Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3198/18 (A. M.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- In dubio pro reo
- Oduzimanje imovine
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3198/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3198/18, rješavajući apelaciju Aide Merdan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aide Merdan podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 135584 17 Kž 8 od 23. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 135584 16 K 4 od 7. jula 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aida Merdan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa advokat Sean Spahić iz Zenice, podnijela je 5. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 135584 17 Kž 8 od 23. aprila 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 135584 16 K 4 od 7. jula 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 11. decembra 2019. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su u periodu od 13. do 19. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 43 0 K 128471 16 Kpp od 13. juna 2016. godine, ovlaštena lica Ministarstva unutrašnjih poslova Ze-do kantona su izvršila 15. juna 2016. godine pretres stana u kojem je živjela apelantica (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Tom prilikom (istog dana) je, na osnovu člana 76. u vezi sa članom 66. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), sastavljen zapisnik o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari u kojem su poimenice pobrojani predmeti koji se oduzimaju, kao i u prisustvu kojih, poimenice označenih osoba, je izvršen pretres predmetnog stana, uključujući i lica označena kao M.M. i H.M. (dva punoljetna svjedoka). Pri tome je u navedenom zapisniku konstatovano da je za privremeno oduzete predmete (na osnovu člana 76. stav 1. ZKP FBiH) izdata potvrda(e) o privremenom oduzimanju predmeta, a koje čine sastavni dio navedenog zapisnika, kao i da je ulazak u predmetni stan izvršen „uz upotrebu sile u skladu sa zakonom“. Predmetni zapisnik su svojeručno potpisali apelantica kao „držalac prostorija“, troje ovlaštenih službenih lica, te dva svjedoka i zapisničar.
6. Ovlaštena službena lica Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (Odjeljenje za kriminalističku tehniku, forenziku i KDZ Sarajevo) su sačinila i potpisala Izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta broj K.U. 1444/16 od 15. juna 2016. godine (adresiran na Ministarstvo unutrašnjih poslova Ze-do kantona-PU 1 Zenica-Odsjek kriminalističke policije Zenica) u kojem je, između ostalog, navedeno da je 15. juna 2016. godine „i u prisustvu dva svjedoka“ izvršen pretres predmetnog stana. Također je u ovom izvještaju navedeno koje su kriminalističko-tehničke radnje preduzete, koji tragovi su pronađeni na mjestu pretresa, kao i koji članovi uviđajne ekipe su bili prisutni pretresu.
7. Kantonalno tužilaštvo je 9. septembra 2016. godine podiglo optužnicu, koja je potvrđena istog dana, a činjenično uređena na glavnom pretresu, protiv apelantice, zbog krivičnog djela Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u sticaju sa krivičnim djelom iz člana 52. stav 1. tačka b) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Ze-Do kantona a u vezi člana 54. KZ FBiH.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
8. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 135584 16 K 4 od 7. jula 2017. godine apelantica je oglašena krivom da je u vrijeme (od 12. januara do 13. juna 2016. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude (st. 1. i 2.) počinila krivično djelo Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH, u sticaju sa krivičnim djelom iz člana 52. stav 1. tačka b) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Ze-Do kantona a u vezi člana
54. KZ FBiH, pa je osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca u koju joj se ima uračunati vrijeme lišenja slobode u označenom periodu. Presudom je, između ostalog, u skladu sa članom 114. stav 2. KZ FBiH oduzeta od apelantice imovinska korist stečena krivičnim djelom i to gotov novac u označenom iznosu (u daljnjem tekstu: predmetni novac).
9. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, ukazao na dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 2. i 3. presude), nakon čega je taj sud naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka nespornim utvrđeno da su u kritičnom periodu protiv apelantice, E.Š. i A.M. (sestra apelantice) provođene posebne istražne radnje-nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija propisane članom 130. stav 2. tačka a) ZKP FBiH za krivična djela propisana članom 130. stav 1. ZKP FBiH. S tim u vezi je istaknuto da je iz sažetaka presretnutih telefonskih razgovora i sms poruka vidljivo da je u kritičnom periodu apelantica bila u kontaktu putem svojih mobilnih telefona sa naprijed navedenim osobama. Dalje je navedeno da je nespornim utvrđeno da je apelantica u kritično vrijeme živjela u iznajmljenom stanu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u vlasništvu M.A. Potom je Općinski sud ukazao na sadržaj iskaza tog svjedoka koji je između ostalog bio izričit u tvrdnji da u gornjem dijelu ormara (gdje je pronađena bojeva municija i digitalne vage za precizno mjerenje; u daljnjem tekstu: predmetne vage) nije bilo stvari i da je taj dio ormara bio sigurno prazan kad je u stan uselila apelantica, te da se sudu njegovo svjedočenje doima sasvim ozbiljno, odgovorno, iskreno i uvjerljivo i dojam suda je da mu se u cjelosti može vjerovati i da nema interesa da lažno svjedoči. Zatim je Općinski sud ukazao na sadržaj iskaza označenih svjedoka (strana 4. presude), kao ovlaštenih lica koja su izvršila pretres predmetnog stana na osnovu sudske naredbe od 13. juna 2016. godine u kojem se nalazila apelantica. S tim u vezi je Općinski sud istakao da iz iskaza tih svjedoka proizlazi da su pripadnici specijalne jedinice nasilno otvorili ulazna vrata od predmetnog stana, te ušli u njega i u njemu zatekli apelanticu i njenu sestru A.M. od koje su zatražili da predaju predmete koje su tražili po naredbi o pretresu stana i to narkotičkih sredstava, sredstava za pakovanje i vaganje opojne droge, telefonskih aparata sa pripadajućim korisničkim brojevima, oružje i eksplozivnih materija i dr, te kako one nisu tražene predmete predale dobrovoljno pristupilo se pretresu cjelokupnog stana. Dalje je navedeno da je iz Nalaza i mišljenja vještaka (S.I.) za droge vidljivo da su predmetne digitalne vage vještačene na prisustvo opojnih droga i da je tom prilikom utvrđeno prisustvo tragova opojne droge „speed“. Ukazano je da je iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka vidljivo da je uzorak sa predmetnih digitalnih vaga uziman putem otopine – rastvora, jer prostim okom nije se moglo utvrditi prisustvo tragova opojnih droga na predmetnim digitalnim vagama. U svjetlu navedenog je Općinski sud ukazao da nema utemeljenja u izvedenim dokazima apelantičina tvrdnja da označeni oduzeti predmeti (predmetne vage i bojeva municija) nisu njeno vlasništvo već da se radi o predmetima koji su ostali od prethodnih stanara. U tom smislu se Općinski sud referirao na iskaz svjedoka M.A. (vlasnika predmetnog stana) u pogledu sadržaja stvari koje su se nalazile u predmetnom stanu. Također je istaknuto da navedenu odbranu dovodi u pitanje i sadržaj transkripata presretenih telefonskih razgovora između nje i optuženog E.Š. (bliže navedeni u šestom pasusu obrazloženja presude) iz kojeg je vidljivo da se apelantica sa njim dogovara o isporuci neke robe radi njene dalje prodaje drugim licima. Potom je konstatovano da je iz stanja spisa predmetna vidljivo da je E.Š. također optužen za krivično djelo Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH a koja činjenica nesumnjivo upućuje na zaključak da je apelantica od njega dogovarala nabavku opojne droge „speed“ za koju se tereti, radi daljnje prodaje drugim licima. S tim u vezi je ukazano da u opisu predmetnog krivičnog djela nije nužno da budu poimenično navedena lica kojima je prodavana predmetna opojna droga „speed“ i da je dovoljno da se u opisu krivičnog djela navede neidentifikovanim licima-krajnjim kupcima jer je u konkretnom slučaju bitna činjenica da je apelantica neovlašteno obavljala promet predmet prodajom opojne droge speed drugim licima.
10. U odnosu na pronađene predmetne vage i bojevu municiju, Općinski sud je naveo da je nesporno da su one pronađene u predmetnom stanu u kojem je apelantica živjela, te da je općepoznata činjenica da se digitalne vage koriste za precizna vaganja a koja su potrebna prilikom prodaje opojnih droga. Također je istaknuto da je općepoznata činjenica da se opojne droge prodaju konzumentima i u desetim dijelovima težine od jednog grama, te da iz nalaza i mišljenja vještaka S.I. proizlazi da su predmetne vage korištene za vaganje opojne droge. Ukazano je da su navedeni predmeti itekako bili dobri razlozi za apelanticu da policiji odmah i dobrovoljno ne otvori predmetni stan radi njegovog pretresa, dok su apelantica i njena sestra A.M. imale dovoljno vremena da uklone predmete i tragove vezano sa predmetna krivična djela. U prilog navedenom zaključku o uklanjanju tragova vezanih za predmetna krivična djela, Općinski sud je istakao da na predmetnim vagama očevidom nisu uočeni tragovi opojne droge „speed“ već tek izvršenim vještačenjem gdje su tragovi opojne droge speed izuzeti sa vaga putem odgovarajuće otopine-rastvora. Dakle, ukazano je da se prostim okom nisu se mogli uočiti tragovi predmetne opojne droge na predmetnim vagama i da je sasvim logično da njihovo prisustvo nije moglo biti konstatovano u dokumentaciji koja je nastala prilikom pretresa predmetnog stana i u Zapisniku o pregledu i otvaranju privremeno oduzetih predmeta. U tom smislu je Općinski sud istakao da je neosnovan prigovor odbrane u ovom dijelu da je optužnica nezakonita.
11. Dalje je navedeno da je apelantica u kritično vrijeme prodavala opojnu drogu „speed“ drugim licima ukazuje na to i činjenica da je u predmetnom stanu gdje je živjela pronađen predmetni novac. Stoga je ukazano da je neutemeljena tvrdnja apelantičine odbrane da taj novac potiče od prometa iz kladionice u kojoj je apelantica u kritično vrijeme radila. U prilog navedenoj tvrdnji Općinski sud je naveo da je nelogično da se novac od prometa u kladionici drži u stanu gdje je apelantica živjela, jer je ona bila dužna da predmetni novac položi na žiro račun kladionice, a ne da ga drži u stanu gdje živi. Također je Općinski sud istakao da se, iz materijalnih dokaza koje je ponudila odbrana, ne može utvrditi doista da predmetni novac potiče iz kladionice jer se radi o „golim tvrdnjama“ vlasnika kladionice da predmetni novac potiče iz kladionice. Pri tome je ukazano da ponuđeni materijalni dokazi odbrane po svom sadržaju ne ukazuju na činjenicu da predmetni novac doista potiče iz kladionice, te da stoga ti dokazi nisu od stvarno pravnog značaja za odlučivanje u ovoj krivično pravnoj stvari. Da doista predmetni novac potiče iz kladionice, navedeno je da bi ga trebala pratiti i odgovarajuća računovodstvena dokumentacija i to specifikacija novca po apoenima, jer se mora tačno znati koliko tačno novca ima u odgovarajućim apoenima, pripremljena uplatnica o polaganju novca na žiro račun ili neki drugi računovodstveni dokument o predaji gotovog novca vlasniku kladionice. S obzirom da nijedan od ovih dokumenata apelantica nije imala uz predmetni novac, istaknuto je da se može sa sigurnošću zaključiti da predmetni novac potiče iz prodaje opojne droge „speed“ drugim licima. Također je navedeno da predmetna količina novca ukazuje sudu na činjenicu da je prodaja droge trajala u relativno dužem vremenskom periodu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da predmetni novac predstavlja imovinsku korist koju je apelantica pribavila izvršenjem predmetnog krivičnog djela. Konačno, Općinski sud je naveo da je nespornim utvrdio da apelantica za bojevu municiju (koja je pronađena u predmetnom stanu i oduzeta) nije imala odobrenje od nadležnog organa za nabavku i držanje iste u svom posjedu.
12. Dakle, s obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da se može zaključiti da je Kantonalno tužilaštvo sa izvedenim dokazima izvan svake razumne sumnje dokazalo da je apelantica počinila predmetna krivična djela koja su joj stavljena na teret, te da izvedeni dokazi ukazuju da je kod apelantice u vrijeme izvršenja predmetnih krivičnih djela postojala krivnja za ista. Također je istaknuto da je apelantica bila svjesna da čineći predmetne radnje postupa protivpravno, jer ni po kojem osnovu nije bila ovlaštena da se bavi prodajom predmetne opojne droge drugim licima, a također i da nije imala odobrenje od nadležnog organa za posjedovanje predmetne bojeve municije. Dakle, navedeno je da je ona bila svjesna svojih djela i htjela njihovo izvršenje, te je postupala sa direktnim umišljajem pa je stoga oglašena krivom. Na kraju je, između ostalog, navedeno da se odluka o oduzimanju imovinske koristi od apelantice temelji na odredbi člana 114. stav 2. KZ FBiH kojom je propisano oduzimanje imovinske koristi od lica koja su je stekla izvršenjem krivčnog djela.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 135584 17 Kž 8 od 23. aprila 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba branioca apelantice i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 7. jula 2017. godine.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepena presuda napisana na jasan, razumljiv i neprotivrječan način, da je u njoj navedena iscrpna sadržina svih izvedenih dokaza, analiza i ocjena istih, te da neslaganje apelantice sa sadržinom izvedenih dokaza, analizom i ocjenom istih, te zaključcima izvedenim od strane prvostepenog suda na bazi utvrđenih relevantnih činjenica, samo po sebi ne može smatrati za nedostatke pobijane presude u smislu apsolutno bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice, na temelju kojih proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelantica počinila predmetna krivična djela na način i u vrijeme kako je to opisano u izreci prvostepene presude, i da je za ista krivično odgovorna. U prilog prednjem zaključku, Kantonalni sud je istakao da se u žalbi branioca apelantice sadržajno ponavljaju svi razlozi odbrane koja je iznošena i u toku prvostepenog postupka, a koje je razloge odbrane prvostepeni sud u prvostepenoj presudi detaljno analizirao i apsolvirao. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da je nesporno dokazano da predmetne digitalne vage (pronađene u stanu u kojem je prebivala apelantica) kao i predmetna municija pripadaju apelantici, „što je napokon ona i potvrdila“ potpisujući potvrdu o oduzetim predmetima, ne stavljajući u tom pravcu nikakvu primjedbu. Nadalje je ukazano da je na predmetnim vagama vještačenjem utvrđeno prisustvo opojnih droga i to opojne droge „speed“, što direktno dovodi u vezu apelanticu sa vagama koje su inače namijenjene za precizno vaganje i u vezu sa tragovima droge koji su na vagama pronađeni u utvrđeni vještačenjem. U to se, kako je navedeno, uklapaju i transkripti razgovora između apelantice i E.Š. iz čijih sadržaja se i po ocjeni Kantonalnog suda može zaključiti da oni dogovaraju isporuku “neke robe radi njene daljnje prodaje drugim licima”. U tom smislu je Kantonalni sud ukazao da je i po ocjeni tog suda navedenim dokazima apelantica na nesporan način dovedena u vezu sa predmetnim digitalnim vagama i tragovima droge na istima, te da je bila u vezi sa E.Š. u vezi rasparčavanja droge drugim licima, a da je htjela to sve da prikrije govori i činjenica da nije htjela da otvori stan po dolasku policije pa je u tom pravcu morala biti angažovana specijalna jedinica kako bi se nasilno ušlo u stan u kojem je apelantica zatečena, da nije htjela sporne predmete dobrovoljno predati i da su oni pronađeni prilikom pretresa stana kao i municija. Također je konstatovano da su sve istražne radnje sprovedene na zakonit način temeljem naredbi Općinskog suda. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je sažeo samo ono što je krivičnopravno najbitnije, a detaljna prezentacija sadržine dokaza, uz data obrazloženja u vezi pojedinosti, iscrpno su data u obrazloženju prvostepene presude, a koju sadržinu, analizu, ocjene i zaključke prvostepenog suda prihvata kao svoje i Kantonalni sud. Stoga je navedeno da se podnositelj žalbe u vezi bliže sadržine dokaza i ostalog upućuje na obrazloženje prvostepene presude, jer nema potrebe i posebne svrhe da se to ovdje integralno ponavlja. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da je u konačnom i ocjena tog suda da je, suprotno navodima žalbe, izvan svake razumne sumnje dokazano da je apelantica počinila predmetna krivična djela za koja je oglašena krivom prvostepenom presudom, te da ne postoji sumnja u pogledu postojanja odlučnih činjenica.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
16. Naime, apelantica prije svega ukazuje da niti jedan dokaz, koji je izveden u toku predmetnog krivičnog postupka, ne upućuje na činjenicu da predmetni iznos predstavlja imovinsku korist stečenu krivičnim djelom, već da upravo suprotno navedenom predstavlja dnevni promet označene kladionice ostvaren 14. juna 2016. godine a što potvrđuje i zahtjev navedene firme za povrat privremeno oduzetih predmeta u kojem je navedeno da je navedeni novac vlasništvo te firme. S tim u vezi je dalje navedeno da drugostepeni sud nije dao nikakvo obrazloženje u pogledu žalbenih navoda koji se odnose na imovinsku korist, pa joj je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na pristup sudu jer je drugostepeni sud odbio da preispita činjenice, dokaze i žalbene navode iznesene u žalbi, a koje su bile od suštinskog značaja u pogledu postojanja bilo kakve imovinske koristi. U tom smislu apelantica ukazuje i na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku, a s tim u vezi i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek.
17. Dalje apelantica ističe da su i prvostepeni, a potom i drugostepeni sud zasnovali svoje presude na dokazima na kojima se prema odredbama ZKP FBiH ne može zasnovati presuda, što je direktno utjecalo na povredu prava na pravično suđenje-proizvoljnost u primjeni prava. S tim u vezi apelantica ukazuje da Izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta (broj K.U. 1444/16 od 15. juna 2016. godine), u dijelu u kojem se opisuje način izvršenja pretresa, ne sadrži poimenično označene svjedoke, već samo paušalno navodi „i u prisustvu dva svjedoka“. S tim u vezi, apelantica ističe da je navođenje imenom i prezimenom svjedoka prilikom pretresanja stana obaveza predviđena odredbama ZKP FBiH, što u konačnosti ima za posljedicu nezakonitost takvog dokaza. Također ističe i da u konkretnom slučaju niti u jednom dokumentu (zapisnicima o oduzimanju predmeta) nije opisana nijedna materija ili supstanca koja predstavlja opojnu drogu, tj. da od nje nije oduzeta nikakva droga, niti bilo kakva druga materija. Pri tome apelantica ističe da je na predmetnim vagama (za koje nije dokazano da su vlasništvo apelantice) tek naknadno, moguće i podmetanjem, utvrđeno prisustvo tragova opojnih droga, dok u toku postupka nije vršeno vještačenje otisaka prstiju na predmetnim vagama na osnovu kojih bi se moglo utvrditi je li ona dolazila u dodir sa njima. Ovakvo postupanje redovnih sudova, prema navodima apelacije, ukazuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi u pogledu činjeničnog opisa krivičnog djela, a što povlači za sobom povredu prava na pravično suđenje.
18. Također apelantica ističe da je paušalan i nezakonit stav suda da je ona uklanjala tragove i predmete koji su povezani sa krivičnim djelom koje joj je stavljeno na teret, te da je u tom pogledu presuda zasnovana na pretpostavkama, a što je suprotno načelu in dubio pro reo iz člana 3. stav 2. ZKP FBiH. Zatim, povreda prava na pravično suđenje, prema mišljenju apelantice, postoji i slučaju što sud svoje odluke zasniva na pretpostavkama u dijelu koji se odnosu na navode redovnih sudova da je ona nabavku i prodaju vršila posredstvom E.Š, koji je također optužen za krivično djelo iz člana 238. stav 1. KZ FBiH, a sa kojim je ona u rodbinskoj vezi. Stoga apelantica navodi da nije dokazano bitno obilježje krivičnog djela koje joj je stavljeno na teret kao optuženoj, te da to upućuje na proizvoljnu primjenu prava. Osim navedenog, apelantica ističe da je stav prvostepenog suda, u pogledu ocjene dokaza, paušalan, subjektivan, pristrasan i kontradiktoran izjavama označenih svjedoka, te da je na takav način prvostepeni sud postupio suprotno odredbama člana 305. stav 7. i člana 15. ZKP FBiH. Konačno, povreda prava na pravično suđenje se po ocjeni apelantice ogleda i u činjenicu što ni u odnosu na drugo krivično djelo nisu ispunjena obilježja krivičnog djela i to na identičan način kao i kod nepostojanja obilježja prvog krivičnog djela koje joj je stavljeno na teret. Ovo iz razloga jer je predmetna municija bez ikakve upotrebe, a što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka balistike. Pri tome apelantica navodi da je i u navedenom slučaju pred drugostepenim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je pristup Kantonalnog suda bio formalan a ne suštinski prilikom odlučivanja po njenoj žalbi. b)Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je naveo da neće davati nikakav poseban odgovor na apelaciju osuđene apelantice, te da je sve krivičnopravno relevantno rečeno u obrazloženju osporene odluke tog suda u kojoj su apsolvirani svi navodi žalbe branioca apelantice.
20. Općinski sud je naveo da su pitanja koja je apelantica istakla u svojoj apelaciji elaborirana u obrazloženjima osporenih odluka i nema potrebe da se ista ponavljaju, te da su obrazloženja osporenih odluka sastavni dio odgovora na apelaciju tog suda, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
21. Kantonalno tužilaštvo je navelo da apelantici, u provedenom prvostepenom i drugostepenom postupku, nisu povrijeđena prava na koja se pozvala u apelaciji, te da su redovni sudovi u odnosu na apelanticu postupali u skladu sa Evropskom konvencijom i ZKP FBiH.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14). Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 114.
Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uvjetima propisanima ovim zakonom.
Član 238. st. (1) i (2) Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama […] (2) Ko organizira grupu ljudi u cilju učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
23. U Zakonu o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije – Prečišćeni tekst („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“, br. 9/13 i 1/14) relevantne odredbe glase:
Član 52. stav (1) tačka b) (Krivična djela) (1) Kaznom zatvora do tri godine, kaznit će se za krivično djelo:
[...]
b) ko bez odobrenja drži vatreno oružje, dijelove za vatreno oružje ili municiju, kad je za nabavljanje tog oružja, dijelova za oružje i municiju potrebno odobrenje;
[...]
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima [...] koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 65. stav (1) Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnina (1) Pretresanje stana i ostalih prostorija osumnjičenog odnosno optuženog i drugih lica, kao i njihovih pokretnina izvan stana može se preduzeti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da se kod njih nalaze počinilac, saučesnik, tragovi krivičnog djela ili predmeti važni za postupak.
Član 67.
Naredba za pretresanje (1) Sud može izdati naredbu za pretresanje pod uslovima propisanim ovim zakonom.
(2) Naredbu za pretresanje može izdati sud na zahtjev tužioca ili na zahtjev ovlaštenih službenih lica koja su dobila odobrenje od tužioca.
Član 74. st. (1) i (4) Postupak izvršenja naredbe za pretresanje (1) Prije početka pretresanja ovlašteno službeno lice mora dati obavještenje o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu za pretresanje licu kod kojeg će se ili na kojem će se izvršiti pretresanje. Ako je nakon toga ovlaštenom službenom licu pristup uskraćen, može upotrijebiti silu, u skladu sa zakonom.
(4) Pretresanju stana, ostalih prostorija ili lica prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci.
Član 76. st. (1) i (2) Zapisnik o pretresanju (1) O svakom pretresanju stana, prostorije ili lica sastaviće se zapisnik koji potpisuje lice kod kog se ili nad kojim se vrši pretresanje i lica čija je prisutnost obavezna. Prilikom vršenja pretresanja oduzeće se privremeno samo oni predmeti i dokumenti koji su u vezi sa svrhom pretresanja. U zapisnik će se unijeti i tačno opisati predmeti i dokumenti koji se oduzimaju, a to će se naznačiti i u potvrdi o oduzimanju predmeta koja će se odmah predati licu kojem su predmeti odnosno dokumenti oduzeti.
(2) Ako se pri pretresanju stana, prostorije, odnosno lica nađu predmeti koji nisu povezani sa krivičnim djelom zbog kojeg je izdata naredba za pretresanje, ali upućuju na drugo krivično djelo, oni će se opisati u zapisniku i privremeno oduzeti, a o oduzimanju će se odmah izdati potvrda. [...] Član 165. stav (1) Obaveza sastavljanja zapisnika (1) O svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sastaviće se zapisnik istovremeno dok se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda odmah poslije toga.
Član 168. st. (3), (8) i (9) Čitanje i potpisivanje zapisnika (3) Na kraju zapisnika potpisaće se [...] svjedoci čije je prisustvo obavezno pri preduzimanju istražnih radnji, a pri pretresanju i lice koje se pretresa ili čiji se stan pretresa.
(8) Ako je bilo prigovora u pogledu sadržaja zapisnika navešće se u zapisniku i ti prigovori.
(9) Zapisnik na kraju potpisuje lice koje je preduzelo radnju i zapisničar.
Član 236.
Uviđaj i vještačenje [...] Sve radnje preduzete tokom uviđaja moraju se dokumentovati i detaljno obrazložiti kako u zapisniku, tako i u posebnom službenom izvještaju.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 312. stav (1) tačka i) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 135584 17 Kž 8 od 23. aprila 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičin branilac je primio 15. maja 2018. godine a apelacija je podnesena 5. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
32. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom i osuđen za krivična djela propisana zakonom (zakonima). Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelantice, pa ona u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud ukazuje da, iako je osnovna svrha člana 6. Evropske konvencije, kada je riječ o krivičnom postupku, da osigura pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan da rješava o „svakoj krivičnoj optužbi“, to ne znači da se taj član ne primjenjuje i na prethodne postupke. Prema tome, član 6. može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredaba tog člana (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Imbrioscia protiv Švajcarske, presuda od 24. novembra 1993. godine, stav 36, Serija A broj 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine [GC], broj 36391/02, stav 50).
33. Imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje na način na koji to ona tvrdi, odnosno jesu li organi javne vlasti, te redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne, tako i procesnopravne norme.
34. U tom kontekstu Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica u suštini ponavlja navode koje je njena odbrana isticala u postupku pred redovnim sudovima.
35. Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da su redovni sudovi u predmetnoj krivičnopravnoj stvari proizvoljno cijenili dokaze kod utvrđivanja njene krivice za predmetna krivična djela koja su joj stavljena na teret i za koja je osuđena, što je u konačnom rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. U tom smislu, Ustavni sud prije svega ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Istovremeno, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
36. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelantica je ukazala i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva kaznenog pravosuđa da tužitelj mora izvan razumne dvojbe dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je kazneni sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebice ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.
37. Stoga je zadatak Ustavnog suda da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledan u cjelini bio pravičan. Naime, prije svega, Ustavni sud, u kontekstu razmatranja zakonitosti dokaza i navodne proizvoljnosti u primjeni procesnih propisa, zapaža da je apelantica ukazala da je osuđujuća presuda zasnovana na nezakonitim dokazima koji su rezultat istrage, tj. pretresa predmetnog stana kao istražne radnje u predmetnom krivičnom postupku, a koji dokazi su naknadno na glavnom pretresu korišteni protiv nje i na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda. S tim u vezi je argumentirala da u Izvještaju o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta od 15. juna 2016. godine (koji je izveden na glavnom pretresu) nisu precizno-poimenice navedena dva svjedoka koja su prisustvovala pretresu predmetnog stana. Po ocjeni apelantice ovakav propust čini navedeni dokaz nezakonitim, ističući da je navođenje imena svjedoka prilikom pretresanja stana obavezno u smislu „odredbi ZKP FBiH“. Dakle, iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do bitne povrede odredbama krivičnog postupka (član 312. stav (1) tačka i)), odnosno da se radi o situaciji propisanoj odredbama člana 11. st. (2) i (3) ZKP FBiH. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ističe prije svega da pretresanje koje je izvršeno mimo zakonskih propisa čini preduzetu radnju nezakonitom, što ima kao posljedicu da se dokazi pribavljeni tom radnjom ne mogu koristiti u dokaznom postupku, imajući u vidu odredbu člana 11. stav (2) ZKP FBiH kojom je propisano da sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. Međutim, suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud naglašava da iz stanja spisa predmeta proizlazi da su prilikom pretresa predmetnog stana u okolnostima konkretnog slučaja ispoštovane sve obaveze propisane relevantnim odredbama ZKP FBiH (pobliže navedene u dijelu ove Odluke-Relevantni propisi) kako u pogledu postojanja pismene naredbe sudije za prethodni postupak na osnovu kojeg se pristupilo preduzimanju pretresa, tako i u pogledu obezbjeđivanja prisustva lica čije je prisustvo zakonski obvezno prilikom pretresa (uključujući i dva punoljetna svjedoka) i sačinjavanjem zapisnika o preduzetim krivičnim radnjama, kao i izdavanjem potvrda o privremenom oduzimanju predmeta koji su pronađeni u predmetnom stanu a koji se dovode u vezu sa krivičnim djelima koja su apelantici stavljena teret. Ustavni sud posebice napominje da iz stanja spisa predmeta nesporno proizlazi da su u navedenom zapisniku o pretresanju predmetnog stana poimenice navedena dva punoljetna svjedoka (M.M. i H.M) koja su ga i potpisala svojeručno, zajedno sa apelanticom i ostalim ovlaštenim službenim licima, te zapisničarem. Stoga se Ustavnom sudu ne čini da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje bi ukazivale na proizvoljnost u primjeni relevantnih procesnih normi od strane organa krivičnog gonjenja prilikom preduzimanja navedene istražne radnje. Prethodni zaključak se, također, odnosi i na sporni Izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta od 15. juna 2016. godine čiji sadržaj apelantica problematizira u svjetlu njegove zakonitosti i garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud ističe da navedeni izvještaj nije akt ovlaštenog službenog lica koje je ono bilo eventualno dužno sačiniti u smislu odredbe člana 78. stav (3) ZKP F BiH, kao posljedica situacije održavanja pretresa bez naredbe suda i prisustva svjedoka, već se radi o Izvještaju koji je informativnog karaktera i koji je sačinjen uslijed preduzimanja radnji tokom uviđaja (član 236. ZKP FBiH) kao druge vrste istražne radnje, pa se stoga suprotno apelantičinim tvrdnjama na njega odnose obaveze propisane ZKP FBiH za sačinjavanje zapisnika o pretresanju, slijedom čega se ukazuju neosnovanim njeni navodi u vezi sa zakonitosti ovog dokaza. Dakle, po ocjeni Ustavnog suda navedeni Izvještaj nije sačinjen mimo zakonskih propisa, niti preduzetu radnju pretresanja u konkretnom slučaju nezakonitom.
38. Nadovezujući se na zaključke iz prethodnog stava, analizom sadržaja osporene prvostepene odluke, Ustavni sud također zapaža da u njenom obrazloženju nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako onih koje je predlagala optužba, tako i onih koje je predlagala odbrana apelantice. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila optužba, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelantičine odbrane. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud, čija presuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanticu. Dakle, Općinski sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelantica počinila krivična djela za koja je optužena, tj. Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH, u sticaju sa krivičnim djelom iz člana 52. stav 1. tačka b) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Ze-Do kantona. Stoga, Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, redovni sudovi sud utvrdili odlučne činjenice, zbog čega nisu osnovane ni apelantičine tvrdnje da je u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije činjenično stanje pogrešno utvrđeno, niti da je u predmetnom postupku došlo do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
39. Kada su u pitanju navodi apelacije koji se tiču načina na koji su sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari primijenili materijalno pravo, Ustavni sud zapaža prije svega da apelantica suštinski osporava postojanje općih elemenata krivičnih djela za koja je osuđena u ovoj krivičnopravnoj stvari, kao i odluku o oduzimanju imovinske koristi (predmetnog novca). S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene odluke proizlazi da je Općinski sud na detaljan način elaborirao sve elemente bića prije svega krivičnog djela Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH, uključujući posebno pitanje prisustva, odnosno neuočavanja „prostim okom“ droge „speed“ na predmetnim vagama koje su pronađene prilikom pretresa predmetnog stana, te utvrđenjem njenog prisustva nakon izvršene analize od strane vještaka. U tom smislu je Općinski sud na jasan način, nakon analize provedenih dokaza, ukazao na argumente kojima se rukovodio kod zaključka da je i prisustvo male količine navedene droge, odnosno da odsustvo poimeničnog navođenja lica kojima je ona neovlašteno prodavana od strane apelantice, ne isključuju postojanje navedenog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud suprotno apelantičinim navodima, ne nalazi ni proizvoljnost u zaključku Općinskog suda da, utvrđenje činjenice da apelantica nije imala odobrenje nadležnog organa za nabavku i držanje oružja-bojeve municije pronađene prilikom pretresa predmetnog stana, predstavlja dostatan uslov za primjenu člana 52. stav 1. tačka b) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Ze-Do kantona, iz čega proizlazi da stanje u kojem se nalazila navedena bojeva municija nije od odlučnog značaja za primjenu navede zakonske odredbe kako to tvrdi apelantica. Pri tome, po ocjeni Ustavnog suda nema ni proizvoljnosti u zaključku Općinskog suda u pogledu utvrđenja stanja svijesti koju je apelantica imala u kritičnom vremenu, odnosno da je predmetna krivična djela izvršila sa direktnim umišljajem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud svoj zaključak o postojanju predmetnih krivičnih djela, u kontekstu apelantičinih radnji, izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, uslijed čega se čine neosnovanim apelantičini navodi vezani za pravnu kvalifikaciju predmetnih krivičnih djela. Kada su u pitanju navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava (član 114. stav 2. KZ FBiH) u vezi sa odlukom Općinskog suda o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom u konkretnom slučaju (predmetni novac), Ustavni sud ističe da je odredbom člana
114. KZ FBiH izričito propisano da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Pri odlučivanju da li će imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom oduzeti od učinioca (ili od lica na koje je prenesena), sud će se, u pravilu, rukovoditi razlozima cjelishodnosti. Oduzimanjem imovinske koristi od učinioca, bez obzira da li je on stekao tu imovinsku korist, dodatno se utječe na njega da ne čini djela s ciljem da druga lica stječu imovinsku korist, te se istovremeno osigurava zaštita u slučajevima kada takva korist od trećih lica ne bi mogla biti oduzeta. Stoga je zakonodavac i ostavio sudovima na dispoziciju da, u skladu s vlastitim shvaćanjem svrsishodnosti, odluče od koga će oduzeti imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Dovodeći sadržaj navedene odredbe u vezu s obrazloženjem Općinskog suda (da se može sa sigurnošću zaključiti da predmetni novac potiče iz prodaje opojne droge „speed“ drugim licima), Ustavni sud primjećuje da odluka o oduzimanju imovinske koristi donesena na osnovu zakona čija primjena nije bila proizvoljna, te predstavlja rezultat krivičnog postupka koji je vođen protiv nje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelacije da je Općinski sud u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije materijalno pravo u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio.
40. Nadalje, kada je u pitanju apelantičino ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance u konkretnom slučaju Kantonalnog suda kod odlučivanja o žalbi njene odbrane, Ustavni sud prije svega podsjeća da pravo na žalbu u krivično-pravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantovano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, suština apelantičinih navoda u vezi sa tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Kantonalnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima aplantičine odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Općinskog suda iz prvostepene presude i koje navode je apelantica ponovila u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantičini navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njene krivice za počinjena predmetna krivična djela. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Kantonalnim sudom odnosila na tvrdnje apelantičine odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je ona počinilac predmetnih krivičnih djela, Ustavni sud nalazi da samo prihvatanje činjenično-pravnih zaključaka Općinskog suda od strane Kantonalnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštivanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantičinu štetu, s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Općinski sud cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantičinoj krivnji. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od strane više sudske instance čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).
41. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je apelantica problematizirala i pitanje jednakosti u postupanju prema stranama/strankama u predmetnom krivičnom postupku u smislu člana 15. ZKP FBiH. Ovi navodi se, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara sa pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome, neka manja nejednakost koja ne utječe na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6. Evropske konvencije (Verdú Verdú protiv Španije, st. 23–29). Dovodeći navedene stavove u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantičine krivnje u konkretnom slučaju zasnovano na dokazima (subjektivne i objektivne prirode) izvedenim na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantici i njenoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Pri tome, Ustavni sud ističe da je apelantičinoj odbrani u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantici suštinski nije bila dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na Kantonalno tužilaštvo i da joj nije povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da, kako osporenim odlukama redovnih sudova tako i u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.
Ostali navodi
43. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da ona ove navode dovodi u vezu sa odlukom o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom (predmetni novac). Dakle, iz stanja spisa predmeta proizlazi da se radi o novcu koji je pronađen u predmetnom stanu prilikom njegovog pretresa. Pri tome, Ustavni sud posebno napominje da je apelantica tokom trajanja cjelokupnog krivičnog postupka, kao i postupka pred Ustavnim sudom, tvrdila da predmetni novac nije njena imovina, odnosno da ne predstavlja imovinu stečenu krivičnim djelom, već da je to imovina trećeg lica, tj. kladionice u kojoj je bila zaposlena u inkriminisano vrijeme. U svjetlu istaknutih apelantičinih tvrdnji, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati ove navode u okviru garancija prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 iz Evropske konvencije, posebice imajući zaključak Ustavnog suda iz prethodnih stavova ove Odluke u pogledu načina na koji je u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, primijenjeno materijalno i procesno pravo u okviru navoda vezanih za kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, te imajući u vidu da u okolnostima konkretnog predmeta pozivanje apelantice na zaštitu prava na imovinu suštinski korespondira sa zaštitom imovinskopravnih interesa trećeg lica-kladionice kao samostalnog subjekta prava koji u tom smislu na raspolaganju ima pokretanje odgovarajućih postupaka pred nadležnim organima javne vlasti, uključujući u konačnom i postupak pred Ustavnim sudom.
44. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom, budući da je njen branilac protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi branioca apelantice, razmotrio žalbene navode, za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantičinim uspjehom, odnosno da je žalba apelantičine odbrane odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantičini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, kada je odbrana apelantice imala jednaku mogućnost kao i Kantonalno tužilaštvo da predlaže dokaze, kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja da je apelantica počinila krivična djela za koja je optužena, te kada su donijeli odluku o oduzimanju od apelantice imovinske koristi stečene krivičnim djelom primjenom člana 114. stav 2. KZ FBiH. Iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnih djela koja su apelantici stavljena na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanticu.
46. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantica imala mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelantičina odbrana i koristila, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.