Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3218/18 („Krajina-osiguranje“ a.d. iz Banje Luke)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3218/18
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3218/18, rješavajući apelaciju „Krajina-osiguranja“ a.d. iz Banje Luke, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Krajina-osiguranja“ a.d. iz Banje Luke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 172744 17 Rev od 14. marta 2018.
godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 172744 15 Gž od 11. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 172744 13 P od 27. jula 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Krajina-osiguranje“ a.d. iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnijelo je 7. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 172744 17 Rev od 14. marta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 172744 15 Gž od 11. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 172744 13 P od 27. jula 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od „Triglav-osiguranja“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 17. do 21. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužilac je 15. jula 2013. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene Maje Gajić kojom je tražio da se ukine pravo dosuđene rente na ime izgubljene zarade po presudi Osnovnog suda u Prijedoru od 9. novembra 2005. godine, koja je djelimično preinačena presudom Okružnog suda od 27. decembra 2007. godine. Tokom postupka Osnovni sud je apelantu dozvolio miješanje na strani tužene, koja je tokom postupka osporila zahtjev tužbe ističući da tužiocu ne pripada pravo da traži ukidanje plaćanja rente tuženoj Maji Gajić, s obzirom na limit osiguranja jer je pitanje obima naknade štete i tužiočeve obaveze trebalo raspraviti u ranijoj prvostepenoj presudi Osnovnog suda u Prijedoru, čija izmjena se traži.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 172744 13 P od 27. jula 2015. godine izmijenjena je presuda Osnovnog suda u Prijedoru od 9. novembra 2005. godine, koja je djelimično preinačena presudom Okružnog suda od 27. decembra 2007. godine, tako što je sa 15. julom 2013. godine prestala tužiočeva obaveza na plaćanje mjesečne rente zbog izgubljene zarade u iznosu od 1.000,00 KM i rente na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 500,00 KM prema tuženoj Maji Gajić. Istom presudom obavezana je tužena da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su presudom Osnovnog suda u Prijedoru od 9. novembra 2005. godine, koja je djelimično preinačena presudom Okružnog suda od 27. decembra 2007. godine, tužilac (pravni sljednik „Krajina Kopaonik“ Banja Luka), apelant i Željko Mamić obavezani da Maji Gajić (tužiteljici u tom postupku) na ime naknade štete koja je posljedica saobraćajnog udesa od 13. decembra 2000. godine solidarno isplate naknadu štete za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 15.000,00 KM, za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti 30.000,00 KM, na ime duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 25.000,00 KM i pretrpljenog strah iznos od 5.000,00 KM, te da joj zbog nesposobnosti za rad i nemogućnosti daljnjeg napredovanja, odnosno gubitka zarade plaćaju mjesečnu rentu u iznosu od 1.000,00 KM, te mjesečnu rentu u iznosu od 500,00 KM na ime naknade za tuđu njegu i pomoć. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su predmetnom presudom tužilac, apelant i Željko Mamić obavezani da i drugim učesnicima iz predmetne nezgode (roditeljima tužene Maje Gajić i tuženoj Mireli Grujičić) nadoknade nematerijalnu štetu u iznosima pobliže navedenim u obrazloženju presude. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza, naročito na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, utvrdio da je tužilac tuženoj Maji Gajić po osnovu naknade nematerijalne štete isplatio iznos od 75.000,00 KM, po osnovu rente zbog nesposobnosti za rad i gubitka zarade iznos od 173.470,50 KM, te po osnovu rente za tuđu njegu i pomoć iznos od 45.000,00 KM, a što ukupno iznosi 293.470,50 KM (sud je naveo pogrešan zbir od 252.970,00 KM). Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je tužilac roditeljima tužene Maje Gajić isplatio ukupan iznos od 20.000,00 KM i tuženoj Mireli Grujičić iznos od 13.333,33 KM.
8. Na osnovu tako utvrđenog činjenično stanja, Osnovni sud je primjenom odredaba člana 196 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da su se ispunili uslovi za ukidanje rente. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je tužilac tokom postupka tvrdio da je isplatom navedenih iznosa kako tuženoj Maji Gajić tako i ostalim tužiocima iz presude Osnovnog suda u Prijedoru njegova obaveza prestala s obzirom na to da je isplatom prekoračen limit osiguranja koji je propisan odlukom Vlade RS o određivanju najnižih osiguranih suma iz 1999. godine. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 1 navedene odluke Vlade RS propisano da najniže osigurane sume, na koje je osigurani vlasnik motornog i priključnog vozila dužan da zaključi ugovor o osiguranju od autoodgovornosti po jednom štetnom događaju, za štete na licima iznose 275.000,00 KM. Iz police o osiguranju od autoodgovornosti koju je tužilac imao zaključenu sa štetnikom Željkom Mamićem proizlazi da je osigurana suma kod tog ugovora od autoodgovornosti određena prema odluci Vlade (polica je imala rok važenja od 11. jula 2000. do 11. jula 2001. godine). Nadalje, Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, kao i u vrijeme prvostepenog postupka (član 68), shodno kojoj najnižu osiguranu sumu na koju se zaključuje ugovor o autoodgovornosti određuje Vlada RS, te da ako ima više oštećenih lica, a ukupna naknada je veća od osigurane sume iz stava 1 navedenog člana, prava oštećenih lica prema osiguravajućem društvu se srazmjerno smanjuju. U tom pravcu Osnovni sud je pojasnio da iz navedene odredbe proizlazi da odgovornost osiguravajućeg društva, odnosno osiguravača u odnosu na oštećenog je limitirana limitom osigurane svote, koja je u predmetnoj pravnoj stvari, prema polici koju je tužilac izveo kao dokaz, određena odlukom Vlade RS na iznos od 275.000,00 KM i taj iznos limita osiguranja se određuje prema svim oštećenim u jednom štetnom događaju, što proizlazi iz formulacije stava 3 člana 38 pomenutog zakona. Kako je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tuženoj Maji Gajić, kao i drugim oštećenima iz predmetne saobraćajne nezgode prekoračen limit osiguranja, Osnovni sud je zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan, te da je shodno odredbi člana 196 ZOO prestala njegova obaveza u odnosu na tuženu Maju Gajić na plaćanje naknade štete u obliku rente.
9. Osnovni sud nije prihvatio apelantove navode istaknute tokom postupka, a koji se odnose na to da sud ne može u novom postupku raspravljati o prestanku obaveze, odnosno ukidanju obaveze na plaćanje rente zbog prekoračenja limita osiguranja ako se o tom nije raspravljalo u prethodnom postupku, te da je tužiočeva obaveza bila da to ističe tokom postupka kojim je i naknada štete dosuđena budući da, u smislu člana 196 ZOO, prekoračenje limita osiguranja predstavlja okolnost koja nastaje nakon donošenja odluke kojom se osiguravač obavezuje na plaćanje naknade štete u obliku rente i oni mogu da budu samo osnov za izmjenu ranije dosuđene odluke, a ne mogu da budu od uticaja na odluku kojom se dosuđuje naknada.
10. Odlučujući o žalbama tužene i apelanta (kao umješača na strani tužene), Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 172744 15 Gž od 11. septembra 2017. godine kojom je žalbe djelimično uvažio, presudu Osnovnog suda od 27. jula 2015. godine preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je obavezao tuženu Maju Gajić da tužiocu isplati niži iznos troškova prvostepenog postupka umjesto ranije dosuđenog iznosa, dok su u preostalom dijelu žalba tužene i apelanta odbijene i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o glavnom tužbenom zahtjevu. Istom presudom obavezana je tužena Maja Gajić da tužiocu nadoknadi troškove žalbenog postupka, dok je zahtjev tužene i apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda u dijelu odluke o glavnom tužbenom zahtjevu. Okružni sud je naveo da se tužena i apelant kao podnosioci žalbe neosnovano pozivaju na odredbe člana 366 ZPP, a u vezi sa odredbom člana 393 ZPP, da su tuženi (tužilac, apelant i Željko Mamić), koji su solidarno obavezani na isplatu rente čije se ukidanje u predmetnom postupku zahtijeva, u ulozi jedinstvenih nužnih suparničara. Naime, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 366 ZPP propisano da nužno suparničarstvo postoji ako po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa tužba mora da obuhvati sva lica koja su učesnici spornog materijalnopravnog odnosa. Solidarna odgovornost iz člana 414 stav 2 ZOO ne povlači za sobom nužno suparničarstvo, kao što je u konkretnom slučaju. Tužiočeva solidarnost se proteže do limita pokrića osiguranog slučaja, dok se to ne odnosi na sve obveznike iz navedene presude čija se izmjena traži po tužiočevom zahtjevu, pa se u sudskom postupku odlučuje o njenim pravima i obavezama, a nikako o pravima ostalih solidarnih dužnika iz predmetne presude, kada bi se primijenilo pravilo iz člana 336 ZPP, a u vezi sa članom 293 ZPP, kada se učesnici određenog materijalnopravnog odnosa smatraju kao jedna stranka. Slijedom iznesenog, Okružni sud je ocijenio da prvostepena odluka nije zahvaćena povredama parničnog postupka na koje žalbe tužene i apelanta neosnovano ukazuju.
12. Odlučujući o žalbenim navodima tužene Maje Gajić u pogledu isplate limita pokrića od tužioca na koji su se vlasnici motornih vozila morali osigurati, a koja visina je bila na snazi u vrijeme štetnog događaja, Okružni sud je izveo dopunu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke na način da je utvrdio visinu isplaćenog iznosa od tužioca na ime glavnog duga koji po svim vidovima iz predmetnog štetnog događaja iznosi 290.647,60 KM, dok je limit pokrića u vrijeme štetnog događaja iznosio 275.000,00 KM, do kojeg odgovara osiguravajuće društvo, odnosno u konkretnom slučaju tužilac na osnovu odredbe čl. 58 i 68 Zakona o osiguranju imovine i lica.
13. Nadalje, Okružni sud je naveo da nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene i apelanta da se tužilac kao osiguravač mogao pozvati na ukidanje rente samo pod uslovom da je u presudi čija se izmjena traži (presuda Osnovnog suda u Prijedoru od 9. novembra 2005. godine) zahtijevao da se njegova odgovornost ograniči do iznosa od 275.000,00 KM. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se navedeni žalbeni navodi odnose na situaciju kod utvrđivanja limita pokrića u postupku kada se odlučuje o obavezi osiguravača na naknadu štete, kao što je to u konkretnom slučaju u postupku donošenja presude Osnovnog suda u Prijedoru od 9. novembra 2005. godine, odnosno Okružnog suda Banja Luka od 27. decembra 2007. godine. Okružni sud je naveo da se u predmetnom postupku utvrdila tužiočeva obaveza u okviru određenog limita pokrića, pa se u revizionom postupku ili u posebnom postupku ne može zahtijevati da se utvrdi manji odnosno veći limit pokrića. U konkretnom slučaju nije ni sporno da je u momentu donošenja predmetnih presuda limit pokrića iznosio 275.000,00 KM. Takođe, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva nije utvrđivanje visine limita pokrića, već je predmet tužbenog zahtjeva prestanak obaveze isplate rente zbog iscrpljene sume pokrića, što nije suprotno odredbi člana 196 ZOO, na koju odredbu se prvostepeni sud pravilno pozvao. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je donio primjenom člana 387 ZPP, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na str. 5 i 6 obrazloženja.
14. Odlučujući o revizijama tužene i apelanta, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 172744 17 Rev od 14. marta 2018. godine odbio reviziju.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Osnovnog i Okružnog suda. Vrhovni sud je istakao da tuženi iz predmeta (koji je okončan presudom Osnovnog suda u Prijedoru od 9. novembra 2005. godine; tužilac, apelant i Željko Mamić) nisu u toj parnici imali procesni položaj nužnih jedinstvenih suparničara, već običnih suparničara, bez obzira na to što štetnik i osiguravač solidarno odgovaraju (ako budu zajedno utuženi) oštećenom licu za pretrpljenu štetu. Spor se prema njima ne mora riješiti na jednak način, niti to nužno zahtijeva priroda njihovog pravnog odnosa. Zato za njih vrijedi pravilo iz člana 365 ZPP, a ne iz člana 366 kako smatraju tužena i apelant jer su oštećeni kod ostvarivanja svog prava na naknadu štete mogli zasebno da tuže svakog od njih i prema svakom ostvare zasebnu presudu. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom osiguranju, Vrhovni sud je ocijenio da se prava i obaveze koje nastaju iz tog ugovora prosuđuju u okviru zakona, ugovora i tužiočevih pravila osiguranja. Između stranaka je sporno do kog iznosa odgovara tužilac kao osiguravač, tj. da li je isplatama iscrpljena ugovorena suma osiguranja i da li se time ugasila tužiočeva obaveza da i dalje plaća dosuđenu rentu u korist tužene Maje Gajić.
16. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu odredbe čl. 188, 195, 196, 940 i 941 ZOO, koje je citirao, naglasivši da je nesporna činjenica da je tužena Maja Gajić kao treće lice u saobraćajnoj nezgodi pretrpjela teške tjelesne povrede koje za posljedicu imaju njenu 100% invalidnost (povreda kičmene moždine), te da joj je, pored nematerijalne štete, pravosnažnom presudom dosuđeno pravo i na doživotnu rentu na ime nesposobnosti za rad i izgubljene zarade i na ime tuđe pomoći i njege. Vrhovni sud je takođe naveo da je tužilac tužbom tražio da se utvrdi da je danom utuženja prestala njegova obaveza na plaćanje dosuđene rente u korist tužene jer je iscrpljena suma osiguranja. Vrhovni sud je istakao da je u vrijeme nastanka štetnog događaja na snazi bio Zakon o osiguranju imovine i lica, koji je odredbom člana 58 tačka 2 propisivao da se po zakonu obavezno osiguravaju vlasnici, odnosno korisnici motornih i priključnih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, a članom 68 stav 1 da najniže osigurane sume na koje je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila dužan da zaključi ugovor o osiguranju od autoodgovornosti određuje Vlada Republike Srpske. Sume iz stava 1 ovog člana posebno se određuju za štete na licima, a posebno za štete na stvarima, i to odvojeno za autobuse i teretna vozila od ostalih motornih vozila (stav 2). Vrhovni sud je u tom pravcu naglasio da je pravilno utvrđenje nižestepenih sudova da je u vrijeme nastanka štetnog događaja (13. novembar 2000. godine) najniža suma osiguranja od autoodgovornosti za štete pričinjene trećim licima iznosila 275.000,00 KM prema odluci Vlade Republike Srpske koja je stupila na snagu 15. juna 1999. godine, te da utvrđena šteta za sve oštećene iz istog štetnog događaja, na taj dan, nije prelazila najniži iznos osigurane sume.
17. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da prema nalazu i dopuni nalaza vještaka iznos isplaćen na ime glavnog duga po štetnom događaju, u ukupnom zbiru od 379.147,60 KM, od čega je iznos od 290.647,60 KM isplaćen do 6. juna 2012. godine, a iznos od 88.500,00 KM do 30. maja 2017. godine, prelazi najniži iznos sume osiguranja koji je važio na dan štetnog događaja. Kada naknada na ime oblika štete, uključujući i rentu, pređe visinu osigurane sume do koje odgovara zajednica osiguranja na osnovu obaveznog osiguranja od autoodgovornosti, osiguravač može zbog te novonastale okolnosti tužbom tražiti izmjenu (ukidanje) odluke u pogledu daljnje isplate rente, što je, prema ocjeni Vrhovnog suda, saglasno odredbi člana 196 u vezi sa odredbom člana 941 stav 1 ZOO. Obaveza osiguravača ne može biti veća od iznosa na koji se obavezao zaključenjem ugovora i izdavanjem police osiguranja, a u skladu s pozitivnim propisima koji su propisivali najnižu sumu osiguranja za štete pričinjene trećim licima. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da samo štetnik (osiguranik) odgovara prema oštećenom bez ograničenja. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnoj parnici nije riječ o prigovoru koji se odnosi na utvrđenje visine sume osiguranja, već o prigovoru da je isplatama iscrpljena ugovorena suma osiguranja, zbog čega je neosnovano pozivanje tužene i apelanta na Odluku ovog suda broj 118-0-Rev-09-000 088 od 8. jula 2009. godine i ukazivanje da se nije moglo raspravljati o pokrivenosti sume osiguranja izvršenim uplatama na osnovu pravosnažne sudske odluke. Vrhovni sud je naveo da odredba člana 196 ZOO dozvoljava izmjenu odluke o renti samo ubuduće, tj. najranije od podnošenja zahtjeva za izmjenu (ukidanje) prijašnje pravosnažne sudske odluke kojom je odlučivano o renti. Iz nalaza vještaka proizlazi da je suma osiguranja prekoračena isplatama prije utuženja, pa osporena odluka kojom je utvrđeno da se renta ukida od dana utuženja nije, kako tvrdi apelant u reviziji, protivna odredbama člana 216 ZOO.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. U obrazloženju svojih tvrdnji apelant u vrlo obimnoj apelaciji, prije svega, ističe da su presude sva tri suda nepravilne i nezakonite, te da su njima povrijeđena njegova ustavna prava. Apelant ističe da Osnovni sud u Prijedoru nije ostavio mogućnost da se renta tuženoj ukine zbog isplate sume osiguranja. Smatra da nije moguće u konkretnom slučaju primijeniti kao materijalni propis Zakon o osiguranju imovine i lica iz 2000. godine koji je bio važeći jer u navedenom zakonu nema propisane niti jedne odredbe o ukidanju pravosnažno dosuđene rente zbog isplaćene sume osiguranja. Osnov za utvrđivanje i ukidanje rente je jasno propisan ZOO, koji je jasno propisao slučajeve kada se može ukinuti renta, te druge slučajeve, odnosno isplatu osigurane sume nije predvidio kao mogućnost prestanka obaveze isplate rente. Prvostepeni, drugostepeni sud, kao ni Vrhovni sud nisu objasnili kako su utvrdili da su prestali uslovi za isplatu rente od tužioca budući da u ukinutoj presudi Osnovnog suda u Prijedoru od 9. novembra 2005. godine nema navoda u dispozitivu da će odluke o renti biti ukinute kada bude ispunjen samo jedan od kumulativnih uslova za dosuđenje rente, a to je isplata osigurane sume. U konkretnom slučaju renta je dosuđena doživotno, a ne na određeno vrijeme ili do isplate osigurane sume, iz čega je vidljivo da su presuda Osnovnog suda, Okružnog suda, kao i presuda Vrhovnog suda neosnovane i nezakonite. Nadalje, apelant smatra da je tužilac u obavezi plaćanja rente za tuženu Maju Gajić po predmetnoj presudi (Osnovnog suda u Prijedoru) od 9. novembra 2005. godine dok za to postoje zakonski uslovi. Kako zakonski uslovi za izmjenu navedenih presuda nisu nastupili, to je neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev protiv tužene Maje Gajić.
20. Imajući u vidu sve navedeno, apelant smatra da nižestepeni sudovi, kao i Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih presuda nisu utvrdili sve činjenice i okolnosti, da su presude donijete na osnovu proizvoljnih zaključaka sudova, bez relevantnih dokaza, da su se o prezentovane dokaze tuženog i umješača oglušili, te da su svoj stav zasnovali na nalazu vještaka koji je suprotan činjeničnom stanju, te je proizvoljno na osnovu neutvrđenih činjenica donio odluku na štetu tužene i apelanta. Najzad, apelant je ukazao i na praksu Vrhovnog suda Srbije i Apelacionog suda u Novom Sadu povodom istog pitanja koje se postavlja i u konkretnom slučaju, odnosno da prigovor limita pokrića nije moguće isticati kasnije.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da apelacioni navodi nisu osnovani. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je dao jasno obrazloženje zasnovano na utvrđenim činjenicama i relevantnim odredbama materijalnog prava, tako da je isključena bilo kakva proizvoljnost. Okolnost da je apelant, u konačnici, nezadovoljan odlukom suda nije zakonski osnov za postojanje povrede prava na pravično suđenje i imovinu. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci i ocjenjuje da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, o čemu je taj sud dao na zakonu zasnovane razloge u predmetnoj odluci.
23. Osnovni sud je naveo da ostaje pri svim razlozima koje je dao u prvostepenoj presudi, te razloge u apelaciji smatra neosnovanim.
24. Tužilac je naveo da apelant nema pravni interes da podnese apelaciju. Naime, apelant je jedan od solidarnih dužnika koji je inicijalnom presudom obavezan na solidarno plaćanje rente. Presude koje se osporavaju apelacijom predstavljaju akte kojim je uspješno okončan postupak ukidanja rente u odnosu na oštećenu (tuženu Maju Gajić) i one predstavljaju direktnu korist i za apelanta koji je drugi solidarni dužnik jer prestankom tužiočeve obaveze kao jednog od solidarnih dužnika prestala je obaveza i apelanta kao drugog solidarnog dužnika. Stoga, apelant nema pravni interes za podnošenje apelacije jer je podnosi na svoju štetu. Tužilac je takođe naveo da je bila čista anomalija kada je prvostepeni sud dozvolio učešće apelantu kao umješaču na strani tužene Maje Gajić. V.Relevantni propisi
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Naknada u obliku novčane rente Član 188. stav 1.
(1) U slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, naknada se određuje, po pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme.
Naknada štete u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja Član 195.
(1) Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. (2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
Izmjena dosuđene naknade Član 196.
Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke.
Odgovornost osiguravača Član 940.
(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtjeva njenu naknadu.
(2) Osiguravač snosi, u granicama svote osiguranja, troškove spora o osiguranikovoj odgovornosti.
Sopstveno pravo oštećenika i direktna tužba Član 941.
(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze.
(2) Oštećeno lice ima, od dana kada se dogodio osigurani slučaj, sopstveno pravo na naknadu iz osiguranja, te je svaka docnija promjena u pravima osiguranika, prema osiguravaču bez uticaja na pravo oštećenog lica na naknadu.
26. Zakon o osiguranju imovine i lica („Službeni glasnik RS“ broj 14/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 38. stav 3.
Ako organizacija za osiguranje nastali gubitak ne izmiri u celosti na način predviđen u stavu 2. ovog člana za nepokriveni deo gubitka umanjuje se osnivački kapital (akcionarska glavnica).
Član 58. stav 1. točka 2.
Po ovom zakonu obavezno se osiguravaju:
2.vlasnici, odnosno korisnici motornih i priključnih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, Član 68.
Najniže osigurane sume na koje je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila dužan da zaključi ugovor o osiguranju od autoodgovornosti određuje Vlada Republike Srpske.
Sume iz stava 1. ovog člana posebno se određuju za štete na licima, a posebno za štete na stvarima i to odvojeno za autobuse i teretna vozila od ostalih motornih vozila.
Ako ima više oštećenih lica, a ukupna naknada je veća od osigurane sume iz stava 1. ovog člana, prava oštećenih lica prema organizaciji za osiguranje se srazmerno smanjuju.
Organizacija za osiguranje koja je isplatila oštećenim licima iznose veće od onih koji im pripadaju s obzirom na srazmerno sniženje naknade, jer nije znala niti je mogla znati da postoje druga oštećena lica, ostaje u obavezi prema tim drugim licima samo do visine iznosa iz st. 1. i 3. ovog člana.
27. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi.
Član 365.
Svaki suparničar je u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja ne koriste niti štete drugim suparničarima.
Član 366.
Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu preduzeli.
Član 393.
Suparničari snose troškove na jednake dijelove.
Ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u predmetu spora, sud će prema srazmjeri tog udjela odrediti koliki će dio troškova naknaditi svaki od suparničara.
Suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari, odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani.
Za troškove prouzrokovane posebnim parničnim radnjama pojedinih suparničara ostali suparničari ne odgovaraju.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 172744 17 Rev od 14. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant kao umješač na strani tužene učestvovao u parničnom postupku u kojem je tužilac tužbenim zahtjevom tražio prestanak obaveze plaćanja rente na ime izgubljene zarade i rente na ime tuđe njege i pomoći tuženoj. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.
36. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi da su redovni sudovi donoseći osporene odluke povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje suštinski odnose na njegovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava. Takođe, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što su osporene presude donijete bez relevantnih dokaza, da su se o prezentovane dokaze tuženog i umješača oglušili, čime je postupano protivno principu ravnopravnosti stranaka u postupku.
37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
39. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni u ocjeni da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan. Naime, osporenim odlukama je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio prestanak obaveze plaćanja rente na ime izgubljene zarade i rente na ime tuđe njege i pomoći tuženoj i pri tome se pozvali na relevantne odredbe ZOO i Zakona o osiguranju imovine i lica. U vezi s tim, primjenjujući relevantne odredbe čl. 196, 940 i 941 ZOO, člana 68 Zakona o osiguranju imovine i lica i odluku Vlade RS koja je stupila na snagu 15. juna 1999. godine, redovni sudovi su zaključili da je suma osiguranja iscrpljena izvršenim isplatama, te je zbog toga ukinuta odluka u pogledu daljnje isplate rente, što je saglasno odredbi člana 196 u vezi sa odredbom člana 941 stav 1 ZOO. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da obaveza osiguravača ne može biti veća od iznosa na koji se obavezao zaključenjem ugovora i izdavanjem police osiguranja, a u skladu s pozitivnim propisima koji su propisivali najnižu sumu osiguranja za štete pričinjene trećim licima, te da samo štetnik (osiguranik) odgovara prema oštećenom bez ograničenja. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude takođe naveo da iz nalaza vještaka proizlazi da je suma osiguranja prekoračena isplatama prije utuženja, pa osporena odluka kojom je utvrđeno da se renta ukida od dana utuženja nije, kako tvrdi apelant u reviziji, protivna odredbama člana 216 ZOO. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega se može smatrati da je iscrpljena suma osiguranja u konkretnom slučaju, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje prestanka obaveze plaćanja rente zbog iscrpljenosti sume osiguranja. Tako, nije utvrđena proizvoljnost u odlukama redovnih sudova kada su zaključili „da je suma osiguranja iscrpljena izvršenim isplatama, te da iz navedenog razloga nije postojala obaveza osiguravača na daljnje isplate niti po jednom osnovu, pa ni po osnovu izgubljenog izdržavanja – rente“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4745/15 od 6. decembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica, te ZOO, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava koje su redovni sudovi primijenili u toku postupka. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.
40. U vezi s apelacionim navodima kojima apelant ističe da su osporene presude donijete bez relevantnih dokaza, da su se o prezentovane dokaze tuženog i umješača oglušili, čime je postupano protivno principu ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantu na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženim, što uključuje predlaganje dokaza, niti da je na bilo koji način ravnopravnost strana u postupku bila narušena, pa stoga se i ovi apelantovi navodi ukazuju neosnovanim.
41. U pogledu apelantovog pozivanja na drugačiju praksu sudova u drugim susjednim državama, Ustavni sud podsjeća da je prvenstveno na domaćim organima, posebno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava. Imajući u vidu da je prethodno zaključeno da su apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. U vezi s apelacionim navodima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, već pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već ocijenio neosnovanim. Stoga, Ustavni sud ovo ničim obrazloženo pozivanje na kršenje prava na imovinu takođe smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO, Zakona o osiguranju imovine i lica, te ZPP, kada je Vrhovni sud potvrdio stav nižestepenih sudova prema kojem je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan budući da je isplatama iscrpljena ugovorena suma osiguranja u smislu čl. 196, 940 i 941 ZOO, člana 68 Zakona o osiguranju imovine i lica i odluke Vlade RS koja je stupila na snagu 15. juna 1999. godine. Takođe, iz činjenica konkretnog slučaja ne proizlazi da je povrijeđen princip ravnopravnosti u postupku.
44. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević