Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4037/19 (A. R. i K. R.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4037/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4037/19, rješavajući apelaciju koju su podnijele Ana Ramljak i Katarina Ramljak, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijeli Ana Ramljak i Katarina Ramljak protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 119852 19 Gž 2 od 10. rujna 2019. godine i Rješenja Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 119852 12 P od 19.
lipnja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ana Ramljak i Katarina Ramljak (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Mario Buntić odvjetnik iz Posušja, podnijele su 24. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 119852 19 Gž 2 od 10. rujna 2019. godine i Rješenja Općinskoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 119852 12 P od 19. lipnja 2014. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbačena je tužba apelantica protiv tuženika (Hercegovina osiguranje d.d. Mostar – u likvidaciji).
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da su apelantice potraživale materijalnu štetu nastale posljedicom prometne nezgode sa smrtnom posljedicom, koja se dogodila dana 1. srpnja 2001. godine. Kantonalni je sud naveo da su apelantice povodom tog štetnoga događaja sa tuženikom dana 10. prosinca 2007. godine zaključile sporazum o namirenju kojim se to društvo obvezalo na ime rente zbog izgubljenoga izdržavanja plaćati mjesečno svakoj apelantici određeni iznos, a koji je sporazum izvršavan sve do 1. siječnja 2010. godine. Kantonalni je sud naveo da je nad tuženikom pokrenut likvidacijski postupak rješenjem Općinskoga suda od 12. siječnja 2011. godine. Kantonalni je sud naveo da je nesporno da su apelantice u tom likvidacijskom postupku prijavile potraživanje u iznosu od 18.480.00 KM, od čega im je priznat iznos od 3.696,00 KM. Kantonalni je sud istakao da su rješenjem prvostupanjskoga suda od 3. svibnja 2014. godine apelantice pozvane da isprave tužbu u pogledu pravilno postavljenoga tužbenoga zahtjeva u roku od osam dana. Kantonalni je sud naveo da su tim rješenjem apelantice upozorene da je, s obzirom da je nad tuženikom otvoren likvidacijski postupak, dozvoljen samo zahtjev kojim se traži utvrđenje utemeljenosti potraživanja osporenoga u likvidacijskome postupku, a da će u protivnome tužba biti odbačena. Kantonalni je sud istakao da kako je u momentu podnošenja tužbe nad tuženikom već bio pokrenuti likvidacijski postupak, da se kondemnatorni tužbeni zahtjev mora ispraviti sukladno odredbama Zakona o stečajnom postupku, na način da se postavi deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje utemeljenosti osporene tražbine, jer se u parnici utvrđuje postojanje tražbine i isplatni red u kojemu se tražbina namiruje. Kantonalni je sud istakao da je parnični sud temeljem odredbi članka 336. Zakona o parničnom postupku bio dužan pozvati apelantice da isprave tužbeni zahtjev u određenome roku, sukladno odredbi članka 115. Zakona o stečajnom postupku, te da ako apelantice u određenome roku vrate podnesak sudu, ali ne usklade tužbeni zahtjev na način da umjesto kondemnatornoga postave deklaratorni tužbeni zahtjev, tužba se odbacuje. Kantonalni je sud istakao da je u skladu sa navedenim i postupio prvostupanjski sud. Kantonalni je sud istakao da je propuštanje apelantica da u zakonskome roku dopune tužbu na navedeni način, o čemu su pravilno poučene od strane prvostupanjskoga suda, i pri tome upozorene na posljedice ne postupanja, predstavlja razlog zbog kojega se tužba mora odbaciti. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantice pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević