Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3836/19 (Z.Z. „Brka“ Brčko)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3836/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3836/19, rješavajući apelaciju Z.Z. „Brka“ Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Z.Z.
„Brka“ Brčko protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 004431 19 Rev od 17. jula 2019. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 004431 13 Gž od 23. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 004431 06 P od 5. aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.Z. „Brka“ Brčko (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 8. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 004431 19 Rev od 17. jula 2019. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 004431 13 Gž od 23. decembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 004431 06 P od 5. aprila 2013. godine.
2. Presudom Osnovnog suda od 5. aprila 2013. godine, u kojem je apelantica učestvovala u postupku kao umješač na strani tužitelja, tužba tužitelja Z.Z. „Ratar“ Brka u stečaju, protiv tuženog Brčko distrikt BiH, u pogledu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je Z.Z. „Ratar" Brka pravni sljednik Z.Z. „Brka" Brčko, koja je osnovana 1946. godine, i od toga dana mijenjala organizacioni oblik, naziv i registarski sud upisa, te se zvala Zadružno preduzeće „Ratar Brka", zatim Zadružno preduzeće „Ratar" Brka u okviru ,,Sunex" Sarajevo, a zatim UPI Sarajevo OOUR „Ratar" Brka koji sa još tri zadruge formira poljoprivrednu zadrugu „Bosanka" Brčko, a zatim P.Z. „Bosanka" Brčko sa poljoprivrednom stanicom u Brčkom, formira Z.Z. „Bosanka" Brčko, te O.Z.O. „Ratar“ Brka u okviru Z.Z. „Bosanka" Brčko i izdvajanje O.Z.O. „.Ratar"' Brica iz Z.Z. „Bosanka" Brčko i formiranjem Z.Z. „Ratar" Brka 1990. godine, koja preuzima sva prava i obaveze ranije O.Z.O. nad kojom se 2003. godine otvara postupak likvidacije, a kasnije stečajni postupak. Tužba tužitelja kojim se traži djelimično poništavanje Rješenja Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama Brčko distrikt BiH, DN broj 01-009-951-1648/06 od 4. septembra 2006. godine i to u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženi Brčko distrikt BiH vlasnik zemljišta pobliže označenog izrekom presude, odbačena je zbog dvosturke litispendencije (stav I izreke presude). Tužba tužitelja kojom traži da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnine pobliže označene stavom II izreke presude, a što je tuženi dužan priznati i trpiti te dozvoliti da se navedene parcele upišu na ime tužitelja sa dijelom od 1/1 u katastarskim i zemljišno-knjižnim evidencijama a na osnovu ove presude, kao i da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnine pobliže označene u stavu II izreke presude, a što je tuženi dužan priznati, i trpiti, te dozvoliti da se tužitelj upiše kao vlasnik sa dijelom od 1/1 na predmetnoj nekretnini u katastarskim i zemljišno-knjižnim evidencijama na osnovu ove presude odbačena je zbog presuđene stvari (stav II izreke presude). Odbijen je alternativno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti kao neosnovan, kojim je tužitelj tražio da se obaveže tuženi da mu isplati na ime naknade za kupljeno zemljište i naknade za izgrađeni objekat robne kuće ukupan iznos naznačen u stavu III izreke presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa sve do konačne isplate uz naknadu troškova parničnog postupka (stav III izreke). Obavezan je tužitelj da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u navedenom iznosu (stav IV izreke).
3. Presudom Apelacionog suda od 23. decembra 2013. godine žalba tužitelja Z.Z. „.Ratar" Brka u stečaju i apelantice, djelomično se usvajaju, presuda Osnovnog suda od 5. aprila 2013.godine se potvrđuje u stavu I; stavu II i stavu III izreke, dok se u stavu IV izreke, kojim je odlučeno o troškovima postupka prvostepena presuda ukida i u tom dijelu vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Presudom Apelacionog suda od 17. jula 2019. godine odbijena je revizija tužitelja i apelantice kao neosnovana. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je prihvatio kao pravilnu ocjenu drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju, suprotno zaključku prvostepenog suda, ne radi o „dvostrukoj" litispendenciji u odnosu na tužbene zahtjeve sadržane u stavu I prvostepene presude, te da je tužbu u tom dijelu trebao odbaciti kao i tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev sadržan u stavu II izreke prvostepene presude zbog presuđene stvari, ali učinjena povreda odredaba parničnog postupka nije bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, odnosno nije relevantna povreda odredaba parničnog postupka kakvu ima u vidu odredba člana 318. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni sud je naveo da je predmet ove parnice nekretnine pobliže označene u obrazloženju presude, a iz podataka u spisu predmeta vidljivo je da je presudom Osnovnog suda broj P 384/04-I od 30. maja 2005. godine, potvrđenom presudom ovog suda broj Gž 436/05 od 28. marta 2006. godine, odbijen tužbeni zahtjev (protiv ovdje tuženog) da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnine pobliže označene u obrazloženju presude i to po osnovu pravnog sljedbeništva; da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P 422/04-1 od 31. maja 2005. godine odbijen tužbeni zahtjev (također usmjeren protiv ovdje tuženog) da se utvrdi da je tužitelj po osnovu kupoprodajnog ugovora, vlasnik, između ostalih, nekretnina pobliže označenih u obrazloženju presude; da je presudom Osnovnog suda broj P 396/04-I od 16. aprila 2007. godine potvrđenom presudom ovog suda broj 097-0-GŽ-07-000286 od 21. juna 2007. godine odbijen tužbeni zahtjev (isto upravljen protiv ovdje tuženog) da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnina pobliže označenih u obrazloženju presude; što znači da je o svim nekretninama, odnosno o svim tužbenim zahtjevima pravosnažno odlučeno, odnosno da su u ovoj parnici istaknuti tužbeni zahtjevi sadržajno jednaki onima o kojima je pravosnažno odlučeno u gore pomenutim presudama između istih parničnih stranaka i na identičnoj činjeničnoj osnovi. Apelacioni sud je istakao da je slijedom navedenog pravilan zaključak drugostepenog suda da je o svim tužbenim zahtjevima gore pomenutim presudama pravosnažno odlučeno. Apelacioni sud je ukazao da bi tužiteljevo potraživanje novčane naknade za nekretnine koje su predmet spora bilo osnovano, odnosno da bi nastupio u ulozi vjerovnika, morao je dokazati vlasništvo tih nekretnina za koje traži naknadu, shodno odredbi člana 262. Zakona o obligacionirn odnosima. U situaciji kada nije utvrđeno da je tužitelj vlasnik nekretnina, onda nema ni ovlasti od tuženog zahtijevati za te iste nekretnine ni novčanu naknadu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević