Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5273/18 (L. H. i G. P.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5273/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5273/18, rješavajući apelaciju Lidije Hošo i Gordane Poturović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Lidije Hošo i Gordane Poturović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 053821 18 Rev 2 od 11.
juna 2018. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Lidiji Hošo i Gordani Poturović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Lidiji Hošo i Gordani Poturović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Lidije Hošo i Gordane Poturović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 053821 18 Rev 2 od 11. juna 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 053821 16 Gž2 od 26.
septembra 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Lidija Hošo i Gordana Poturović (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Nada Filipović, advokat iz Ilidže, podnijele su 14. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 053821 18 Rev 2 od 11. juna 2018. godine (pogrešno navedeno 11. juni 2016. godine) i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 053821 16 Gž2 od 26. septembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Marijana Softe (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 20. i 25. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 26. februara do 10. marta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Tok postupka
5. Tužilac je podnio predmetnu tužbu 7. maja 2007. godine.
6. Općinski sud je 10. aprila 2009. godine donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da je tužilac građenjem na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva s dijelom 1/3 na porodičnoj stambenoj kući koja je vanknjižno vlasništvo, preciznije opisanoj u izreci presude, da su apelantice dužne trpjeti da se tužilac u zemljišnim knjigama suda i katastru upiše kao vlasnik s dijelom 1/3 predmetne kuće, te je obavezan tužilac da apelanticama nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. Kantonalni sud je presudom od 18. novembra 2014. godine odbio tužiočevu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Vrhovni sud je donio rješenje od 29. februara 2016. godine kojim je uvažio tužiočevu reviziju, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Osporene odluke
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 053821 16 Gž2 od 26. septembra 2017. godine usvojena je tužiočeva žalba i preinačena prvostepena presuda tako što je utvrđeno da je tužilac građenjem na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva s dijelom 1/3 na porodičnoj stambenoj kući koja je vanknjižno vlasništvo, preciznije opisanoj u izreci presude, da su apelantice dužne trpjeti da se tužilac u zemljišnim knjigama suda i katastru upiše kao vlasnik s dijelom 1/3 predmetne kuće, te su apelantice obavezane da tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka.
10. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je u ponovljenom postupku zakazao raspravu, ponovo izveo sve dokaze izvedene tokom prvostepenog postupka, kao i dokaz saslušanjem svjedokinje Lj. P., te da je na osnovu drugačije ocjene izvedenih dokaza našao da je žalba osnovana. Naveo je da je tužilac tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da su njegov brat J. S. i snaha L. S. (u daljnjem tekstu: prednici apelantica) živjeli u Sarajevu u maloj porodičnoj kući koju su sagradili na parceli koju je L. S. poklonio njen otac, te da je tužilac, po prethodno postignutom dogovoru s prednicima apelantica o zajedničkoj gradnji veće porodične kuće, prodao ugostiteljsku radnju i porodičnu kuću u Iloku, preselio se u Sarajevo i novac uložio u izgradnju zajedničke porodične kuće, uz dogovor da svako od njih ima suvlasnički dio od 1/3 na predmetnoj porodičnoj kući. Općinski sud je prihvatio tužiočev iskaz, smatrajući ga logičnim, uvjerljivim i dosljednim, te u saglasnosti s pismenom izjavom tužioca i prednika apelantica od 27. augusta 1969. godine iz koje proizlazi da su se navedena lica saglasila da je predmetna porodična kuća zajednička, sa suvlasničkim dijelovima od po 1/3 i čiji su potpisi ovjereni kod nadležnog općinskog organa. U vezi s tim je istakao da navedena izjava, suprotno navodima apelantica, nikada nije opozvana, niti na drugi način dovedena u pitanje, te da isprava u kojoj se navodi da se navedena izjava opoziva nije potpisana. Općinski sud je također naveo da su tužiočevi navodi potkrijepljeni rješenjem Sekretarijata za unutrašnje poslove Skupštine grada Sarajeva od 8. maja 1971. godine iz kojeg proizlazi da se u predmetnoj porodičnoj kući nalazila ugostiteljska radnja „Đerdap“, za koju je među parničnim strankama bilo nesporno da je tužiočevo vlasništvo. S druge strane, Općinski sud nije prihvatio iskaze apelantica kojim su tvrdile da su njihovi prednici dali izjavu da je tužilac suvlasnik na predmetnom objektu samo zbog toga da bi mogao u tom objektu obavljati ugostiteljsku djelatnost dok to L. S. ne bude u mogućnosti U vezi s tim je istakao da apelantice nisu imale neposredna saznanja o dogovoru koji je postojao između njihovih prednika i tužioca, već su za to saznale od majke, kao i da prednici apelantica nikada nisu osporili predmetnu izjavu. Općinski sud je također naveo da iz iskaza svjedokinje Lj. P., koja je saslušana zamolbenim putem pred Osnovnim sudom u Prnjavoru, proizlazi da je tužilac došao u Sarajevo s mnogo novca, te da je u tom dijelu potvrđen tužiočev iskaz da je prodao nekretnine u Republici Hrvatskoj kako bi došao u Sarajevo i s bratom učestvovao u izgradnji nove zajedničke kuće. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su tužilac i prednici apelantica sporazumno utvrdili visinu svojih suvlasničkih udjela, te je na osnovu tog dogovora tužiocu pripao dio od 1/3 u skladu s pravnim pravilima Austrijskog građanskog zakonika o pribavljanju svojine priraštajem, naročito pri građevini (§418) i o susvojini (§361), koja pravila su se u vrijeme nastanka predmetnog pravnog odnosa primjenjivala na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 053821 18 Rev 2 od 11. juna 2018. godine odbijena je revizija koju su apelantice izjavile protiv drugostepene presude.
12. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je iznio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje drugostepenog suda, te naveo da drugostepena presuda nije zahvaćena povredom odredbi parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je istakao da je drugostepeni sud izvedene dokaze, pa tako i iskaz tužioca, iskaz svjedokinje Lj. P., te sadržaj pismene izjave od 27. augusta 1969. godine, cijenio u skladu s odredbom člana 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio odlučne sporne činjenice, te da je uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su revizioni navodi o arbitrarnoj i proizvoljnoj ocjeni dokaza neosnovani. Dalje je naveo da revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, shodno odredbi člana 240. stav 2. ZPP, apelantice ne mogu s uspjehom zasnivati na činjeničnom stanju drugačijem od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi. U vezi s tim je istakao da apelantice ne mogu s uspjehom prigovarati da tužilac tokom postupka zapravo nije znao navesti tačno nekretninu na kojoj je „navodno ulagao novac“, da ugostiteljski objekt u porodičnoj kući nije zatvoren nakon što se tužilac odselio u Travnik, te da nakon preseljenja u Travnik nikada nije koristio predmetnu kuću. Pri tome je naglasio da je neprihvatljiv prigovor apelantica da drugostepeni sud nije mogao sa sigurnošću izvesti zaključak da pismena izjava od 27. juna 1969. godine nije opozvana samo na osnovu činjenice da opoziv izjave nisu potpisali njihovi prednici. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelantice smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelantice navode da je tužilac radio u predmetnom ugostiteljskom objektu do 1971. godine, kada je to preuzela majka apelantica, te da svi materijalni dokazi o raspolaganju predmetnim stambeno-poslovnim prostorom nakon te godine glase na ime prednika apelantica. Također navode da bi tužilac, da je zaista ulagao svoj novac u poslovni prostor, pokušao utvrditi svoje pravo i prije 2007. godine kada su prednici apelantica, koji su bili relevantni svjedoci, umrli. Navode da je sud pogrešno cijenio dokaze i pogrešno primijenio materijalno pravo. U konačnici navode da predmetni postupak traje više od deset godina, a za koju dužinu trajanja sud nije dao nikakvo razumno opravdanje, zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci i da tom odlukom nije povrijeđeno pravo apelantica na imovinu, niti njihovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
15. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci i da tom odlukom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelantica.
16. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava apelantica i da je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku, kraćem od dvije godine.
17. Tužilac je naveo da je drugostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice i da apelantice apelaciju zasnivaju na neistinitim činjenicama. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju. V.Relevantni propisi
18. Austrijski građanski zakonik u relevantnom dijelu glasi:
Suvlasnost Član 361.
Ako stvar kakva, koja je još razdijeljena prinadleži u isto vrijeme nekolicini osoba, tad postaje vlasnost zajednička.
Glede svekolike stvari suvlasnici smatraju se kao jedna jedina osoba; ali ako su svakome od njih određeni nekoji stanoviti, premda nerazlučeni dijelovi, tad svaki suvlasnik ima potpunu vlasnost dijela svojeg.
Član 418.
Nasuprot, ako je tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu, bez znanja i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta. Pošteni gradilac može iskati naknadu troškova potrebnih i korisnih; a s gradiocem nepoštenim postupa se kao s onim koji bez naloga obavlja tuđe poslove.
Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio gradiocu poštenomu, ne može on iskati za zemljište nego općenu cijenu.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 053821 18 Rev 2 od 11. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 2. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 14. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantice smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje prava vlasništva, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
27. Ustavni sud zapaža da apelantice smatraju da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno vršili ocjenu dokaza i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da je tužilac građenjem na tuđem zemljištu, na osnovu odredbi člana 418. Austrijskog građanskog zakonika, stekao suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini. Dovodeći odredbu člana 418. Austrijskog građanskog zakonika u vezu s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. U pogledu navoda apelantica da su redovni sudovi proizvoljno vršili ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dao jasno i precizno obrazloženje zašto nije poklonio vjeru iskazima apelantica, kao i da pismena izjava od 27. augusta 1969. godine kojom su se tužilac i prednici apelantica saglasili da je predmetna porodična kuća zajednička sa suvlasničkim dijelovima od po 1/3 ni na koji način nije stavljena van snage jer opoziv te izjave nisu potpisali prednici apelantica, koje obrazloženje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o proizvoljnoj ocjeni dokaza i primjeni materijalnog prava neosnovani.
30. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
31. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 7. maja 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 11. juna 2018. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su apelantice koristile, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi oko 11 godina.
Analiza dužine trajanja postupka
33. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi utvrđenja prava vlasništva. Imajući u vidu postojanje više stranaka u procesnoj poziciji tuženih, da je u predmetnom postupku proveden dokaz vještačenjem po vještaku geodetske struke, te veći broj saslušanih svjedoka i parničnih stranaka, kao i da je jedan od svjedoka saslušan pred drugim sudom, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu.
34. Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka oko 11 godina u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji a priori suprotna načelu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti su redovni sudovi na njih ukazali. Ustavni sud dalje zapaža da je dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda, koji je u prvom navratu odluku donio nakon oko pet godina i šest mjeseci, dok je u drugom navratu, kada je ponovo izvodio sve dokaze, postupak pred tim sudom trajao oko godinu i šest mjeseci. S druge strane, analizirajući ponašanje apelantica, Ustavni sud ne nalazi da su svojim ponašanjem na bilo koji način doprinijele dužini trajanja predmetnog postupka.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
36. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
37. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembar 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelanticama treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.
38. Navedeni iznos apelanticama je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda koji je u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
39. Apelantice smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantice tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovale na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
40. Apelantice su se pozvale i na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, međutim, osim tvrdnje o povredi tog prava, apelantice nisu navele argumente koji bi potkrijepili te tvrdnje, niti se navedeno pravo može dovesti u vezu s predmetnim postupkom. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelantica na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao oko 11 godina, na šta je u odlučujućoj mjeri utjecalo neažurno postupanje Kantonalnog suda, a za koju dužinu trajanja redovni sudovi nisu dali razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
42. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje za zaključak da je tužilac građenjem na tuđem zemljištu, na osnovu odredbi člana 418. Austrijskog građanskog zakonika, stekao suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini, a koje obrazloženje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.
43. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer apelantice nisu navele argumente koji bi potkrijepili te tvrdnje, niti se navedeno pravo može dovesti u vezu s predmetnim postupkom.
44. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević