Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-141/20 (S. S.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Obavještenje o optužnici u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pravovremeno obavještenje
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-141/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 141/20, rješavajući apelaciju Selvera Salimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Selvera Salimovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 019233 19 Kv od 30. decembra 2019. godine i broj 03 0 K 019233 19 Kpp 39 od 20. decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Selver Salimović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 019233 19 Kv od 30. decembra 2019. godine i broj 03 0 K 019233 19 Kpp 39 od 20. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 22. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani sud dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 019233 19 Kpp 39 od 20. decembra 2019. godine u krivičnom predmetu protiv apelanta i drugih osumnjičenih, u kojemu je apelant osumnjičen da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u stjecaju sa krivičnim djelom iznuda iz člana 295. stav 1. KZ, u stjecaju s krivičnim djelom dogovor za počinjenje krivičnih djela iz člana 338. KZ i u stjecaju sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 272. stav 4. KZ, a sve u vezi sa članom 54. KZ, apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana zbog razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa članom 46. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP, koji se ima računati od 17. decembra 2019. godine u 17.15 sati.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da Tužiteljstvo provodi istragu protiv više osumnjičenih lica, među kojima i apelanta koji je osumnjičen da je počinio navedena krivična djela. Dalje, navedeno je da je Tužiteljstvo na ročištu zakazanom povodom prijedloga za određivanje pritvora ostalo kod navoda iz prijedloga, dok se apelant izjasnio da se protivi prijedlogu za određivanje pritvora, jer nisu ispunjeni ni opći ni posebni uvjeti za određivanje pritvora, te je predložio da mu se umjesto pritvora izreknu mjere zabrane. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su osumnjičeni, među kojima i apelant, ispitani u Tužiteljstvu. Prilikom ispitivanja apelant je izjavio da neće iznositi odbranu zbog toga što nije izvršio uvid u dokaze i što ne zna šta mu se stavlja na teret.

6. Dalje, u rješenju su, na stranama od 10 do 18, taksativno pobrojani dokazi koje je sud imao u vidu prilikom odlučivanja o prijedlogu za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenima. Navedeno je da je naredbom o provođenju istrage Tužiteljstva od 19. decembra 2019. godine osumnjičenim, među kojima i apelantu, stavljeno na teret da su počinili navedena krivična djela na način da su se u periodu od početka 2014. godine pa do sredine decembra 2019. godine, na području Tuzlanskog kantona, kao lica bez zaposlenja i kao lica koja su više puta kao pojedinci, a i u sastavu pojedinih grupa, osuđivana za razna krivična djela sa elementima nasilja (pokušaj ubistva, nasilnička ponašanja, teške i lake tjelesne ozljede, izazivanje opće opasnosti, ugrožavanje sigurnosti, krivična djela protiv imovine, neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, neovlašteno držanje oružja i municije i dr.), organizirali u kriminalnu organizaciju koja je kao takva planski i sistematski zauzimala prevlast na Tuzlanskom kantonu i šire, kako bi sebi osigurali veliku imovinsku korist, prevlast i moć, primjenjujući razne metode zastrašivanja koje, između ostalog, uključuju i pokušaje likvidacije lica sa kojima bi dolazili u sukob, ili su bila bliska njihovoj konkurenciji, kao i fizičke napade na vlasnike objekata i zauzimanje njihovih objekata nametanjem svog prisustva u njima, prisiljavajući vlasnike objekata da ih angažiraju kao zaštitu objekata, koju nisu mogli pružati niti legalno, niti su ih vlasnici htjeli, jer su bili poznati po svojim kriminalnim aktivnostima i nasilnim djelovanjima. Nakon toga su vlasnike objekata počeli zastrašivati i činiti nasilja u tim objektima, postupajući s ciljem da upravo svojim nasilnim ponašanjem, iznudom uzimaju novac i da osiguraju svoje prisustvo u tim lokalima, kako bi nesmetano vršili promet opojnim drogama i da ubuduće, a pod prijetnjom, ako vlasnici na to ne pristanu, da će im zapaliti i uništiti objekt natjeraju vlasnike da im moraju kontinuirano davati novac na njihov zahtjev, na ime nepostojećih obaveza, tzv. zaštite, pa su vlasnici, primorani takvim njihovim zahtjevima, novac davali u određenim mjesečnim iznosima. Na takav način, navodnom zaštitom i prodajom opojnih droga, ova lica su stekla veliku protivpravnu imovinsku korist da bi kasnije te svoje radnje pokušali da prikažu kao zakonite, te su u tu svrhu osnovali zaštitarsku firmu ,,Wolves Security“, prikazujući kao stvarnog vlasnika S. H., nastavljajući da i dalje na isti način putem ove zaštitarske firme uzimaju novac od vlasnika objekata u kojim su konzumirali hranu i piće, a da za njih nisu htjeli platiti, stvarajući takve situacije da su vlasnike zastrašivanjem, kao i naglašenim pokazivanjem spremnosti da će upotrijebiti nasilje primorali da uzmu njih kao lica koja će ih štititi. To su činili i prema fizičkim licima za koja su znali da imaju novac, te su, također, vršili krivična djela prema drugim licima radi eliminiranja konkurencije u oblasti trgovine opojnim drogama. Osumnjičeni B.K. je, zbog dugogodišnjeg vršenja nasilja, predstavljao sebe javno i u sredstvima informiranja kao „kralja podzemlja“ iako je bio svjestan i znao da rukovodi grupom za organizirani kriminal, za vršenje krivičnih dijela iznuda, neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, nasilničko ponašanje, ugrožavanje sigurnosti, pokušaji ubistava i dr., što je i htio, a apelant i drugi osumnjičeni su bili članovi grupe za organizirani kriminal, koja je organizirana radi činjenja krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i teža kazna, čiji je cilj pribavljanje protivpravne imovinske koristi, što su i htjeli. B.K., kao organizator ove kriminalne grupe, formirao je kriminalnu mrežu, planirao likvidacije za koje je pronalazio odgovarajuća lica, koja su likvidacije izvršavala po njegovom nalogu, lica za zastrašivanje, iznuđivanje novca i drugih materijalnih vrijednosti, kao i lica koja su se bavila prodajom opojnih droga, podstrekavao ih da vrše i druga krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina ili teža, a članovi su to izvršavali bilo kao pojedinci, bilo zajedno. Da bi prikrili porijeklo tako stečenog novca, registrirali su zaštitarsku agenciju „Wolves Security“, ugostiteljski objekt vinoteku „Madeira“ (čiji je vlasnik apelant), diskoteku klub „Grande“, nekoliko nargila barova, te su ulagali u gradnju kuća, kupovinu stanova i drugih nekretnina, kupovinu skupocjenih vozila, mobilnih telefona i dr. Tako su na području Tuzlanskog kantona, iako su bili svjesni i znali da silom i ozbiljnom prijetnjom prisiljavaju drugog da što učini na štetu svoje imovine, a sve s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, što su i htjeli, apelant i drugi osumnjičeni dolazili u ugostiteljske objekte koji su već dugo vremena i dobro poslovali, kao i u novootvorene ugostiteljske objekte u kojim su, po zahtjevima B. K., prijetili upotrebom vatrenog oružja, paljenjem i uništavanjem imovine, izazivanjem tuče u ugostiteljskim objektima, nasilničkim ponašanjem i uznemiravanjem gostiju. To je činio i sam B.K. na jedan od prethodnih načina, ili bi se samo pojavljivao u tim ugostiteljskim objektima, ili u neposrednoj blizini objekata, dajući tako do znanja vlasnicima objekata da će imati problema s njim ukoliko ne prihvate njegove zahtjeve, prisiljavajući tako vlasnike tih ugostiteljskih objekata, s obzirom na to da su oni znali i bili svjesni o kakvim licima se radi, da na ime navodne zaštite njihovih objekata isplaćuju ovoj organiziranoj grupi određenu novčanu naknadu, te da će im, ukoliko im ne budu davali novac na ime zaštite koju bi im ovi navodno pružali, redovno praviti probleme nasilničkim ponašanjem u tim objektima, koje će činiti oni ili treća lica koja bi angažirali, kao i da će ugrožavati njihovu sigurnost i imovinu. Kada vlasnici to ne bi prihvatili, ovi bi počeli da ostvaruju svoje prijetnje učestalim vršenjem nasilja kako bi ih zastrašili i primorali da im počnu davati novac, što su i postizali, pa su vlasnici tih objekata, strahujući zbog njihovog prisustva i prijetnji, davali određene sume novca kako su to ovi zahtijevali, i to u iznosima od najmanje 500 KM pa do 3.000 KM mjesečno. Jedan dio novca isplaćivali su lično pojedinim članovima te grupe, a jedan dio bi uplaćivali na račun zaštitarske agencije ,,Wolves Security", koja je i osnovana upravo zbog legaliziranja naplate novca od vlasnika za navodnu zaštitu njihovih objekata, a koja nije ni pružana, na način da su formalno zaključivali ugovore o osiguranju objekata u kojim je naznačeno da će ova agencija pružati fizičku zaštitu 24 sata dnevno u tim objektima, čiji je samo formalno vlasnik i direktor bio S.H., dok su svi poslovi koji se tiču ove agencije unutar ove organizirane grupe bili povjereni apelantu. Vlasnici objekata, da bi izbjegli takvo njihovo ponašanje u svojim lokalima, ali i zbog straha za svoju ličnu sigurnost, sigurnost svoje porodice, sigurnost gostiju, zbog ugleda objekta i zaštite svoje lične imovine, pristajali su na njihove zahtjeve, isplaćujući im navedene iznose novca, pa su im to tako činili vlasnici najmanje 40 objekata. U nastavku rješenja Kantonalni sud je opisao i druge načine na koje je djelovala ova organizirana grupa radi kontinuiranog stjecanja imovinske koristi i ostvarivanja monopola nad prodajom opojne droge u objektima koje je navodno štitila, prijetnje, zastrašivanja, nanošenje teških i lakih tjelesnih povreda, kao i prijetnje smrću, te izazivanje sukoba sa suparničkom organiziranom grupom kojom je rukovodio Mersed Hadžić zv. Švicarac.

7. Dalje, Kantonalni sud je, u pogledu općeg razloga za određivanje pritvora koji se ogleda u osnovanoj sumnji da su osumnjičeni, među kojima i apelant, počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, naveo da osnovana sumnja naročito proizlazi iz izjava svjedoka i ostalih dokaza taksativno pobrojanih i detaljno obrazloženih i ocijenjenih na stranama od 28 do 61 rješenja.

8. U vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, kojom je propisano da ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, Kantonalni sud je ukazao da, s obzirom na to da se osumnjičenima, među kojima i apelantu, stavlja na teret da su kao grupa za organizirani kriminal vršili krivično djelo iznuda na štetu kako pravnih, tako i fizičkih lica, da im se stavlja na teret da su ta djela činili zastrašivanjem i primjenom sile, kako proizlazi iz iskaza svjedoka, proizlazi da, dok su osumnjičeni bili na slobodi, objektivno nije moglo biti obavljeno saslušanje svjedoka. Istaknuto je da iz razgovora obavljenih sa većim brojem svjedoka od kojih su u dužem vremenskom periodu vršene iznude proizlazi da oni, zbog bojazni za svoj život, kao i za život članova svojih porodica, te bojazni da će biti uništena njihova imovina, ne smiju svjedočiti, ili da su pristali svjedočiti pod uvjetom da im se da status zaštićenog svjedoka. Budući da su ta lica pod tim zastrašivanjem pristala da daju novac za navodnu zaštitu svojih objekata, to ukazuje na okolnost da bi osumnjičeni, među kojima i apelant, boravkom na slobodi vršili utjecaj na svjedoke na isti način na koji su vršili i ova krivična djela. Osim toga, ukazano je da se osumnjičenima stavlja na teret i promet drogom zbog čega je potrebno identificirati veći broj svjedoka, pa imajući u vidu djela koja im se stavljaju na teret, kao i apelantovu ličnost, prvostepeni sud je smatrao da je opravdan prijedlog da se apelantu odredi mjera pritvora zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka b) ZKP.

9. Dalje, ukazano je da je odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP propisano da, ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti ako postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da činjenica da je apelant sklon vršenju krivičnih djela ukazuju pribavljeni izvodi iz krivične evidencije na apelantovo ime iz kojih proizlazi da je apelant u više navrata osuđivan zbog krivičnih djela nasilničko ponašanje, neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, te zbog krivičnog djela iz člana 52. stav 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije. Kantonalni sud je zaključio da, s obzirom na to da dosadašnje osude nisu djelovale preventivno na apelanta da prestane vršiti krivična djela, nego da je iskazao odlučnost u njihovu vršenju, kao i da mu se stavlja na teret izvršenje krivičnih djela u organiziranoj formi i u dužem vremenskom periodu radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi, sve navedeno predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivična djela koja mu se stavljaju na teret a za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine i teža, pa je sud smatrao da su ispunjeni i posebni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

10. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP kojim je propisano da se protiv lica za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo pritvor može odrediti u vanrednim okolnostima, ako postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a to krivično djelo je posebno teško s obzirom na način počinjenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje takvog lica na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, ukazano je da javnost duži period živi u strahu od ponašanja i kriminalnih radnji osumnjičenih, među kojima i apelanta, što je, kako smatra Kantonalni sud, evidentno i kroz njihov strah od svjedočenja, strah od prijavljivanja krivičnih djela koja su počinjena prema njima, da je javnost već duže vrijeme uznemirena i u strahu kako za vlastite živote, tako i za živote članova svojih obitelji, posebno djece koja posjećuju ugostiteljske objekte koje je ta kriminalna organizacija držala pod svojim nadzorom i u kojima je konstantno vršila promet opojnim drogama, te u kojim su se vrlo često događale razne vrste nasilja: izazivanje tuča i stvaranje drugih incidentnih situacija i općenito uznemiravanja gostiju tih objekata u kojima su uvijek akteri članovi ove organizirane grupe. Takvim ponašanjem su zastrašivali ne samo vlasnike tih objekata nego i goste u njima. Navedeno je da posebno treba imati u vidu činjenicu da najveći broj osumnjičenih živi u Tuzli, te da samo saznanje građana koji su nastanjeni u njihovoj blizini da tu žive lica koja se bave prodajom droge, iznudama, prijetnjama, ugrožavanjem sigurnosti, da se nasilnički ponašaju, da ta lica konstantno sa sobom nose vatreno oružje, što se može vidjeti na njihovim profilima objavljenim na društvenim mrežama gdje vrlo često postavljaju svoje fotografije na kojima drže oružje u rukama, da su akteri mnogih događaja posljednjih godina u kojim je dolazilo do upotrebe vatrenog oružja, da je organizator grupe B. K. podstrekavao i pripremao ubistva svih onih koji su pripadali grupama koje su im predstavljale konkurenciju, ili je s njima u sukobu, jer mu iz njemu poznatih razloga smetaju, te da se ta lica nalaze i u blizini njihove djece i da su i njihova djeca mogla biti „žrtve" takvih radnji osumnjičenih, među kojima je i apelant, dovoljna je osnova koja opravdava strah kod građana da bi boravak na slobodi osumnjičenih, među kojima i apelanta, moglo dovesti do uznemirenja javnosti. Dakle, sud je, ocijenivši sve te činjenice, kao i težinu krivičnih djela koja se osumnjičenima, među kojima i apelantu, stavljaju na teret, ocjenjujući okolnosti pod kojima su ta djela počinjena koje se, po stavu Kantonalnog suda, mogu smatrati vanrednim okolnostima, te da se radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, kao i da se radi o krivičnim djelima koja su posebno teška kako po načinu izvršenja, tako i po njihovim posljedicama, opravdano se može očekivati da bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, to Kantonalni sud smatra opravdanim prijedlog Tužiteljstva da se odredi mjera pritvora prema odredbi člana 146. stav 1. tačka d) ZKP u vezi sa članom 46. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP.

11. Na kraju je navedeno i da je Kantonalni sud ispitao mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te utvrdio da, s obzirom na ličnost osumnjičenih, te prirodu i težinu krivičnih djela za koja se terete i okolnosti pod kojima je došlo do izvršenja krivičnih djela, nije bilo mjesta da se apelantu odredi neka blaža mjera.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 019233 19 Kv od 30. decembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja Kantonalnog suda od 20. decembra 2019. godine.

13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede KZ i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, ili da se preinači na način da se apelant pusti na slobodu. Apelant je istakao da osporeno rješenje predstavlja samo prepisan prijedlog Tužiteljstva bez stvarne kontrole opravdanosti pritvora i da suštinski nema ni najmanje razlike između prijedloga i osporenog rješenja. Naveo je da u osporenom rješenju nema odgovora na navode odbrane, da apelant nije ispitan na sve okolnosti za koje se tereti, da je sud prekoračio prijedlog Tužiteljstva u odnosu na postojanje osnovane sumnje za apelanta. Osim toga, naveo je da mu nisu predočeni dokazi na kojima se zasnivaju navodi optužbe kako bi se o tim navodima mogao očitovati, kao i da u prijedlogu nije sadržan popis dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo Kantonalnom sudu i na temelju kojih je sud donio osporeno rješenje, čime je došlo do povrede prava na odbranu i prava na obrazloženu sudsku odluku.

14. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Kantonalni sud je ukazao da postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo podrazumijeva postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo. S tim u vezi, ukazano je da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao detaljne, jasne i određene razloge za postojanje tog općeg uvjeta za određivanje pritvora apelantu, kao i da je taj zaključak proizašao iz dokaza i činjenica koji su prikupljeni tokom istrage i koje je prvostepeni sud detaljno razmotrio i obrazložio u osporenom rješenju u odnosu na svakog osumnjičenog pojedinačno, pa tako i u odnosu na apelanta, navodeći određeno iz kojih konkretno dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je osumnjičen. U vezi sa navodima iz žalbe kojima se ukazuje da je prvostepeni sud prepisao prijedlog Tužiteljstva, drugostepeni sud je zaključio da su paušalne naravi, budući da žalbom nije konkretizirano od kakvog je značaja takvo postupanje suda u odnosu na pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor osumnjičenom apelantu.

15. Također, drugostepeni sud je našao da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer mu nisu predočeni dokazi na kojima se zasnivaju optužbe protiv njega s obzirom na to da po osnovu odredbe člana 61. stav 1. ZKP (na koju se pozvao i sam apelant) Tužiteljstvo ima pravo da ne dozvoli uvid u pojedine dokaze ukoliko bi se na taj način ugrozila i sama istraga a što iz ponuđenog obrazloženja u ovom predmetu i proizlazi. Osim toga, ukazano je da je u obrazloženju prvostepenog rješenja, na strani 63, sud dao razloge zbog kojih nije prihvatio apelantove navode date na ročištu.

16. U pogledu apelantovog prigovora da se pobijano rješenje zasniva na nezakonitim dokazima, prvenstveno dokazima koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji, jer nisu bili ispunjeni uvjeti za njihovo provođenje, pobijajući pri tome i zakonitost svih radnji prije 19. decembra 2019. godine s obzirom na to da je u prijedlogu Tužiteljstva navedeno da je naredba o provođenju istrage u ovom predmetu donesena tek tog datuma i da bez naredbe nisu mogle biti preduzimane ni istražne radnje, drugostepeni sud je istakao da takav prigovor ne dovodi u pitanje zakonitost pobijanog rješenja, budući da nije neuobičajeno da se naredba o provođenju istrage donese nakon što se provedu posebne istražne radnje, kao što je slučaj u konkretnom predmetu.

17. Nadalje, drugostepeni sud je naveo da je kod utvrđenja postojanja osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, potrebno utvrđenje postojanja jednog nižeg nivoa dokazanosti određenih činjenica u odnosu na postojanje dokaza koji su nužni kod donošenja presude. Slijedeći to, tek će prvostepeni sud, i to po okončanju glavnog pretresa, biti u prilici da se upusti, u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza, u razmatranje opravdanosti svih navedenih, kao i ostalih žalbenih prigovora, nakon čega će upravo od te ocjene zavisiti i zaključak tog suda o tome da li su osumnjičeni preduzeli krivičnopravne radnje za koje se terete. Na osnovu navedenoga, drugostepeni sud je zaključio da se neosnovano žalbom prigovara da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, a slijedom toga i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

18. Apelant je osporio stav prvostepenog suda da u odnosu na njega egzistira poseban pritvorski razlog u vezi sa koluzionom opasnošću. Smatra da prvostepeni sud nije dao valjane razloge o tome da su u konkretnom slučaju ispunjeni posebni uvjeti da se odredi mjera pritvora s obzirom na to da sud nije ničim potkrijepio da je apelant na bilo koji način pokušao utjecati na svjedoke, učesnike ili prikrivače, kao i na koji način bi oni mogli utjecati na svjedoke ili uništiti tragove koji su važni za krivični postupak. Drugostepeni sud smatra da su navedeni prigovori neosnovani, budući da su u obrazloženju osporenog rješenja navedeni u svemu određeni i prihvatljivi razlozi. Utjecaj na svjedoke je, suprotno tvrdnji iz žalbe, moguć sve do momenta dok svjedoci ne daju iskaz na glavnom pretresu o čemu je prvostepeni sud dao valjane razloge u obrazloženju pobijanog rješenja (str. 58. i 59). Prvostepeni sud je u svom rješenju naveo više konkretnih razloga, kao i transkripata presretnutih razgovora (koje su osumnjičeni vodili između sebe i sa drugim licima i svjedocima) i prezentirao njihov sadržaj, dajući pri tome razloge zbog čega smatra da u odnosu na apelanta egzistira poseban pritvorski osnov u vezi sa koluzionom opasnošću.

19. Apelant je u žalbi osporio i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Istakao je da su okolnosti na koje se prvostepeni sud pozvao prilikom izvođenja zaključka o postojanju iteracijske opasnosti ili obilježja predmetnog krivičnog djela, da je sud ove razloge u osporenom rješenju zasnovao isključivo na osuđivanosti osumnjičenih i da ne postoje nikakve druge činjenice i okolnosti koje bi upućivale na opravdanost takvog zaključka za određivanje najstrožije mjere osiguranja prisustva osumnjičenog i uspješnog vođenja krivičnog postupka.

20. Drugostepeni sud nije prihvatio navedene navode budući da je ocijenio da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja naveo jasne i određene razloge za zaključak da na apelantovoj strani egzistira posebni pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant u slučaju boravka na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Suprotno tvrdnji iz žalbe, postojanje iteracijske opasnosti nije vezano za nespornu činjenicu da je apelant ranije osuđivan, jer prvostepeni sud kod pozivanja u obrazloženju na apelantove ranije osude navodi da one nisu osnova za zaključak o postojanju opasnosti od ponavljanja djela, nego da su to naročite okolnosti, čije postojanje sud veže kako za apelantovu ličnost (u sklopu te ocjene ranija osuđivanost je svakako relevantna činjenica), tako i za način i okolnosti (za šta postoji osnovana sumnja) pod kojima je preduzeo predmetne krivičnopravne radnje. Drugostepeni sud smatra da se prvostepeni sud, prilikom ocjene da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao počiniti novo krivično djelo, pozvao na težinu krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret posmatrano u kontekstu kazne zaprijećene zakonom, kao i načina izvršenja tih djela i njihovim posljedicama. Naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo sud vidi u činjenici da je opisanim ponašanjem ukazao na takav nivo upornosti i stepen volje u izvršenju krivičnog djela koji su upravo onog kvaliteta koji u konkretnom slučaju opravdava primjenu pritvora iz zakonskog osnova iteracijske opasnosti, kada se uzme u obzir da su osumnjičeni, među kojima i apelant, u dužem vremenskom periodu vršili krivična djela u organiziranoj formi radi pribavljanja imovinske koristi. Osim toga, sud je našao da je opasnost od recidiva prisutna i kada se uzme u obzir da je apelant osuđivan za krivična djela protiv imovine, a sve sa ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, što čini mogućnost ponavljanja istog ili istovrsnog djela konkretnom i predvidivom, ne rukovodeći se isključivo činjenicom da egzistira osuda za ista ili istovrsna krivična djela, nego isključivo činjenicom da izložene okolnosti imaju karakter i značaj onih naročitih okolnosti koje u svojoj logičnoj i međusobnoj povezanosti upućuju na zaključak o postojanju realno predvidive opasnosti da bi apelant, u slučaju eventualnog puštanja na slobodu, ponovio isto ili istovrsno krivično djelo, odnosno nastavio da čini iste ili istovrsne kriminalne aktivnosti, jer konkretne okolnosti ukazuju na manifestiranu apelantovu volju za pribavljanjem protivpravne imovinske koristi.

21. Osporavajući zaključak prvostepenog suda o neophodnosti određivanja pritvora apelantu i iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKP, apelant je u žalbi naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o posebno teškim krivičnim djelima, jer njihovim izvršenjem nije nastupila naročito teška posljedica, da ta krivična djela nisu počinjena u vanrednim okolnostima i da puštanjem na slobodu osumnjičenih ne bi došlo do narušavanja javnog reda, jer dosadašnja praksa pokazuje da u sličnim predmetima nikada do toga nije dolazilo.

22. Kantonalni sud smatra da su ti žalbeni prigovori paušalni i da ne mogu dovesti u pitanje pravilnost pobijanog rješenja. Ukazano je da je prvostepeni sud u obrazloženju rješenja naveo sasvim određene razloge za svoj zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi kumulativno propisani uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP za određivanje pritvora apelantu. Osim toga, ukazano je da se ti razlozi žalbenim navodima uopće ne osporavaju, nego se samo iznosi suprotna, a ničim argumentirana tvrdnja da ti uvjeti nisu ispunjeni, odnosno da nisu konkretizirane okolnosti koje se odnose na to da bi puštanje na slobodu osumnjičenih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Ukazano je da, suprotno tvrdnjama iz žalbe, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da se sud pozvao na konkretne dokaze koji, između ostalog, potvrđuju i osnovanu sumnju o vremenskom periodu u kojem je djelovala organizirana grupa, o kontinuitetu i načinu djelovanja te grupe, uključujući i lokacije na kojima je vršen promet opojne droge, a pozvao se i na niz drugih okolnosti (koje se žalbom ne osporavaju), pa sve te okolnosti u njihovoj ukupnosti ocijenio kao vanredne, u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKP. Također je, smatra drugostepeno vijeće, prvostepeni sud dao razloge zbog kojih je ustanovio da su predmetna krivična djela, po načinu izvršenja i posljedici, posebno teška, kao i razloge za zaključak da bi puštanje na slobodu osumnjičenih, među kojima i apelanta, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, pri čemu nije povrijedio pretpostavku nevinosti, jer je svoj stav utemeljio na osnovanoj sumnji.

23. Dalje, drugostepeni sud je ukazao da se u žalbi prvostepeno rješenje neosnovano pobija zbog povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

56. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazano je da kršenje tih prava ne postoji u situaciji kada odluke redovnog suda o određivanju pritvora sadrže dovoljno jasne razloge kako za postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeno lice počinilo krivična djela koja su mu stavljena na teret kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, tako i u pogledu posebnih pritvorskih uvjeta iz člana 146. stav 1. ZKP, jer je u domaćem zakonodavstvu taj postupak propisan odredbama navedenog zakona. Iz odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koja propisuje uvjete pod kojima pritvor može biti određen, odnosno produžen, i iz nje jasno slijedi da se ne radi o obligatornom pritvoru zbog vrste i/ili težine određenog krivičnog djela, nego se njome zahtijeva ocjena postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na iteracijsku opasnost u svakom konkretnom slučaju, koje su u konkretnom slučaju i utvrđene. Nadalje, ukazano je da određivanjem pritvora apelantu zbog navedenog zakonskog osnova nije povrijeđeno ni načelo pretpostavke nevinosti iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav

2. EKLJP, jer se rješenje kojim je apelantu pritvor određen temelji na razlozima koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret naredbom o provođenju istrage, a ne na zaključku o apelantovoj krivici.

24. Na kraju, ukazano je da je, nasuprot tvrdnji iz apelantove žalbe, prvostepeni sud, što proizlazi iz obrazloženja pobijanog rješenja (strana 49), prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora apelantu ispitao mogućnost izricanja blažih mjera umjesto mjere pritvora kao najteže mjere, pa je u svom rješenju naveo određene i dovoljne razloge zbog kojih smatra da se ista svrha koja se želi postići produženjem pritvora ne bi mogla ostvariti primjenom neke od blažih mjera, konkretno mjera zabrane. Pri tome je sud ocijenio ličnost apelanta, potom prirodu i težinu krivičnih djela za koja se tereti, pokazanu upornost u činjenju krivičnopravnih radnji i vremenski period u kojem su takve radnje kontinuirano činjene, kao i postojanje razloga zbog kojih im je određen pritvor.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/2. i II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije.

26. U opširnim apelacionim navodima apelant je ponovio tvrdnje iz žalbe protiv prvostepenog rješenja navodeći da to rješenje predstavlja samo prepisan prijedlog Tužilaštva bez stvarne kontrole opravdanosti pritvora apelantu, kao i da je u drugostepenom rješenju taj žalbeni prigovor samo konstatiran, bez suštinske odluke o njemu. Smatra da takvo postupanje Kantonalnog suda predstavlja povredu ostvarivanja apelantovog prava da bude odmah izveden pred sud u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, jer nije dovoljno samo formalno omogućiti takvo pravo nego je potrebno da se suštinski razmotri prijedlog Tužiteljstva, kao i argumentacija odbrane.

27. Dalje, naveo je da je u žalbi ukazao na činjenicu da u prvostepenom rješenju nije sadržano određenje Kantonalnog suda o navodima odbrane, pa čak ni interpretacija argumentacije odbrane, niti obrazloženje stava Kantonalnog suda o njima, kao i da, iako su u obrazloženju drugostepenog rješenja ti navodi samo djelomično interpretirani, oni nisu suštinski razmotreni. Smatra da navedeno pokazuje da je pozivanje apelanta i drugih osumnjičenih na ročište povodom prijedloga za određivanje pritvora bilo samo formalno ispunjavanje zakonskih pretpostavki kako bi im se odredio pritvor, pa slijedi da nisu suštinski razmotreni razlozi za određivanje pritvora i da mu nije suštinski omogućeno da bude izveden pred sud u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, dok je paušalnim i neobrazloženim odbijanjem njegovih žalbenih prigovora, također, samo formalno ispoštovano pravo na podnošenje žalbe, ali da mu nije suštinski omogućeno da podnese žalbu koju bi sud razmotrio i o kojim žalbenim prigovorima bi se očitovao.

28. Ukazao je da iz prijedloga za određivanje pritvora ne proizlazi popis dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo Kantonalnom sudu i na osnovu kojih je Kantonalni sud donio prvostepeno rješenje i da apelant uopće nije upoznat sa kojim dokazima je Kantonalni sud raspolagao prilikom određivanja pritvora.

29. Dalje, apelant tvrdi da se osporena rješenja zasnivaju na nezakonitim dokazima, što predstavlja povredu prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 1. tačka c) EKLJP s obzirom na to da je osnovni zahtjev člana 11. ZKP da se sudska odluka ne može zasnivati na nezakonitim dokazima, dok se članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zahtijeva da se lišavanje slobode provede u skladu sa postupkom propisanim zakonom. Ove navode vezuje za sve dokaze pribavljene prije 19. decembra 2019. godine, budući da je naredba za provođenje istrage donesena tek tog datuma.

30. Dalje, naveo je da, s obzirom na to da je osnovni preduvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje, proizlazi da se i u ovoj fazi, a ne tek u fazi glavnog pretresa, mora ispitati da li postoje osnovni elementi krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret i da li postoje dokazi koji podržavaju osnovanu sumnju, kao i da u konkretnom predmetu nije slučaj budući da redovni sudovi nisu konkretizirali predmet u odnosu na apelanta, nego se govori uopćeno o svim osumnjičenima.

31. Nadalje, apelant je u nastavku apelacije, ponavljajući navode iz žalbe, iscrpno obrazlagao zašto smatra da nije ispunjen kako opći uvjet za određivanje mjere pritvora – postojanje osnovane sumnje, tako ni posebni pritvorski razlozi.

b)Odgovor na apelaciju

32. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelant u apelaciji ponovio navode koje je iznio u žalbi protiv prvostepenog rješenja, pa se čini kao da se obraća Ustavnom sudu kao trećestepenom žalbenom sudu. Osim toga, ukazano je da je sve navode iz apelacije već razmotrio drugostepeni sud koji ih je detaljno ocijenio i obrazložio, pa je Kantonalni sud ostao kod obrazloženja izraženih u drugostepenom rješenju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

33. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je u svom prijedlogu za određivanje mjere pritvora navelo i detaljno obrazložilo iz čega proizlazi osnovana sumnja da je, između ostalih, apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, čime je ispunjen opći uvjet, a također je dalo jasne razloge iz čega proizlaze posebni uvjeti za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora i po kojim zakonskim osnovama, tako da je Kantonalni sud ocijenio kako opće, tako i posebne uvjete i odlučio o opravdanosti mjere pritvora, kao i zbog čega se ova mjera ne bi mogla postići drugim blažim mjerama, tako da se u konkretnom ni u kom slučaju ne radi ni o kakvim propustima u vršenju stvarne kontrole opravdanosti mjere pritvora. Tužiteljstvo smatra da su apelantovi navodi netačni da je takvim postupanjem povrijeđeno njegovo pravo na odbranu i da mu je onemogućeno da se izjasni o svim pitanjima bitnim za njega povodom prijedloga tužitelja za produženje pritvora, budući da je sud apelantu dao mogućnost da se izjasni o svim navodima prijedloga, a i sama odbrana je navela da je pred sudom izlagala najmanje 20 minuta očitujući se kako o općim, tako i posebnim razlozima u vezi sa mjerom pritvora i obrazloženjem u pogledu prijedloga zašto se blažim mjerama ne može postići svrha, tako da je neosnovan navod da apelantu suštinski nije omogućeno da bude izveden pred sud čime se krši odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U pogledu apelantovih navoda da se uhapšeno lice odmah mora obavijestiti o svim optužbama protiv njega i da je Tužiteljstvo odbilo zahtjev da se apelantu predoče dokazi na kojima se zasnivaju optužbe protiv njega, kako bi se mogao izjasniti o tim optužbama, Tužiteljstvo je navelo da nisu tačni, jer je apelant upoznat s djelima koja mu se stavljaju na teret a za koja su sudu predati dokazi, a apelantova braniteljica je izvršila uvid u te dokaze. Tužiteljstvo je navelo da su dokazi iz kojih proizlazi osnovana sumnja pobrojani i dostavljeni sudu, a popis svih dokaza je naveden u prijedlogu za određivanje pritvora, pa proizlazi da je apelant sa svime upoznat i da nije mu onemogućeno pravo na odbranu i podnošenje žalbe.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06,27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 146. stav 1. tač. b), c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 K 019233 19 Kv od 30. decembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 13. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

41. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

42. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio niz krivičnih djela, zbog čega lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

43. Apelant osporava rješenja kojima mu je određen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju određivanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b), c) i d). U opširnim apelacionim navodima apelant osporava postojanje kako općeg uvjeta, tako i posebnih uvjeta za određivanje mjere pritvora. Također, apelant je istakao da mu nisu dostavljeni dokazi kako bi mogao osporiti postojanje razloga za pritvor, te ističe da nije upoznat sa „optužbama“ protiv njega, kao i da sud nije obrazložio zašto se u konkretnom slučaju nisu mogle izreći mjere zabrane.

44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.

45. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ustavni sud podsjeća da je „osnovanost“ sumnje na kojoj se hapšenje mora temeljiti bitan dio zaštite utvrđene članom 5. stav 1. tačka c) (vidi, Evropski sud, Mehmet Hasan Altan protiv Turske, presuda od 10. septembra 2018. godine, stav 124, Fernandes Pedroso protiv Portugala, presuda od 12. septembra 2018. godine, stav 87). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo podrazumijeva postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je određeno lice možda počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, presuda od 22. maja 2014. godine, stav 88, Erdagöz protiv Turske, presuda od 22. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997 VI, stav 51, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32). Šta je osnovano zavisi od svih okolnosti, ali činjenice koje izazivaju sumnju ne moraju biti jednakog nivoa kao činjenice potrebne za opravdanje osuđujuće presude, ili čak podnošenje krivične prijave (Merabishvili protiv Gruzije [VV], presuda od 28. novembra 2017. godine, stav 184).

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera pritvora određena zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u stjecaju sa krivičnim djelom iznuda iz člana 295. stav 1. KZ, u stjecaju s krivičnim djelom dogovor za počinjenje krivičnih djela iz člana 338. KZ i u stjecaju sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 272. stav 4. KZ, a sve u vezi sa članom 54. KZ, te mu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana zbog razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa članom 46. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP.

47. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, ispitao pitanje postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produžavanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo uz prijedlog na osnovu kojih je utvrdio postojanje osnovane sumnje. Naime, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog utvrdili da postoji osnovana sumnja i o tome dali detaljne, jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Stoga, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Ustavni sud naročito ističe da je Kantonalni sud razmotrio sve dostavljene dokaze, taksativno ih nabrojao i detaljno opisao način na koji ih je ocijenio. Među tim dokazima su i detaljno interpretirani zapisnici o saslušanju svjedoka, rezultati provođenja posebnih istražnih radnji, zapisnici o pretresu i slično. Prvostepeni sud je detaljno i opširno obrazložio zaključke do kojih je došao razmatranjem tih dokaza, dok je drugostepeni sud tu argumentaciju u cijelosti prihvatio, kao i zaključak prvostepenog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi da postoji osnovana sumnja u odnosu na apelanta da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci ukazao koje dokaze je ocijenio pri utvrđivanju postojanja osnovane sumnje, da su ti dokazi ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te, najzad, da su data jasna i precizna obrazloženja u prilog njihovom prihvatanju. Ustavni sud smatra da ovakvu ocjenu oba redovna suda o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u sumnju svojim navodima da mu je bio uskraćen pristup informacijama i dokazima od suštinskog značaja za procjenu zakonitosti pritvora. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da su u osporenim rješenjima prvostepeni i drugostepeni sud dali vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret kao općeg uvjeta iz člana 146. stav 1. ZKP za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da na ovakav zaključak nije mogao utjecati ni apelantov navod da mu je onemogućen pristup dokazima, ali Ustavni sud smatra da ta tvrdnja, u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje, ne može per se dovesti do zaključka da je sud proizvoljno utvrdio postojanje osnovane sumnje, jer je sud imao uvid u sve dokaze koje je Tužiteljstvo podnijelo, pa je razmatranjem tih dokaza došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje i o tome je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, a izuzetak od dostavljanja odbrani dokaza je propisan zakonom (član 61. stav 1. ZKP). Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti sa odredbama ZKP i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKP.

48. U vezi sa apelantovim navodima da „nije obaviješten o optužbama koje mu se stavljaju na teret“, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva da pritvoreno lice bude odmah obaviješteno „o svakoj optužbi protiv njega“. Obaveza iz člana 5. stav 2. na određeni način se podudara sa obavezom iz člana 6.3.a) Evropske konvencije. Međutim, te dvije obaveze se razlikuju po cilju koji se njima želi ostvariti: dok je svrha člana 5. stav 2. da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6.3.a) Evropske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, obaveza obavještavanja uhapšenog o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije po svom obimu uža nego ona iz člana 6.3.a) Evropske konvencije, pa je za njeno ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat sa razlozima i dokazima koji se tiču pritvora. Također, „...obavještenje o razlozima pritvaranja koje se traži po članu 5. stav 2. ne mora biti formulirano u određenom obliku...“ (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182). Osim toga, Evropski sud je u predmetu zaključio da u ovoj fazi postupka ne postoji obaveza da se na raspolaganje odbrani optuženog lica stavi na uvid dosje, te da nema povrede člana 5. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kad su u nalogu za hapšenje koji je dostavljen aplikantu navedeni ne samo razlozi za lišavanje slobode već i detaljne optužbe protiv njega (presuda od 30. marta 1989. godine, Serija A broj 151, st. 31. i 32).

49. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je navedeni prigovor apelant istakao u postupku pred sudom, koji je taj navod razmotrio i obrazložio zašto je neosnovan. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant saslušan u svojstvu osumnjičenog, da je obaviješten o krivičnim djelima za koja se tereti i o osnovama sumnje protiv njega, te da mu je omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Apelant je tom prilikom odbio iznijeti svoju odbranu zbog toga što nije izvršio uvid u dokaze i što ne zna šta mu se stavlja na teret. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da nije upoznat sa optužbama neosnovani, kao i da nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 2. Evropske konvencije.

50. Apelant, nadalje, smatra da nisu postojali ni posebni pritvorski razlozi na koje se Kantonalni sud pozvao u osporenom rješenju, te da mu je na taj način prekršeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da Kantonalni sud nije konkretizirao, niti individualizirao postojanje stvarne opasnosti da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utječući na svjedoke i eventualne supočinioce ometati postupak, kao i da postoji rizik od toga da će apelant ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo, a naročito da postoji stvarna opasnost da će, u slučaju njegovog puštanja na slobodu, doći do narušavanja javnog reda.

51. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je apelantu odredio i produžio pritvor pozivajući se na tri razloga navedena u članu 146. stav 1. ZKPFBiH, dakle, pored postojanja osnovane sumnje i zbog: rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu, rizika da bi apelant mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo i zbog postojanja vanrednih okolnosti uslijed kojih bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

52. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već da se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Rizik od pritiska na svjedoke može se prihvatiti u početnim fazama postupka (Jarzyński protiv Poljske, stav 43). Međutim, on se ne može temeljiti samo na vjerovatnosti teške kazne već mora biti povezan s određenim činjenicama (Merabishvili protiv Gruzije [VV], stav 224). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjana pravna osnova za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

53. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Kantonalni sud je ukazao da, s obzirom na to da se osumnjičenima, među kojima i apelantu, stavlja na teret da su kao grupa za organizirani kriminal vršili krivična djela iznuda, počinjena na štetu kako pravnih, tako i fizičkih lica, da im se stavlja na teret da su ta djela činili zastrašivanjem i primjenom sile kako proizlazi iz iskaza svjedoka, proizlazi da, dok su osumnjičeni bili na slobodi, objektivno nije moglo biti obavljeno saslušanje svjedoka. Istaknuto je da iz razgovora obavljenih sa većim brojem svjedoka od kojih su u dužem vremenskom periodu vršene iznude proizlazi da oni, zbog bojazni za svoj život, kao i za život članova svojih porodica, te bojazni od uništavanja imovine, ne smiju svjedočiti, ili da su pristali svjedočiti pod uvjetom da im se da status zaštićenog svjedoka. Budući da su ta lica pod tim zastrašivanjem pristala da daju novac za navodnu zaštitu svojih objekata, osumnjičeni, među kojima i apelant, boravkom na slobodi vršili bi utjecaj na svjedoke na isti način na koji su vršili i ova krivična djela. Osim toga, ukazano je da se osumnjičenima stavlja na teret i promet drogom, zbog čega je potrebno identificirati veći broj svjedoka, pa imajući u vidu djela koja im se stavljaju na teret, lica koja su počinila ta djela, sud smatra opravdanim prijedlog Tužilaštva da se osumnjičenima, među kojima i apelantu, odredi mjera pritvora zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

54. Nadalje, apelant tvrdi da osporena rješenja o produžavanju pritvora nisu zakonita, jer nije ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine). Prethodne osuđujuće presude mogu predstavljati osnovu za razumnu bojazan da bi optuženi mogao počiniti novo krivično djelo (Selçuk protiv Turske, stav 34, Matznetter protiv Austrije, stav 9).

55. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije sporno da je ispunjen formalni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu (visina zaprijećene kazne). Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, postojanje iteracijske opasnosti nisu vezali za nespornu činjenicu da je apelant ranije osuđivan. Naime, drugostepeni sud je ukazao da prvostepeni sud kod pozivanja u obrazloženju na apelantove ranije osude navodi da one nisu osnova za zaključak o postojanju opasnosti od ponavljanja djela, nego da su to naročite okolnosti, čije postojanje sud veže kako za apelantovu ličnost (u sklopu te ocjene ranija osuđivanost je svakako relevantna činjenica), tako isto i za način i okolnosti (za šta postoji osnovana sumnja) pod kojima je preduzeo predmetne krivičnopravne radnje. Drugostepeni sud je ustanovio da se prvostepeni sud, prilikom ocjene da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao počiniti novo krivično djelo, pozvao na težinu krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret posmatrano kroz zakonom zaprijećenu kaznu, kao i način izvršenja tih djela i njihove posljedice. Naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo sud vidi u činjenici da je opisanim ponašanjem ukazao na takav nivo upornosti i stepen volje u izvršenju krivičnog djela koji su upravo onog kvaliteta koji u konkretnom slučaju opravdava primjenu pritvora iz zakonskog osnova iteracijske opasnosti, kada se uzme u obzir da su osumnjičeni, među kojima i apelant, u dužem vremenskom periodu vršili krivična djela u organiziranoj formi radi pribavljanja imovinske koristi. Osim toga, sud je našao da je opasnost od recidiva prisutna i kada se uzme u obzir da je apelant osuđivan za krivična djela protiv imovine, a sve s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, što čini mogućnost ponavljanja istog ili istovrsnog djela konkretnom i predvidivom, ne rukovodeći se isključivo činjenicom egzistiranja osuda za ista ili istovrsna krivična djela, nego isključivo činjenicom da izložene okolnosti imaju karakter i značaj onih naročitih okolnosti koje u svojoj logičnoj i međusobnoj povezanosti upućuju na zaključak o postojanju realno predvidive opasnosti da bi apelant, u slučaju eventualnog puštanja na slobodu, ponovio isto ili istovrsno krivično djelo, odnosno nastavio da čini iste ili istovrsne kriminalne aktivnosti, jer konkretne okolnosti ukazuju na manifestiranu volju osumnjičenih, pa i apelanta, za pribavljanjem protivpravne imovinske koristi. Imajući u vidu sve navedeno, ovakav stav redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanima apelantove tvrdnje o proizvoljnoj primjeni člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno proizvoljnosti u obrazloženjima osporenih rješenja.

56. Ustavni sud nadalje zapaža da je osporenim rješenjima apelantu pritvor produžen i zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKP. Navedena osnova za određivanje, odnosno produženje pritvora iz citirane odredbe može se primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

57. Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, ta osnova može se smatrati relevantnom i dovoljnom samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može da se koristi kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104, Prencipe protiv Monaka, stav 79, Tiron protiv Rumunije, st. 41 - 42). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama (vidi, Ustavni sud, pored ostalih, odluke broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Vijeća Euvope smatra da se ova osnova može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13). Zaštita javnog reda posebno je relevantna u slučajevima koji uključuju optužbe za teške povrede osnovnih ljudskih prava, kao što su ratni zločini protiv civilnog stanovništva (Evropski sud, Milanković i Bošnjak protiv Hrvatske, stav 154).

58. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP zasnovali na težini krivičnih djela i visini zaprijećene kazne, na načinu izvršenja i njegovim posljedicama. Naime, ukazano je da duži period javnost živi u strahu od ponašanja i kriminalnih radnji osumnjičenih, među kojima i apelanta, što je vidljivo i kroz strah od svjedočenja, strah lica od prijavljivanja krivičnih djela koja su apelant i drugi osumnjičeni počinili njima, da je javnost već duže vrijeme uznemirena i u strahu kako za vlastite živote, tako i za živote članova svojih porodica, posebno djece koja posjećuju ugostiteljske objekte koje je ta kriminalna organizacija držala pod svojim nadzorom i u kojima je konstantno vršila promet opojnim drogama, te u kojima su se vrlo često događale razne vrste nasilja kroz izazivanje tuča i stvaranje drugih incidentnih situacija i općenito uznemirenje gostiju tih objekata u kojima su uvijek akteri članovi ove organizirane grupe. Takvim ponašanjem su zastrašivali ne samo vlasnike tih objekata nego i goste u njima. Navedeno je da posebno treba imati u vidu činjenicu da najveći broj osumnjičenih živi u Tuzli, te da samo saznanje građana koji su nastanjeni u njihovoj blizini da tu žive lica koja se bave prodajom droge, iznudama, prijetnjama, koja se nasilnički ponašaju, koja ugrožavaju sigurnost, da ta lica konstantno sa sobom nose vatreno oružje, što se može vidjeti na njihovim profilima objavljenim na društvenim mrežama gdje vrlo često postavljaju svoje fotografije na kojima drže oružje u rukama, da su akteri mnogih događaja posljednjih godina u kojim je dolazilo do upotrebe vatrenog oružja, da je organizator grupe B. K. podstrekavao i pripremao ubistva svih onih koji su pripadali grupama koje su im predstavljale konkurenciju ili je s njima u sukobu, jer mu iz njemu poznatih razloga smetaju, te da se ta lica nalaze i u blizini njihove djece i da su i njihova djeca mogla biti „žrtve" takvih radnji osumnjičenih, među kojima je i apelant, dovoljna je osnova koja opravdava strah kod građana da bi boravak na slobodi osumnjičenih, među kojima i apelanta, moglo dovesti do uznemirenja javnosti. Dakle, sud je, ocijenivši sve te činjenice, kao i težinu krivičnih djela koja se osumnjičenima, među kojima i apelantu, stavljaju na teret, ocjenjujući okolnosti pod kojima su ta djela počinjena koje se mogu smatrati vanrednim, te da se radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, kao i da se radi o krivičnim djelima koja su posebno teška kako po načinu izvršenja, tako i njihovim posljedicama, to se opravdano može očekivati da bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

59. Ustavni sud zapaža da je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, već način izvršenja krivičnih djela izazvao narušavanje javnog reda – radnje krivičnih djela se odvijaju u ugostiteljskim objektima koje posjećuje svaki sloj društva, pa tako i mladež. Nadalje, apelant i drugi osumnjičeni se sumnjiče da posjeduju i da koriste vatreno oružje, prodaju drogu, izazivaju tuče i nerede, pa nije nerazumno zaključiti da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo uzrokovati narušavanje javnog reda. Naime, puštanje na slobodu apelanta, koji se osnovano sumnjiči da je počinio niz krivičnih djela navedenih u ovoj odluci, što predstavlja vanrednu okolnost, kod građana može izazvati nesigurnost i nezadovoljstvo koje bi rezultiralo narušavanjem javnog reda. Najzad, u ovom dijelu Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti od narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba ). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, uslijed navedenih konkretnih okolnosti, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

60. Konačno, Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o određivanju mjere pritvora, obavezne da razmotre određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati prisustvo lica lišenog slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredba ne garantira samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“ već i da „puštanje na slobodu može biti uvjetovano garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi, Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63, 4. oktobar 2001. godine, već citiranu Sulaoja protiv Estonije, stav 64). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u postupku odlučivanja o opravdanosti izricanja mjere pritvora utvrđeno da postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora i da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, razmotrili primjenu blaže mjere prema apelantu, te zaključili da sve okolnosti i činjenice u konkretnom predmetu ne mogu dovesti ni do jednog drugog zaključka osim onog da jedino mjera pritvora predstavlja adekvatnu mjeru za ostvarenje svrhe uspješnog vođenja krivičnog postupka.

61. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti određivanja mjere pritvora imali u vidu kako značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost, tako i naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti ista ili istovrsna krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovoj fazi postupka Kantonalni sud dao dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po ovom osnovu u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nisu prekršena apelantova prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

62. Nadalje, Ustavni sud ističe da je svrha člana 5. stav 4. da licima koja su uhapšena i pritvorena osigura pravo na sudski nadzor nad zakonitošću mjere kojoj su na taj način podvrgnuta (vidi, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, 18. juni 1971, tačka 76, Serija A br. 12, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, br. 2947/06, tačka 145, 24. april 2008. godine). Tokom trajanja pritvora licu mora biti na raspolaganju pravni lijek koji omogućava brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, te koji može dovesti do puštanja na slobodu tog lica kada je to primjereno. Postojanje pravnog lijeka, kako to zahtijeva član 5. stav 4, mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi, jer će mu u suprotnom nedostajati dostupnost i djelotvornost koja se zahtijeva u svrhu te odredbe (vidi, Stoichkov protiv Bugarske, br. 9808/02, tačka 66, in fine, 24. mart 2005. godine). Dostupnost pravnog lijeka podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti svjesno stvorile moraju biti takve da podnosiocima zahtjeva pružaju realnu mogućnost korištenja tog pravnog lijeka (vidi, mutatis mutandis, Čonka protiv Belgije, br. 51564/99, tač. 46. i 55, ESLJP 2002-I).

63. Zahtjev proceduralne pravičnosti po članu 5. stav 4. ne nameće jedinstven nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak po članu 5. stav 4. pruži iste garancije kao one koje se traže po članu 6. Evropske konvencije za krivični ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišavanja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek osigurati „ravnopravnost strana“. Član 5. stav 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim licima da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za “zakonitost” njegovog ili njenog lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). Evropski sud je, uprkos tome, zaključio da, čak i u postupcima po članu 6. Evropske konvencije u kojima se odlučuje o krivici po krivičnoj optužbi, mogu postojati ograničenja prava na potpuno kontradiktoran postupak kada je to striktno neophodno u svjetlu snažnog, jednako važnog javnog interesa kao što su nacionalna sigurnost, potreba da određene policijske metode istrage ostanu tajna ili za zaštitu osnovnih prava drugog lica. Dakle, dok pravo na pravičan krivični postupak po članu 6. Evropske konvencije obuhvata i pravo na uvid u sve materijalne dokaze koje ima optužba kako u korist, tako i protiv aplikanta, Evropski sud je smatrao da ponekad može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi po osnovu javnog interesa (ibid., A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 205. i 206). Kada otkrivanje informacija nije u potpunosti moguće, član 5. stav 4. Evropske konvencije zahtijeva da se teškoće koje su time prouzrokovane izbalansiraju, tako da svaki aplikant još ima mogućnost djelotvorno osporiti optužbe protiv njega (ibid., A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačka 218).

64. U vezi s apelantovim navodima da mu nije omogućen uvid u dokaze koje je predložilo Tužilaštvo u postupku određivanja i produžavanja pritvora, Ustavni sud zapaža da su se i prvostepeni i drugostepeni sud o tim navodima eksplicitno izjasnili i u svojim rješenjima ukazali zašto su istaknuti navodi neosnovani. S tim u vezi, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ukazuje da je odredbom člana 61. stav 1. ZKP regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji idu u korist osumnjičenom, ali da mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. tog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će, izuzetno od stava 1. tog člana, tužitelj istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca osumnjičenog. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda, budući da je iz dostavljene dokumentacije i obrazloženja osporenih odluka evidentno da je, u smislu stava 2. navedenog člana, Tužiteljstvo sudu dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora određenog apelantu. Dakle, suprotno apelantovom mišljenju, Ustavni sud nalazi da su apelant i njegova odbrana bili upoznati s dokazima koje je predložilo Tužiteljstvo u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o produžavanju pritvora i sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Tužiteljstvo prilikom obrazlaganja prijedloga za produženje pritvora obrazložilo i sadržaj dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost, a da je apelantova braniteljica nakon toga iznosila odbranu 20 minuta.

65. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant praktično traži da mu se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana

6. Evropske konvencije, a koji apelantu, u smislu odredbe člana 61. stav 3. ZKP, treba da budu dostupni nakon podnošenja optužnice. Također, Ustavni sud ukazuje na to da u predmetu broj AP 591/11 nije našao povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije u vezi s primjenom odredbe člana

47. ZKP (koji sadržajno odgovara članu 61. ZKP) u situaciji kada su apelanti bili upoznati sa sadržajem dokaza na osnovu kojih im je produžen pritvor (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

66. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da rješenjem kojim je apelantu određen pritvor nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na standarde propisane članom 5. stav 4. Evropske konvencije, jer je apelant imao mogućnost da djelotvorno ospori stavove ili mišljenja Tužilaštva koji su bitni za produženje pritvora, odnosno da je imao „uvid u očitovanja koja su podnesena i stvarnu mogućnost da daje primjedbe na njih (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Brandstetter protiv Austrije od 28. augusta 1991, Serija A br. 211, str. 27, stav 67, i Garcia Alva protiv Njemačke od 13. februara 2001. godine, presuda broj 23541/94. S obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, tačka 53, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da, zbog nedostavljanja dokaza, nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak 67. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije u situaciji kada je sud utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i kada je o svom zaključku da postoji osnovana sumnja dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, kada je sud, odlučujući o posebnim pritvorskim razlozima, uzeo u obzir niz faktora o kojima je dao konkretno obrazloženje, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju određivanje mjere pritvora, kada je apelant upoznat sa optužbama koje mu se stavljaju na teret, te kada apelantu nisu dostavljeni dokazi zbog zaštite interesa vrlo kompleksne i delikatne istrage, a glavne optužbe protiv apelanta su bile navedene u prijedlogu u dovoljnoj mjeri da apelant zna šta mu se stavlja na teret, u situaciji kad je apelant imao mogućnost da efikasno ospori navode Tužiteljstva važne za određivanje mjere pritvora, a iz spisa proizlazi da je i upoznat sa sadržajem svih dokaza na kojima je zasnovan prijedlog za određivanje pritvora s obzirom na to da ih je osporavao tokom postupka.

68. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-141/20 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio