujić, vl. SZR „Bor“ Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Aida Gluhić i Ragib Hadžić, advokati iz Zenice, podnio je 23. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 066061 18 Rev od 29. maja 2018. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 066061 17 Pž 2 od 12. januara 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 066061 09 Ps od 4. maja 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i AD Gipsara „Volari“ Šipovo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 13. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Viši privredni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. novembra 2019. godine, Okružni privredni sud 27. novembra 2019. godine, a Vrhovni sud 3. januara 2020. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužitelj je 30. juna 2009. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Mrkonjić Gradu protiv apelanta radi isplate duga, ali je taj sud 30. aprila 2009. godine donio rješenje kojim se proglasio stvarno nenadležnim i odlučio da predmet nakon pravosnažnosti tog rješenja ustupi Osnovnom sudu u Banjaluci, Privredno odjeljenje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

6. Također, tužitelj je 12. novembra 2009. godine podnio prijedlog za određivanje mjere osiguranja, te je rješenjem Osnovnog suda od 11. februara 2010. godine djelimično usvojena predložena mjera osiguranja.

7. Rješenjem Višeg privrednog suda od 11. marta 2011. godine (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske kao početak rada privrednih sudova utvrđen je 1. maj 2010. godine) usvojena je apelantova žalba i ukinuto rješenje Osnovnog suda od 11. februara 2010. godine o određivanju mjere osiguranja i predmet vraćen Okružnom privrednom sudu na ponovno odlučivanje.

8. U međuvremenu, dok je trajao postupak povodom žalbe na rješenje o određivanju mjere osiguranja, apelant je 24. februara 2010. godine podnio protivtužbu radi naknade štete, dok je na ročištu od 29. oktobra 2014. godine tužitelj povukao prijedlog za određivanje mjere osiguranja.

9. Okružni privredni sud je od 19. juna 2014. godine pa do 1. jula 2016. godine kada je zaključena glavna rasprava zakazivao ročišta za glavnu raspravu, od kojih su pojedina održana, dok je određeni broj ročišta odgođen zbog bolesti sudije, te na apelantov zahtjev, odnosno zbog toga što nije bilo završeno finansijsko, elektrotehničko i građevinsko vještačenje, te zbog toga što parnične stranke nisu dostavile dokumentaciju vještaku.

10. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 066061 09 Ps od 4. maja 2017. godine obavezan je apelant da tužitelju isplati na ime zakupnine za ugovoreni prostor (u daljnjem tekstu: poslovni prostor 1), za određeni period, glavni dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime ostvarene koristi koju je apelant ostvario korištenjem tužiteljevog poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: poslovni prostor 2), u određenom periodu, glavni dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci presude.

11. Istovremeno, presudom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže apelant da mu plati na ime zakupnine za poslovni prostor 1, za određeni period, glavni dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime izgubljene zakupnine za poslovni prostor – nadstrešnicu (u daljnjem tekstu: poslovni prostor 3), za određeni period, glavni dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom. Također, odbijen je i tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže apelant da mu plati na ime naknade za utrošenu električnu energiju glavni dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, sve precizirano u izreci presude. Istom presudom odbijen je i protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže tužitelj da mu na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja električne energije isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i apelantov zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka, sve precizirano u izreci presude.

12. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu cjelokupne procesne građe (uključujući i vještačenje vještaka ekonomske struke s tri dopune nalaza i mišljenja, dva vještačenja vještaka elektrostruke i dva vještačenja vještaka građevinske struke), nespornih navoda stranaka i rezultata raspravljanja utvrđeno da je između parničnih stranaka 30. novembra 1999. godine bio zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora 1 kojim su bili ugovoreni osnovni elementi te vrste ugovora, da je taj ugovor otkazan putem suda, a da je apelant sve prostore predao tužitelju 1. aprila 2011. godine, kao i da je apelant, osim tog zakupljenog prostora, koristio i tužiteljeve druge prostore (poslovni prostor 2 i poslovni prostor 3) bez zaključenog ugovora. Također, ukazano je da je između parničnih stranaka postojala i druga poslovna saradnja koja je stvarala međusobna prava i obaveze, nezavisno od ugovora o zakupu, kao i da je tužitelj opominjao apelanta da je dužan izmiriti svoje obaveze po osnovu zakupa za cjelokupnu površinu prostora koju koristi, kao i za potrošenu električnu energiju, a da je apelant ispunjenje te obaveze uvjetovao i ispunjenjem tužiteljeve obaveze.

13. Isto tako, Okružni privredni sud je naveo da je ukupna površina prostora koji je koristio apelant utvrđena nalazom vještaka građevinske struke, a prema zapisniku o izlasku sudske komisije na lice mjesta od 12. novembra 2007. godine, kojom prilikom je utvrđeno da je apelant koristio ukupnu određenu površinu (sva tri poslovna prostora), sve pobliže precizirano u obrazloženju presude. Također, ukazano je da vještak elektrotehničke struke nije mogao na pravilan način utvrditi apelantovu potrošnju električne energije u tim prostorima navodeći i zbog kojih razloga to nije bilo moguće utvrditi, niti je to mogao utvrditi drugi vještak elektrotehničke struke, tako da je potrošnju električne energije dao na osnovu analize i procjene potrošnje, dok je vještak finansijske struke izračunao cijenu zakupnine za navedene poslovne prostore za različite periode korištenja. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je istakao da je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu tako što je tužitelju dosudio iznos neisplaćene zakupnine za poslovni prostor 1 za određeni period u određenom novčanom iznosu, dok je zahtjev za isplatu zakupnine do određenog datuma odbijen zbog zastarjelosti potraživanja (član 375. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni privredni sud je naveo da je po osnovu koristi koju je apelant ostvario korištenjem poslovnog prostora 2 za određeni period dosudio određeni novčani iznos pozivajući se na odredbu člana 219. ZOO, računajući visinu tužbenog zahtjeva prema cijeni zakupnine koja je bila određena i u ugovoru o zakupu poslovnog prostora 1. Također, Okružni privredni sud je istakao da je tužiteljev zahtjev za izgubljenu zakupninu za poslovni prostor 3 odbijen kao neosnovan, kao i zahtjev po osnovu utrošene električne energije, dok su troškovi parničnog postupka razmjerno postignutom uspjehu u sporu dosuđeni u određenom novčanom iznosu, a preko tog iznosa zahtjev prema tom osnovu je odbijen.

14. U vezi s navedenim, Okružni privredni sud je istakao da je kao zakonski okvir u kojem je rješavan tužiteljev tužbeni zahtjev, kada se radi o isplati zakupnine, za poslovni prostor 1 primijenio odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, dok je drugi dio tužbenog zahtjeva, određujući drugačiji pravni osnov u odnosu na pravni osnov koji je naveden u tužbi, rješavao primjenom odredbe člana 219. ZOO za koji je predviđen rok zastare od deset godina (član 371. ZOO) tako da je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva udovoljeno u cjelini. S druge strane, Okružni privredni sud je naveo da je apelantov zahtjev za naknadu štete odbijen kao neosnovan jer apelant nije dokazao postojanje kumulativno ispunjenih uvjeta za postojanje odgovornosti za prouzrokovanu štetu (član 154. ZOO), cijeneći u tom pravcu sve apelantove dokaze i nalazeći da ti dokazi nisu mogli s potrebnim stepenom uvjerljivosti potvrditi njegove navode da mu je šteta prouzrokovana tužiteljevom krivicom, niti se mogla dokazati uzročna veza između isključenja električne energije i nastale štete, a kako ni visina štete nije dokazana, u odnosu na te apelantove tvrdnje primijenjena je procesna metoda o teretu dokazivanja.

15. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 066061 17 Pž 2 od 12. januara 2018. godine apelantova žalba je odbijena i Presuda Okružnog suda broj 57 0 Ps 066061 09 Ps od 4. maja 2017. godine u osporavanom dosuđujućem dijelu (stav I izreke) i odbijajućem protivtužbenom zahtjevu (stav III izreke) potvrđena.

16. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je predmet spora tužiteljev zahtjev za isplatu zakupnine za korištenje navedenih poslovnih prostora i zahtjev za naknadu po osnovu potrošnje električne energije u tim prostorima, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka, kao i apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu štete koju je pretrpio napuštanjem tužiteljevog poslovnog prostora i isključenjem električne energije u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Nadalje, Viši privredni sud je istakao kako činjenični osnov tužbe predstavljaju pravno relevantne činjenice iz kojih proizlazi pravna posljedica koja se tužbom traži, to je tužitelj izvedenim dokazima omogućio sudu da takve činjenice podvede pod odgovarajuću normu materijalnog prava određujući drugačiji pravni karakter spornog odnosa, što je zakonom dopušteno, pa su apelantovi suprotni navodi neosnovani. Isto tako, ukazano je da je izrekom presude jasno navedeno u kojem dijelu je tužitelj uspio sa zahtjevom, a u kojem dijelu je zahtjev odbijen, naveden je i pravni osnov za svaki od tužbenih zahtjeva, te su za svaki od tih osnova dati jasni razlozi, kao i razlozi koji potvrđuju pravilnost utvrđene visine potraživanja, što znači da je presuda u pogledu forme i sadržaja zadovoljila sve zahtjeve koje postavlja odredba iz člana 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

17. Također, navedeno je da nisu osnovani apelantovi navodi da je vještak finansijske struke preuzeo ulogu suda i da je rješavao pravna pitanja, naprotiv, taj vještak je koristio podatke vještaka građevinske struke o površini prostora koji koristi apelant, a ta površina je utvrđena u prisustvu obje parnične stranke, bez prigovora, tako da je vještak finansijske struke imao ovlaštenje da na osnovu objektivno verificiranih podataka o površini poslovnog prostora 1 utvrdi visinu zakupnine cijeneći i podatke iz ugovora o zakupu, a taj nalaz je prvostepeni sud cijenio zajedno s ostalim dokazima (član 8. ZPP) tako da nema povrede pravila o ocjeni izvedenih dokaza. U vezi s apelantovim navodima da je tužiteljev zahtjev u odnosu na dosuđeni iznos naknade za poslovni prostor 2 trebalo da, prethodno, glasi na deklaratorno utvrđenje da je ugovor o zakupu tog prostora postojao, Viši privredni sud je istakao da je već navedeno da je parnični postupak zasnovan na dispozitivnom principu koji na području materijalnog prava znači tužiteljevo ovlaštenje da odredi sadržaj tužbenog zahtjeva, a na polju procesnog prava da predloži i izvede dokaze u svoju korist. Prema tome, ukazano je da, iako je tužitelj u odnosu na taj prostor tražio naknadu za izgubljenu zakupninu, a kako takvog ugovora nije bilo, prvostepeni sud je imao ovlaštenje da na osnovu nespornih i pravilno utvrđenih činjenica apelantovu obavezu podvede pod drugu materijalnopravnu normu (član 219. ZOO) kojom je reguliran drugi osnov obaveze, što znači da ni ti apelantovi navodi nisu osnovani. Isto tako, ukazano je da je prema navedenoj odredbi tužitelju pripadalo pravo da, nezavisno od prava na naknadu štete ili ako štete nema, traži naknadu koristi koju je apelant imao od upotrebe, a tu korist je prvostepeni sud pravilno utvrdio na osnovu nespornih činjenica da je apelant koristio tužiteljev prostor, da nije plaćao bilo kakvu naknadu, da nije imao svoj prostor i za obavljanje njegove djelatnosti bila je potrebna upotreba tuđeg prostora, pa kako tužitelju nije plaćao bilo kakvu naknadu za korištenje, time je ostvario korist za sebe.

18. Najzad, Viši privredni sud je istakao da je suština razloga odbijanja protivtužbenog zahtjeva to što apelant nije dokazao sve one elemente koji obrazuju tužiteljevu odštetnu odgovornost prema odredbi člana 154. ZOO. Naime, iako je nesporno da je tužitelj isključivao električnu energiju apelantu u poslovnim prostorima koje je koristio, istaknuto je da je na apelantu bio teret dokaza da je isključenje rezultat tužiteljeve krivice ili protivpravnog ponašanja, pa u slučaju pozitivnog utvrđenja, bilo je potrebno dokazati i druge elemente da bi se mogla konstituirati odgovornost za naknadu štete (uzročna veza, šteta i njena visina), a kako je prvostepeni sud detaljno obrazložio razloge odbijanja, pravilnost takvih zaključaka nije dovedena u sumnju navodima žalbe o pogrešnoj primjeni odredbi čl. 154 i 155. ZOO.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 066061 18 Rev od 29. maja 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 066061 17 Pž 2 od 12. januara 2018. godine.

20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbu člana 124. ZOO i naveo da kod nespornih činjenica da je apelant kao zakupac u periodu od 1999. godine do 2011. godine držao u zakupu tužiteljev poslovni prostor 1 na osnovu ugovora o zakupu zaključenog 30. novembra 1999. godine, te da u periodu od 2004. godine do 2011. godine kada je napustio tužiteljev predmetni poslovni prostor nije plaćao zakupninu, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužitelj s uspjehom može isticati potraživanje u odnosu na apelanta po osnovu zakupnine za period u kojem predmetno potraživanje nije zastarjelo. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da nije sporno da je od 1999. godine do 31. marta 2011. godine apelant koristio i poslovni prostor 2 koji se nalazi u produžetku poslovnog prostora 1 i da za korištenje tog poslovnog prostora nije plaćao zakupninu, niti je imao zaključen ugovor o zakupu. Shodno tome, kada se ima u vidu da tužitelj zahtjevom iz tužbe traži naknadu za korištenje navedenog zatvorenog poslovnog prostora za period od 1. februara 2004. godine do 31. marta 2011. godine, istaknuto je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da osnovanost tog tužiteljevog zahtjeva proizlazi iz odredaba člana 219. ZOO.

21. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da se navedeni zaključak ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima, da su nižestepeni sudovi izašli iz okvira postavljenog zahtjeva na ime zakupnine kada su za poslovni prostor 2 dosudili ostvarenu korist po osnovu odredaba člana 219. ZOO jer shodno odredbama člana 2. stav 2. ZPP sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan uz navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Isto tako, Vrhovni sud je istakao da se također revizijom neosnovano ukazuje da apelant nije bio u obavezi da plati zakupninu za poslovni prostor 1 jer mu tužitelj nije ispostavio račun po osnovu kojeg bi kao obveznik PDV-a mogao izvršiti tu novčanu transakciju. Naime, istaknuto je da je to zbog toga što je tužitelj dokazao da je ispunio svoju ugovorenu obavezu, a da apelant nije ispunio svoju ugovorenu obavezu. Na kraju, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao, shodno odredbama čl. 7. i 123. ZPP, da je pretrpio štetu u određenom novčanom iznosu kada se ima u vidu da je tražio naknadu štete zbog izgubljene zarade po osnovu ponude od 6. aprila 2010. godine i troška na ime obaveza za zaposlene radnike zato što mu je tužitelj isključio električnu energiju u periodu od 12. oktobra 2010. godine do 21. februara 2011. godine.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant vidi u tome što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Također, apelant smatra da obrazloženje osporenih presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudovima poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje osporenih odluka. Naime, apelant smatra da su sudovi svoje odluke zasnivali isključivo na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, a uopćenim formulacijama otklonili konkretne i argumentovane navode izjavljene u žalbi i reviziji apelanta, kao i da nije jasno obrazloženo zbog čega je odbijena apelantova protivtužba. Nadalje, apelant navodi da u okviru prava na pravično suđenje nije imao jednaku ulogu kao tužitelj i da nije imao pristup sudu. To obrazlaže time što su nižestepeni sudovi dosudili tužitelju ono što nije tražio postavljenim tužbenim zahtjevom, odnosno izašli van okvira postavljenog tužbenog zahtjeva, a da apelantu nije data mogućnost da se očituje i raspravlja u vezi s navodima koji se odnose na izgubljenu dobit, niti su takvi navodi bili predmet postupka. Na kraju, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku navodeći da u periodu od 20. februara 2010. godine do 19. juna 2014. godine u konkretnom predmetu nije ništa rađeno, a kako je u predmetnoj pravnoj stvari tužba podnesena 2009. godine, to je u skladu s tim istakao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.350,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

23. Viši privredni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su mu povrijeđena navedena prava i predložio je da se apelacija odbije.

24. Okružni privredni sud je detaljno opisao hronologiju postupka pred tim sudom i istakao da iz činjeničnog stanja slijedi da je taj sud apelantu osigurao potpunu procesnu ravnopravnost u postupku, pravo na pravično i fer suđenje, pravo na pristup sudu i raspravljanje, te pravo na obrazloženu sudsku odluku. Na kraju, ukazano je da apelantu nisu povrijeđena navedena prava, a posebno pravo na suđenje u razumnom roku jer je dužina trajanja postupka posljedica apelantovih radnji i ponašanja. U vezi s tim, Okružni privredni sud je posebno naglasio da je apelant tražio više dopuna nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke na ročištima iako je to mogao tražiti prije održavanja ročišta, te mu nije dostavljao potrebnu dokumentaciju za izradu nalaza i mišljenja u dužem periodu, čime je apelant u određenom dijelu doprinio dužini trajanja postupka.

25. Vrhovni sud je naveo da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim nisu ni povrijeđena apelantova navedena prava.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 2. stav (2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

Član 7. stav (1) (1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 53. stav (2) (2)Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan za njega.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

27. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/92), u relevantnom dijelu glasi:

Član 19.

Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.

Ako to vrijeme nije određeno ugovorom kupac je dužan zakupninu da plaća mjesečno unaprijed i to najkasnije do petog u mjesecu.

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Član 567. stav (1) (1) Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu. Član 583. stav (1) (1) Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona, kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predata zakupcu.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 066061 18 Rev od 29. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantovi zastupnici su navedenu presudu Vrhovnog suda primili 5. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 23. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

36. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate duga. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a)U odnosu na osporene odluke

37. Navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje u suštini se svode na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku, proizvoljnu primjenu materijalnog prava, povredu prava na pristup sudu i povredu principa ravnopravnosti strana u postupku.

38. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja korespondira odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud iz nekog od procesnih razloga odbacio da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu.

39. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na apelantovim tvrdnjama o tome da su sudovi proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju djelimično usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je apelant obavezan da mu isplati na ime zakupnine za ugovoreni prostor, odnosno na ime ostvarene koristi koju je apelant ostvario korištenjem poslovnog prostora određene novčane iznose, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade štete. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da kako je apelant kao zakupac u određenom periodu (za koji nije nastupila zastara) koristio tužiteljev poslovni prostor 1 na osnovu ugovora o zakupu, a nije plaćao zakupninu, to je obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa, odnosno kako shodno odredbama člana 2. stav 2. ZPP sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan uz navode stranaka u pogledu materijalnog prava, a budući da je apelant koristio i poslovni prostor 2, osnovanost tog tužiteljevog zahtjeva proizlazi iz odredaba člana 219. ZOO. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi kako apelant nije dokazao, shodno odredbama čl. 7. i 123. ZPP, da je pretrpio štetu u određenom novčanom iznosu kada se ima u vidu da je tražio naknadu štete zbog izgubljene zarade po osnovu određene ponude i troška na ime obaveza za zaposlene radnike zbog toga što mu je tužitelj isključio električnu energiju u određenom periodu, to je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni pozitivnopravnih propisa u konkretnom slučaju.

41. Nadalje, apelant navodi da obrazloženje osporenih presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudovima poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje osporenih odluka, odnosno da nije jasno obrazloženo zbog čega je odbijena apelantova protivtužba. Ustavni sud nalazi da su Viši privredni sud i Vrhovni sud odgovorili na navedena pitanja ukazavši da nisu osnovani apelantovi navodi da je vještak finansijske struke preuzeo ulogu suda i da je rješavao pravna pitanja, odnosno da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u određenom novčanom iznosu. Dakle, Ustavni sud zapaža da su Viši privredni sud i Vrhovni sud detaljno obrazložili svoje stavove i zaključke u odnosu na suštinska pitanja, pa se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje suprotno standardima prava na pravično suđenje. Također, u vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu je bilo onemogućeno da predlaže i izvodi dokaze ili da koristi raspoložive pravne lijekove (tužbu, žalbu, reviziju), pa ne može zaključiti da su osporene presude donesene kršenjem apelantovog prava na pravično suđenje u smislu narušavanja principa ravnopravnosti stranaka u postupku.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku

43. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I stav 38).

44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će razmatrati dužinu trajanja postupka od 30. juna 2009. godine kada je tužitelj pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe protiv apelanta pa do 29. maja 2018. godine kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste osam godina i deset mjeseci.

45. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je u postupku, između ostalog, provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke s tri dopune nalaza i mišljenja, dva vještačenja vještaka elektrostruke i dva vještačenja vještaka građevinske struke, te da je odlučivano o tužiteljevom tužbenom zahtjevu i njegovom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, kao i o apelantovom protivtužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da se radilo o složenom predmetu.

46. Također, Ustavni sud nalazi da iz dokumentacije u spisu, odnosno iz odgovora na apelaciju slijedi da je apelant tražio više dopuna nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke na ročištima, iako je to mogao tražiti prije održavanja ročišta, da vještacima nije dostavljao potrebnu dokumentaciju za izradu nalaza i mišljenja u dužem periodu, kao i da je u više navrata tražio odlaganje ročišta. Ustavni sud nalazi da je apelant nesporno doprinio dužini trajanja postupka.

47. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je tužitelj tužbu podnio Osnovnom sudu u Mrkonjić Gradu (koji se rješenjem od 30. aprila 2009. godine proglasio stvarno nenadležnim i predmet proslijedio Osnovnom sudu), ali da je osnivanjem privrednih sudova u Republici Srpskoj konkretni predmet prešao u nadležnost Okružnog privrednog suda. Ustavni sud uočava da je Osnovni sud rješenjem od 11. februara 2010. godine djelimično usvojio mjeru osiguranja koju je predložio tužitelj. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud 11. marta 2011. godine donio rješenje kojim je usvojio apelantovu žalbu i ukinuo rješenje Osnovnog suda o određivanju mjere osiguranja i predmet vratio Okružnom privrednom sudu na ponovno odlučivanje (u daljnjem toku postupka tužitelj povukao zahtjev za mjeru osiguranja). Ustavni sud dalje zapaža da je postupak nakon donošenja navedenog rješenja pred Okružnim privrednim sudom trajao oko šest godina, da je postupak po apelantovoj žalbi pred Višim privrednim sudom trajao oko osam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), dok je postupak po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom trajao oko četiri mjeseca (računajući od dana donošenja drugostepene presude).

48. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, iako je primjetno da je postupak pred Okružnim sudom duže trajao, ali i zbog apelantovog doprinosa, imajući u vidu da se radilo o složenom predmetu, da su redovni sudovi donijeli tri meritorne presude i tri procesna rješenja, te da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

50. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi donijeli odluke kojima su djelimično usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev, te odbili apelantov protivtužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog zakona, s obrazloženjem koje se ne doima proizvoljnim, kao i kada apelant svojim navodima nije doveo u pitanje pravo na pristup sudu i princip ravnopravnosti strana u postupku. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje budući da su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od osam godina i deset mjeseci donijeli tri meritorne presude i tri procesna rješenja, a da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu, te da je apelant doprinio dužini trajanja postupka, dok redovni sudovi nisu imali neopravdane periode neaktivnosti.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević