Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3953/19 (Građevinsko preduzeće "Rad" a.d. Bijeljina u stečaju)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Djelotvoran pravni lijek
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3953/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3953/19, rješavajući apelaciju Građevinskog preduzeća "Rad" a.d. Bijeljina u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Građevinsko preduzeće "Rad" a.d. Bijeljina u stečaju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 065718 19 Rev od 21. augusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Građevinsko preduzeće "Rad" a.d. Bijeljina u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Igor Ostojić, advokat iz Bijeljine, podnio je 18. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 065718 19 Rev od 21. augusta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je tužitelj B.S. na osnovu ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stambenog prostora od 7. septembra 2000. godine zaključenog između prednika apelanta i d.o.o. „Estera“ Bijeljina; ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 6. marta 2001. godine između oca tužitelja (R.S.) i tuženih D.S. i V.J., sa jedne strane i d.o.o. „Estera“ s druge strane, ovjerenog istog dana kod Osnovnog suda u Bijeljini pod brojem Ov-1667/01 i Aneksa tog ugovora zaključenog 21. marta 2001. godine i istog dana ovjeren kod Osnovnog suda u Bijeljini pod brojem Ov-2114/2001; i pismenog testamenta pred svjedocima sačinjenog od strane oca tužitelja dana 23. jula 2002. godine, stekao pravni osnov za sticanje prava svojine sa 1/1 na stanu, pobliže označenom izrekom prvostepene presude, što su tuženi (apelant, d.o.o. „Estera“ Bijeljina, D.J., Lj.Đ., D.S. i V.J) dužni priznati i trpiti da se tužitelj na osnovu ove presude uknjiži kao vlasnik i posjednik sa 1/1 na ovom stanu.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da ugovor o udruživanju sredstava od 7. septembra 2000. godine, zaključen između apelanta i d.o.o. „Estera“ Bijeljina, predmet kojeg je izgradnja predmetnog stana, ispunjava zakonom propisanu formu, kao i ugovor o zamjeni nekretnina od 6. marta 2001. godine i aneks tog ugovora od 21. marta 2001. godine. Tim ugovorima je predviđeno da d.o.o. „Estera“ Bijeljina prihvata uslove predmetne zamjene i prima označenu parcelu, a za uzvratza tu parcelu, vlasnicima iste ustupa stan u izgradnji, a ugovorne strane su se saglasile da se svako od vlasnika ustupljenih parcela (otac tužitelja i njegovi bliski srodnici D.S. i V.J.) na osnovu tog ugovora evidentiraju kao vlasnici i posjednici predmetnog stana. Vrhovni sud je naveo da je otac tužitelja isplatio određeni novčani iznos D.S. i V.J. na ime ustupljenih njihovih dijelova na predmetnom stanu, te da isti u vezi toga ne polažu nikakva prava, pa nema sumnje da su primanjem novčanog iznosa, isplaćenog od strane oca tužitelja na njega prenijeli svoje udjele na spornom stanu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da je između oca tužitelja i D.S. i V.J. zaključen pismeni ugovor o prenosu prava na stanu koji je predmet ugovora o zamjeni nekretnina, da je taj ugovor u cjelini realizovan i da je kao takav u smislu člana 9 stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti punovažan. Vrhovni sud je naveo i da je tužitelj u mirnom i nesmetanom zakonitom posjedu predmetnog stana najkasnije od 2002. godine do 3. marta 2015. godine kada je apelant, koji mu jedini od tuženih i spori pravo na tom stanu, podneskom zatražio od tužitelja da putem suda zahtijeva ostvarenje prava u vezi spornog stana, ali ni tada nije tražio predaju u posjed stana. Vrhovni sud je naveo da su se u konkretnom slučaju na strani tužitelja ostvarili zakonom propisani uvjeti iz člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima za sticanje prava svojine tužitelja održajem na stanu koji je predmet spora.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u segmentu prava na obrazloženu sudsku odluku i suđenje u razumnom roku i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te da osporena odluka ne ispunjava standard obrazložene sudske odluke shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava. Apelant smatra i da je dužina predmetnog postupka bila pretjerana i da nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“ te po tom osnovu potražuje naknadu štete u iznosu od 5.000,00 KM.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu apelant ukazuje, okončan u roku od četiri godine i pet mjeseci. U tom periodu su donesene dvije presude pred Osnovnim sudom u Bijeljini i dvije presude pred Okružnim sudom u Bijeljini, budući da je predmet vraćen na ponovno postupanje odlukom Okružnog suda, te jedna presuda pred Vrhovnim sudom. Dakle, doneseno je pet presuda na tri sudske instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1.Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević