Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3068/18 („ĆESKO PROMEX“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3068/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-3068/18, rješavajući apelaciju „ĆESKO PROMEX“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ĆESKO PROMEX“ d.o.o. Sarajevo u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetu broj I-986/99, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ĆESKO PROMEX“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Esad Ćesko direktor apelanta, podnio je 30. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj I-986/99.
2. Tražilac izvršenja (Općina Novi Grad Sarajevo) je 16. aprila 1999. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje, protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu vjerodostojne isprave-izvoda iz poslovne knjige tražioca izvršenja, radi naplate duga u iznosu od 6.300,00 KM na ime zakupnine skladišnog prostora.
3. Općinski sud je 11. oktobra 1999. godine donio rješenje o izvršenju broj I-986/99 koje je, nakon pravosnažnosti, dostavio Zavodu za platni promet Sarajevo radi sprovođenja navedenog potraživanja na novčanim sredstvima apelanta.
4. Tražilac izvršenja je 11. oktobra 2002. godine obavijestio Općinski sud da predmetno rješenje o izvršenju nije izvršeno zbog nedostataka sredstava na žiro računu apelanta, te je dostavio račun apelanta kod Universal banke.
5. Općinski sud je 7. novembra 2002. godine donio rješenje kojim je odredio nastavak sprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju i to na način da se isto sprovode pljenidbom sredstava sa računa apelanta kod Universal banke, na koje rješenje je 28. novembra 2002. godine apelant uložio prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Nakon što je uvidom u Izvod iz sudskog registra utvrdio pasivnu legitimaciju apelanta, Općinski sud je donio rješenje od 6. oktobra 2003. godine kojim je odbio apelantov prigovor, te je održao na snazi rješenje od 7. novembra 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž- 412/03 od 22. decembra 2003. godine.
6. Apelant je podneskom od 27. maja 2004. godine predložio obustavu postupka, nakon čega je Općinski sud 31. maja 2004. godine obavijestio punomoćnika apelanta da je Kantonalni sud donio odluku 22. decembra 2003. godine.
7. Apelant je podneskom od 21. juna 2004. godine obavijestio Općinski sud da u potpunosti povlači podnesak koji je tom sudu uputio 27. maja 2004. godine.
8. Apelant je u podneskom od 7. jula 2011. godine obavijestio Općinski sud da je došlo do zastare potraživanja i predložio da Općinski sud stavi van snage rješenje o izvršenju broj I-986/99 od 11. oktobra 1999. godine, ukine sve provedene radnje i obustavi predmetni izvršni postupak.
9. Ustavni sud je 9. marta 2020. godine od Općinskog suda pribavio informaciju o statusu predmetnog postupka iz koje proizilazi da je postupak u toku.
Apelacioni navodi
10. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dužine trajanja izvršnog postupka, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. Apelant navodi da izvršni postupak traje 19 godina, te da su mu bankovni računi neosnovano blokirani, te predlaže da Ustavni sud naloži redovnom sudu da hitno okonča predmetni postupak.
11. Općinski sud je u odgovorima na apelaciju opisao hronologiju predmetnog postupka, kako je navedeno u predmetu, te ističe da predmetno izvršenje nije provedeno zbog blokade računa apelanta.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta(vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).
15. Predmetna apelacija se, u suštini, odnosi na dužinu izvršnog postupka u kojem apelant ima procesni položaj izvršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
16. U vezi s tim, Ustavni sud podsje ća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koja je primjenjiva u konkretnom slučaju, u predmetu u kojem je aplikant također osporavao dužinu trajanja izvršnog postupka u kojem je imao procesni položaj izvršenika, a koji je pokrenut na osnovu vjerodostojne isprave, u kojoj se navodi da budu ći da postoji spor koji se odnosi na način ostvarivanja građanskih prava i obaveza podnosioca aplikacije, te s obzirom na to da rezultat tog spora ima posljedice po aplikantova imovinska prava, Evropski sud smatra da se garancije člana 6. Evropske konvencije odnose na konkretni postupak (vidi Evropski sud, Jedamski protiv Poljske, presuda od 29. juna 2000. godine, aplikacija broj 29691/96). Imaju ći ovo u vidu, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja apelant u predmetnom izvršnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
17. U kontekstu navedene prakse, cijeneći apelantovo ponašanje, Ustavni sud ukazuje da apelant u predmetnoj apelaciji prigovara dužini predmetnog postupka ne osporavajući svoju obavezu utvrđenu vjerodostojnom ispravom-izvod iz poslovne knjige tražioca izvršenja, na osnovu koje je u predmetnom izvršnom postupku obavezan na isplatu duga. Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka podnio prigovor protiv rješenja kojim je određen nastavak postupka, kao i da je podnio žalbu protiv predmetnog prvostepenog rješenja, što je bez sumnje njegovo procesno pravo usmjereno na osporavanje njegovog duga utvrđenog vjerodostojnom ispravom, ali je s druge strane objektivno uticalo na dužinu trajanja postupka jer su redovni sudovi postupali po navedenim pravnim lijekovima. S druge strane ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je Općinski sud nakon donošenja rješenja o izvršenju 11. oktobra 1999. godine, te njegove pravosnažnosti, dostavio predmetno rješenje o izvršenju Zavodu za platni promet Sarajevo radi daljnjeg provođenja, čime je proveo radnju kojom se izvršenje dovršava pred tim sudom u smislu člana 64. Zakona o izvršnom postupku. U nastavku postupka, Ustavni sud zapaža da je tražioc izvršenja dopisom od 11. oktobra 2002. godine obavijestio Općinski sud da na apelantovom računu nema novčanih sredstava, kao i da je apelant otvorio račun kod Univerzal banke, te je predložio da sud odredi nastavak sprovođenja izvršenja na novo naznačenom računu apelanta. Dakle, provođenje izvršenja na novčanim sredstvima je bilo neuspješno jer na bankovnom računu apelanta nije bilo novčanih sredstava. Ustavni sud nadalje zapaža da je, Općinski sud donio rješenje, u roku od mjesec dana, kojim je odredio nastavak sprovođenja rješenja na novo naznačenom računu apelanta, te je odlučujući o apelantovom prigovoru u roku od deset mjeseci donio rješenje od 6. oktobra 2003. godine kojim je održao na snazi rješenje o nastavku sprovođenja izvršenja na novo naznačenom računu apelanta, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 22. decembra 2003. godine, što je sve u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud ističe da redovni sudovi nisu odgovorni za okolnost da su apelantovi računi blokirani zbog nedostatka sredstava na njima, kojim bi se namirila potraživanja povjerilaca. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant ne osporava predmetno potraživanje, a da je svojim ponašanjem uzrokovao pokretanje samog postupka, jer prema službenoj evidenciji tražioca izvršenja nije izmirio svoj dug, a svojom nesolventnošću je uzrokovao nemogućnost prinudnog provođenja predmetnog rješenja u dugom vremenskom periodu, kao i da je Općinski sud u toku trajanja postupka preduzimao raspoložive procesne radnji u cilju okončanja predmetnog postupka, te da svojim ponašanjem nije u značajnoj mjeri doprinio sveukupnoj dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zbog dužine predmetnog izvršnog postupka, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević