Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4986/19 („Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4986/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP 4986/19, rješavajući zahtjev „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „Krajina Borac“ d.o.o.
Banjaluka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jovana Pušac, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine.
2. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio postupak izvršenja osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
Uvodne napomene a)Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 2125/17
3. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 176091 13 P od 15. januara 2016. godine je, između ostalog, utvrđeno da su ništavi ugovori o kupoprodaji spornog poslovnog prostora u Banjaluci zaključeni između tuženih „ Trgovina Borac“ d.d. Travnik, Mihajla Kovačevića, te „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka zaključeni između tuženih u periodu od 5. avgusta 1999. godine do 15. decembra 2005. godine, te je tuženom „Malbašić Company“ naloženo da sporni poslovni prostor preda u posjed apelantu, uz obavezivanje na isplatu novčane naknade po osnovu sticanja bez osnova, dok je protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da je izvršena privatizacija dijela preduzeća DTP „Krajina Borac“ Banjaluka ništava, odbačen zbog nenadležnosti za odlučivanje (sve preciznije navedeno u izreci presude).
4. Odlučujući o žalbi parničnih stranaka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine žalbe tuženih Mihajla Kovačevića i „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu isplate zbog nekorištenja spornog poslovnog prostora na način pobliže preciziran u izreci presude, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka, dok je žalba apelanata u preostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđena ništavost spornih ugovora i predaja u posjed (sve preciznije navedeno u izreci presude).
5. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama apelanta i tuženog „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka Presudom broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta 2017. godine apelantovu reviziju usvojio, a reviziju tuženog „Malbašić Company“ djelomičnu usvojio, te drugostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorištenja poslovnog prostora, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu revizija tuženog „Malbašić Company“ odbijena i prvostepena presuda potvrđena (dio koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora).
6. Vrhovni sud je nakon ispitivanja nižestepenih presuda utvrdio da je pravilan stav nižestepenih sudova da se pitanje vlasništva na spornom poslovnom prostoru ne može rješavati odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom vlasništvu, a kasnije državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. Revizioni sud je prihvatio stav nižestepenih sudova da su sporni kupoprodajni ugovori koje su tuženi međusobno zaključili ništavi u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da, shodno tome, nastaju i pravne posljedice ništavosti (uspostavlja se stanje koje je bilo prije zaključenja ugovora). U tom pravcu je navedeno da tuženi „Borac“ Travnik u vrijeme zaključenja ugovora od 5. avgusta 1999. godine nije bio u posjedu spornog poslovnog prostora, već apelant koji je u međuvremenu u privatizaciji stekao vlasništvo na njemu, a kako tuženi „Malbašić Company“ trenutno drži u posjedu sporni poslovni prostor na osnovu ugovora koji su proglašeni ništavim u ovom postupku, tuženi „Malbašić Company“ je obavezan da ga apelantu vrati u posjed.
7. Odlučujući o apelaciji broj AP 2125/17 koju je tuženi „Malbašić Company“ podnio protiv navedenih presuda, Ustavni sud je apelaciju usvojio i osporenu presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176 091 16 Rev od 9. marta 2017. godine ukinuo jer je u apelacionom postupku utvrđeno da je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu tuženog „Malbašić Company“ (u tom predmetu apelanta), što je bio razlog da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa standardima iz Odluke broj AP 2125/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2125/17 od 29. novembra 2018. godine, tačke 61-79, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporene odluke ukazuju na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog nepoštovanja pravosnažne presude koja je proizvela pravne posljedice, a takva okolnost je dovela do toga da u pravnom prostoru egzistiraju dvije odluke koje se međusobno isključuju, što je dovelo do pravne konfuzije i kršenja osnovnih načela pravne sigurnosti (op.cit. AP 2125/17, tačke od 61. do 79. odluke).
b)Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 1472/19
8. Odlučujući u ponovnom postupku, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine apelantovu reviziju usvojio, a reviziju tuženog „Malbašić Company“ djelimično usvojio, te je osporenu presudu Okružnog suda ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorištenja spornog poslovnog prostora, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu revizija tuženog „Malbašić Company“ je odbijena kao neosnovana (dio koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora).
9. Odlučujući o apelaciji broj AP 1472/17 koju je tuženi „Malbašić Company“ podnio protiv Presude broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine, Ustavni sud je apelaciju usvojio i osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine ukinuo jer je u apelacionom postupku utvrđeno da je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu tuženog „Malbašić Company“ (u tom predmetu apelanta), što je bio razlog da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa standardima iz Odluke broj AP 1472/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1472/19 od 17. jula 2018. godine, tačke 54-64, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporena odluka Vrhovnog suda, koja je donesena nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 2125/17, ponovo i još snažnije ukazuje na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog nepoštovanja pravosnažnih presuda redovnih suda koje su proizvele pravne posljedice prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, ali i odluka Ustavnog suda br. AP 1274/08, koju Vrhovni sud potpuno ignoriše, i AP 2125/17, koju Vrhovni sud nije ispoštovao, i kada relevantne okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da predmetni postupak, kada se sagleda u cjelini, nije bio pravičan jer je vođen na štetu tuženog „Malbašić Company“(u tom predmetu apelanta) Osporena Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine
10. Odlučujući u ponovnom postupku, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine kojom je reviziju tuženog „Malbašić Company“ djelomično usvojio , obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za utvrđenje pravne ništavosti kupoprodajnih ugovora zaključenih između tuženih u periodu od 5. avgusta 1999. godine, 1. jula 2002. godine i 15. decembra 2005. godine, te zahtjevu za predaju poslovnog prostora u posjed, tako što je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Revizija je odbijena u dijelu kojim se osporava odluka o protivtužbenom zahtjevu i odluka o troškovima postupka. Apelant je obavezan da tuženom „Malbašić Company“ naknadi troškove postupka revizionog postupka.
11. Vrhovni sud je obrazlažući pravni zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva istakao da se taj pravni zaključak temelji na stavovima Ustavnog suda izraženog u Odluci broj AP- 1472/19.
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe je naveo da je u njegovom slučaju prekršena zabrana diskrimiancije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
13. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je evidentno da je osporenom presudom Vrhovnog suda grubo povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji, te da će izvršenjem osporene presude Vrhovnog suda apelantu biti prouzrokovana nenadoknadiva šteta.
14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
17. Dalje, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine
18. Ustavni sud primjećuje da apelant osim navoda koji se tiču merituma spora, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, odnosno da istaknuti navodi ne ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević