Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4950/19 (M. K.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4950/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4950/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Muhamed Kujović, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Kujović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 P 220209 19 Rev od 8. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 220209 15 Gž od 4.
listopada 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 220209 11 P od 20. siječnja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Kujović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Namik Smajović odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 26. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 220209 19 Rev od 8. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 220209 15 Gž od 4. listopada 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 220209 11 P od 20. siječnja 2015. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obvežu tuženici (Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska) da mu solidarno isplate na ime naknade materijalne štete određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev apelanta za isplatu materijalne štete zbog uništenoga objekta kojega je apelant napustio 1992. godine, za vrijeme rata. Vrhovni je sud naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je apelant sporne nekretnine napustio 1992. godine zbog ratnih dejstava, da je kuća zapaljena u lipnju 1992. godine i potpuno uništena od strane pripadnika Vojske Republike Srpske, da predmetne nekretnine nikada nisu proglašene napuštenim, da je apelant ušao u posjed nekretnina nakon zaključenja Općeg okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka arhitekture utvrđena vrijednost predmetne nekretnine prije uništenja u određenom iznosu, da je tužba podnesena 7. prosinca 2011. godine, da su tuženici istakli prigovor zastare. Vrhovni je sud naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbu članka 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada su odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom zbog zastarjelosti potraživanja, jer i po ocjeni ovoga suda se nije mogao primijeniti privilegirani rok zastare potraživanja iz članka 377. ZOO, budući da se taj rok može primijeniti samo na neposrednog – konkretnoga učinitelja kaznenoga djela (sukladno članku 12. st. 3. Zakona o parničnom postupku), a ne i na treće lice koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinitelja kaznenoga djela. Kantonalni je sud naveo da, kako je predmetna šteta nastala tijekom 1992. do 1995. godine, od kada je apelant znao za štetu i počinitelja (u najpovoljnijoj situaciji od prestanka neposredne ratne opasnosti tj. 23. prosinca 1996. godine), a kako je tužba za naknadu štete podnesena 7. prosinca 2011. godine, da proizlazi da je ista podnesena po proteku subjektivnog i objektivnog roka zastare iz članka 376. ZOO, uslijed čega je apelantu prestalo pravo da u sudskom postupku od tuženika zahtijeva ispunjenje obveze.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili odredbe ZOO kojima je regulirano pitanje zastarjelosti potraživanja, te ukazuju da su se trebale primijeniti odredbe kojima su propisani duži zastarni rokovi, odnosno članak 377. ZOO. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (npr. pravo na osobnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku, pravo na učinkovit pravni lijek itd.) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnoga prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelacij, u biti, odnose na proizvoljnu primjenu materijalnoga prava, konkretno odredaba članka
376. ZOO, koje propisuju opće rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe članka 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana kaznenim djelom.
8. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnoga prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, točka 29., Ustavni sud je ukazao „U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnoga obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanta poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević