Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2644/18 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Materijalna šteta
- Društveno vlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2644/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-2644/18, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo-Zavisnog društva Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo-Zavisno društvo Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 P 182793 17 Rev od 25 januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 P 182793 17 Rev od 25. januara 2018. godine.
2. Tužitelj Savo Blažević (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 20. juna 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanta, radi naknade štete. Između ostalog tužitelj je naveo da je vlasnik nekretnina u čiji posjed je apelant ušao bez ikakvog pravnog osnova te koje nekretnine je totalno uništio.
3. Presudom Općinskog suda broj 126 0 P 182793 15 P od 6. maja 2015. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime naknade materijalne – totalne štete na nekretninama preciznije označenim kao u izreci presude površine 3.054 m2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) isplati iznos od 30.051,36 KM, od čega na ime vrijednosti poljoprivrednog zemljišta iznos od 27.486.00 KM i na ime izgubljene koristi na istim za period od 1. aprila 2002. godine do 8. decembra 2009. godine kao dan izrade nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, iznos od 2.565,36 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom. Također tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
4. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza između ostalih, na temelju nalaza vještaka geodetske struke utvrdio da je među parničnim strankama sporna aktivna legitimacija tužitelja te u vezi s tim osnovanost i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi Općinski sud je uvidom u nalaz navedenog vještaka utvrdio da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao opštenarodna imovina sa dijelom 1/1 sa organom upravljanja NOO Bosansko Petrovo Selo na osnovu Odluke Okružne agrarne komisije u Tuzli od 3. oktobra 1946. godine, koje nekretnine su po novom premjeru upisane kao posjed tužitelja sa dijelom 1/1, od izvršenog aviosnimanja 1971. godine. Dalje, cijeneći iskaz tužitelja dat u svojstvu parnične stranke, koji je potvrđen iskazima saslušanih svjedoka (dva), kojima je sud u cijelosti poklonio vjeru, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj predmetnu nekretninu stekao od svoje babe 1955. godine, koja je navedene nekretnine koristila i obrađivala do 1955. godine, a da je tužitelj iste nesmetano koristio sve do 1992. godine za uzgoj kukuruza, pšenice, graha i stočne hrane (sijena), sve do početka ratnih dejstava u BiH. Tužitelj 1995. godine napustio mjesto prebivališta, Sižje, a samim tim i predmetne nekretnine, a kada se vratio 2002. godine utvrdio je da su iste zatrpane jalovinom. Iz nalaza vještaka geološke struke Općinski sud je također utvrdio da su predmetne nekretnine nasute zemljanim masama, da su neupotrebljive za poljoprivrednu proizvodnju i da više nisu plodne za obrađivanje. Dalje je navedeno da je vrijednost navedenih nekretnine vještak procijenio na temelju podataka koje je dobio od Općinske komisije za procjenu nepokretnosti i prava Općine Lukavac. Međutim, Općinski sud je utvrdio da je osnovan prigovor apelanta o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer se u konkretnom slučaju radi o zemljištu u državnom vlasništvu, na kome se pravo vlasništva nije moglo steći dosjelošću sve do 10. oktobra 1995. godine, odnosno do donošenja Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“, broj 6/95) i njegovog stupanja na pravnu snagu. Dakle, iz utvrđenog činjeničnog stanja po ocjeni Općinskog suda proizilazi da je tužitelj bio u posjedu predmetnih nekretnina do 1995. godine, odnosno u vrijeme kada se prema važećim zakonskim propisima nije moglo steći pravo vlasništva - dosjelošći na zemljištu u državnom vlasništvu. Istaknuto je da tužitelj ničim nije dokazao da mu je na predmetnim nekretninama priznata uzurpacija, budući da je ranijim odlukama upravnih organa Rješenjem od 21. aprila 1988. godine i Zaključkom od 13. januara 2010. godine, zahtjev tužitelja za priznavanje prava vlasništva uzurpacijom na navedenim nekretninama odbijen, odnosno odbačen. Dalje, Općinski sud je naveo da tužitelj nije predmetne nekretnine koristio od 18. septembra 1995. godine do proljeća 2002. godine, kada je utvrdio da su zatrpane jalovinom, te je Općinski sud zaključio da tužitelj nije aktivno legitimisan za podnošenje postavljenog tužbenog zahtjeva, jer se radi o nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama kao društvena, odnosno državna svojina a da je sticanje prava vlasništva na društvenoj svojini bilo moguće tek od stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list R BiH“, broj 37/95 koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine). Osim toga Općinski sud smatra da se tužitelj nije nalazio u savjesnom posjedu predmetnih nekretnina duže od 20 godina, jer od dana stupanja na snagu navedenog zakona pa do ponošenja tužbe (20. juna 2002. godine) nije protekao predviđeni rok od 20 godina. Stoga, po ocjeni prvostepenog suda tužitelj nije ispunio uslove ni za sticanje redovne, a niti za sticanje vanredne dosjelosti jer nije imao zakonit niti savjestan posjed, kao ni potrebno vrijeme ni za sticanje vanredne dosjelosti na navedenim nekretninama, odnosno jer je ovaj posjed izgubio napuštanjem tih nekretnina još 18. septembra 1995. godine, a da nakon svog povratka u mjesto prebivališta više nikad nije ni stupio u posjed istih, jer su bile u potpunosti devastirane i zatrpane jalovinom od strane apelanta.
5. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 P 182793 16 Gž od 18. oktobra 2016. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je prihvatio u cijelosti činjenično utvrđenje i pravni zaključak i odluku prvostepenog suda.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 126 0 P 182793 17 Rev od 25. januara 2018. godine, revizija tužitelja je djelimično usvojena, obje nižestepene presude preinačene u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja, koji se odnosi na naknadu štete za oduzete nekretnine, tako da je u tom dijelu usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i apelant je obavezan da tužitelju na ime naknade materijalne - totalne štete na predmetnim nekretninama isplati novčanu protuvrijednost u iznosu od 27.486,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu kao u izreci presude. U preostalom dijelu revizija tužitelja je odbijena.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, zaključivši da je pogrešan stav Kantonalnog i Općinskog suda da tužitelj nije stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju savjesnog posjeda od 1955. godine temeljem odredbe člana 30. stav 2. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, pa da stoga nema aktivnu legitimaciju da potražuje naknadu za oduzete nekretnine. U vezi s tim je ukazao da prema ranijoj odredbi člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), nije bilo moguće steći pravo vlasništva na stvari u društvenoj svojini, pa je rok za sticanje prava vlasništva na stvari u društvenoj svojini osnovom dosjelosti mogao početi teći tek nakon brisanja pomenute odredbe citiranog zakona, dakle počev od 10. oktobra 1995. godine kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“, broj 37/95). Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je tužitelj protekom dvadeset godina savjesnog posjeda dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, pa stoga kako je obrazložio Vrhovni sud, „postoji aktivna legitimacija tužitelja u ovoj pravnoj stvari da potražuje naknadu za izuzeto zemljište, u situaciji kada je izuzeto, a nije proveden postupak eksproprijacije“. Polazeći od činjeničnog utvrđenja da su zbog formiranja odlagališta jalovine tužitelju oduzete nekretnine u korist apelanta, da postoji odluka o utvrđivanju javnog interesa za eksproprijaciju u korist apelanta ali da u tom pravcu rješenje o izvršenoj eksproprijaciji nekretnina tužitelja nikad nije doneseno niti je taj postupak proveden, to je po ocjeni Vrhovnog suda u konkretnom slučaju izvršena faktička eksproprijacija, a što je osnov za ostvarivanje prava na naknadu u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, kod činjenice da pravo na naknadu za izvršenu faktičku eksproprijaciju ne zastarijeva, što proizilazi iz stava zauzetog na Panelu iz građanske oblasti kao i iz odluka. Ustavnog suda. Istaknuto je da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nije moguća pa stoga tužitelju pripada pravo da traži naknadu tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta u smislu člana 53. stav 1. Zakona o eksproprijaciji. Stoga Vrhovni sud je zaključio da tužitelju pripada navedeni iznos naknade na ime oduzetog zemljišta, zbog čega je odlučio kao u izreci presude primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP.
Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da Vrhovni sud pogrešno zaključio da tužitelj na predmetnim nekretninama shodno odredbi člana 29. ZOSPO i člana 30. stav 2. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću, jer se nije nalazio u savjesnom posjedu tih nekretnina duže od 20 godina. Također smatra propustom Vrhovnog suda da razmotri visinu štete jer smatra da su predmetne nekretnine iskoristive u određene svrhe, odnosno da ne postoji totalna šteta na istim. Relevantni propisi
9. U Zakonu o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) relevantne odredbe glase:
Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
10. Zakon o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“, broj 37/95), u relevantnom dijelu glasi:
Član 30. stav 2.
[…] Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom dvadeset godina savjesnog posjeda
11. Zakon o eksproprijaciji(„Službene novine FBiH“ br. 70/07, 36/10,25/12, 8/15 i 34/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 53. stav 1.
Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju, apelant svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasniva na proizvoljoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio presude nižestepenih sudova u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na naknadu štete za oduzete nekretnine, tako da je u tom dijelu usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i apelant obavezan da tužitelju na ime naknade materijalne totalne štete pričinjene na predmetnim nekretninama isplati njihovu novčanu protuvrijednost. Naime Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da je tužitelj , u smislu odredbe član 30. stav 2. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, nakon dvadeset godina savjesnog posjeda, dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, zbog čega je Vrhovni sud zaključio da tužitelj ima pravo da potražuje naknadu za izuzeto zemljište, jer se zapravo rado faktičkoj eksproprijaciji. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je, u smislu odredbe člana 53. sta 1. Zakona o eksproprijaciji, naknada određena prema tržišnoj vrijednosti a shodno nalazu vještaka.
19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim što osporava primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević