Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5443/18 (Đ. K.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5443/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5443/18, rješavajući apelaciju Đure Kerkeza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Đure Kerkeza.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 140757 16 Rev od 5. juna 2018. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevu da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Đuri Kerkezu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Đuri Kerkezu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Đure Kerkeza podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 140757 16 Rev od 5. juna 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Đuro Kerkez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 140757 16 Rev od 5. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i BH Telecom d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 4. marta 2020. do 9. marta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je protiv tuženog vodio parnični postupak s ciljem uspostavljanja svog radnopravnog statusa sa 14. septembrom 2000. godine i isplate izgubljenih plaća za period od 14. septembra 2000. do 5. novembra 2002. godine. Općinski sud je donio presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev, koja odluka je preinačena presudom Kantonalnog suda od 4. aprila 2006. godine na način da je tužbeni zahtjev usvojen. Postupajući po reviziji tuženog, Vrhovni sud je preinačio drugostepenu odluku i potvrdio prvostepenu presudu kojom je tužbeni zahtjev odbijen. Postupajući po apelantovoj apelaciji, Ustavni sud je donio odluku kojom je ukinuo navedenu presudu Vrhovnog suda. U konačnici, Vrhovni sud je 18. novembra 2009. godine donio presudu kojom je djelimično potvrdio odluku drugostepenog suda od 4. aprila 2006. godine tako što je obavezao tuženog da apelantu uspostavi status uposlenika i da mu isplati izgubljene plaće za utuženi period.

Osporene odluke

6. Apelant je 28. maja 2010. godine podnio predmetnu tužbu.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 140757 10 Rs od 14. septembra 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade plaće za period od 5. novembra 2002. do 15. juna 2006. godine isplati određeni novčani iznos s pripadajućim zakonskim kamatama i da mu na ime doprinosa za PIO i doprinosa za zdravstveno osiguranje isplati određene novčane iznose.

8. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da je osnovan prigovor tuženog o zastari predmetnog potraživanja. Ukazao je da je odredbom člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisan rok od tri godine kao apsolutni rok zastarjelosti potraživanja iz radnog odnosa. U vezi s tim je istakao da je potraživanje posljednje utužene plaće dospjelo 15. jula 2006. godine i da je stoga posljednji dan za podnošenje predmetne tužbe bio 15. juli 2009. godine. Općinski sud je pri tome naglasio da pravni osnov predmetnog potraživanja nisu odluke Vrhovnog suda i Ustavnog suda, već Zakon o radu, te da apelant nije trebao čekati ishod parnice za uspostavljanje svog radnopravnog odnosa, već je ranije trebao podnijeti tužbu kako bi prekinuo tok zakonom propisanog zastarnog roka. U pogledu potraživanja po osnovu doprinosa uz plaću, Općinski sud je istakao da se radi o akcesornom pravu iz radnog odnosa, te da je to potraživanje neosnovano s obzirom na to da apelant u predmetnom periodu nije bio u radnom odnosu.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 140757 11 Rsž od 21. oktobra 2015. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

10. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 106. ZOR-a propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa nakon tri godine od dana nastanka potraživanja, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio navedenu odredbu kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 140757 16 Rev od 5. juna 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je predmetno potraživanje zastarjelo, ali iz djelimično različitih razloga. Naveo je da je pravilan stav da se u konkretnom slučaju ima primijeniti zastarni rok od tri godine propisan odredbom člana 106. ZOR-a, međutim, istakao je da se rok zastare imao računati od 4. aprila 2006. godine kada je donesena odluka Kantonalnog suda jer je od tog trenutka apelant imao valjan pravni osnov i izvršnu presudu za potraživanje naknade plaće za utuženi period i nije morao čekati ishod postupka pred Vrhovnim sudom i Ustavnim sudom. S obzirom na to da je predmetna tužba podnesena 28. maja 2010. godine, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su prihvatili kao osnovan prigovor zastare predmetnog potraživanja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je tek donošenjem odluke Ustavnog suda od 6. novembra 2009. godine stekao pravni osnov za potraživanje naknade plaće i da je tek od tog trenutka mogao početi da teče zastarni rok. Nadalje navodi da je neosnovan stav da apelant nije morao čekati odluku Vrhovnog i Ustavnog suda i da je nakon odluke Kantonalnog suda mogao utužiti predmetno potraživanje s obzirom na to da bi takav tužbeni zahtjev bio odbijen jer je Vrhovni sud nakon sedam mjeseci od donošenja preinačio odluku Kantonalnog suda, te bi apelantov tužbeni zahtjev u tom slučaju bio odbijen, a ta odluka bi bila res iudicata. Navodi da bi u slučaju prihvatanja takve argumentacije zastarni rok bio skraćen na period od 4. aprila 2006. do 15. marta 2007. godine kada je presudom Vrhovnog suda preinačena drugostepena presuda, odnosno da bi on iznosio 11 mjeseci umjesto tri godine. Apelant navodi da zastara nije mogla nastupiti jer je pravni osnov potraživanja otpao u toku zastarnog roka, te da je odlukom Vrhovnog suda došlo do prekida toka zastare. U konačnici, apelant je naveo da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i zahtijevao je da mu Ustavni sud dodijeli naknadu nematerijalne štete.

b)Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju protekao apsolutni rok zastare od tri godine propisan odredbom člana 106. ZOR-a, te da je taj sud detaljno obrazložio zaključak da je zastara počela teći 4. aprila 2006. godine. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu ili odbije kao neosnovanu.

15. Kantonalni sud je naveo da je primio predmet na postupanje po žalbi 12. decembra 2011. godine i da je odluku donio 21. oktobra 2015. godine, u skladu s planom rješavanja starih predmeta. Također je naveo da taj sud nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji ukazuje i da je za odluku dao razloge pri kojima u cijelosti ostaje.

16. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava.

17. Tuženi je naveo da je u konkretnom slučaju, shodno odredbi člana 106. ZOR-a, nastupila apsolutna zastara potraživanja s obzirom na to da je apelantu bila poznata činjenica da je imao pravo na naknadu plaće u utuženom periodu i da presuda Vrhovnog suda od 18. novembra 2009. godine ne predstavlja pravni osnov predmetnog potraživanja. Predložio je da Ustavni sud o apelaciji odluči kao o nedopustivoj.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 140757 16 Rev od 5. juna 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu novčanog potraživanja, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

27. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja pokreće predmetna apelacija, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

29. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje za zaključak o zastarjelosti predmetnog potraživanja. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom parničnom postupku, podržao stav nižestepenih sudova da je predmetno potraživanje zastarjelo, međutim, početak zastarnog roka računao je od donošenja presude Kantonalnog suda od 4. aprila 2006. godine, a ne od dospjelosti potraživanja kako su rezonirali nižestepeni sudovi. Kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 2010. godine, Vrhovni sud je zaključio da je protekao zastarni rok od tri godine propisan odredbom člana 106. ZOR-a. Dovodeći u vezu odlučenje Vrhovnog suda s navedenom zakonskom odredbom, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1959/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da navedenim postupanjem redovnih sudova nisu dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje na apelantovu štetu.

30. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

31. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

32. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 28. maja 2010. godine kao dana podnošenja tužbe do 5. juna 2018. godine kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi oko osam godina.

Analiza dužine trajanja postupka

33. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi isplate novčanog potraživanja iz radnog odnosa. S obzirom na to da je u predmetnom parničnom postupku isključivo bilo sporno pitanje zastare predmetnog potraživanja, te da nisu postojale nikakve proceduralne smetnje koje bi utjecale na dužinu postupka, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom sudskom postupku.

34. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud donio prvostepenu presudu nakon godinu i po dana od podnošenja tužbe, što se, u okolnostima konkretnog slučaja, može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostepenog postupka s obzirom na to da se pred prvostepenim sudom provodi dokazni postupak na osnovu kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao osnov za donošenje sudske odluke. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom trajao duže od prvostepenog postupka (skoro četiri, odnosno tri godine). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne primjećuje da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Stoga, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud nalazi da dužina postupka pred redovnim sudovima ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. Evropske konvencije.

35. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

36. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

37. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.

38. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje kada je tvrdio da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

40. Apelant je naveo da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, pa imajući u vidu prethodnu analizu, proizlazi da je to pravo dovedeno u vezu s pravom na pravično suđenje. Međutim, apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku drugačije tretiran u odnosu na druga lica u bitno sličnoj situaciji. Stoga, proizlazi da su navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao oko osam godina, pri čemu je postupak odlučivanja po žalbi i reviziji trajao skoro četiri, odnosno tri godine, za koju dužinu trajanja redovni sudovi nisu dali razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

42. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasno i detaljno obrazloženje da je apelantovo potraživanje zastarjelo, a koje obrazloženje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.

43. Ustavni sud, također, zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku drugačije tretiran u odnosu na druga lica u bitno sličnoj situaciji.

44. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5443/18 (Đ. K.) | Sudska praksa | Aktio