Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4930/18 (S. F., M. Đ., A. H. i H. K.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Uporedive situacije
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4930/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4930/18, rješavajući apelaciju Selmina Fazlibašića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Selmina Fazlibašića, Maide Đelilović, Aziza Hasovića i Halida Kupusovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 262159 13 Rsž od 26. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Selmin Fazlibašić, Maida Đelilović, Aziz Hasović i Halid Kupusović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 31. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 262159 13 Rsž od 26. aprila 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 746/17 od 20. decembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 2790/17 koju su apelanti podnijeli 5. jula 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262159 13 Rsž od 26. aprila 2017. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantona Sarajevo – Direkcije za robne rezerve (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. decembra 2019. godine. Tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 262159 12 Rs od 15. marta 2013. godine obavezan je tuženi da na ime razlike toplog obroka, razlike naknade regresa i razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu isplati apelantima određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (preciznije navedeno u izreci presude), te da im nadoknadi troškove postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je nesporno da su apelanti u utuženom periodu bili zaposlenici tuženog, te je istakao da su u cijelosti osnovani njihovi tužbeni zahtjevi. Općinski sud je naveo da je članom 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojim je izmijenjen član 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, propisano da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Dalje je naveo da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u skladu s navedenim ovlaštenjem, a primjenom od 1. marta 2008. godine, povećala neto satnicu sa 1,75 KM na 1,95 KM. S obzirom na to da tuženi apelantima nije povećao plaću u skladu s povećanjem najniže satnice, odnosno kako satnicu apelanata nije uskladio s povećanjem najniže satnice na osnovu povećanih troškova života većih od 5%, Općinski sud je naveo da apelantima pripada pravo na isplatu razlike manje isplaćene plaće. Također je naveo da u skladu s odredbama čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, apelantima pripada razlika naknade za topli obrok i razlika naknade za regres.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262159 13 Rsž od 26. aprila 2017. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu odluke o isplati razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tuženi osnovano prigovorio u odnosu na odlučenje prvostepenog suda kojim je obavezan da apelantima isplati razliku plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%, odnosno osnovano prigovorio primjeni materijalnog prava u tom dijelu tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je ukazao da su ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanti zasnivali na izmjenama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud morao utvrditi da Federalni zavod za statistiku nije objavljivao zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i o ukupnom privrednom napretku, kao i da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije vršila usklađivanje najniže bruto satnice. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da nisu postojali parametri na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da je osnovica koja je služila kao obračun plaće apelantima trebala biti povećana. Kantonalni sud je naveo da, cijeneći sadržinu člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, te ovlaštenje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine opisane u ovom članu, sud nije imao ovlaštenje da utvrđuje indeks povećanja troškova života, te da na osnovu tog indeksa vrši usklađivanje bruto satnice. Zatim je ukazao da je naprijed navedeno nedostajalo i vještaku finansijske struke kada je sačinjavao nalaz na osnovu kojeg je utvrđena razlika za isplatu. Također je istakao da je Vrhovni sud u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 SPP 2 od 27. januara 2017. godine zauzeo stav da sud nema ovlaštenja da u parničnom postupku utvrđuje indeks povećanja troškova života, a time i da utvrđuje, odnosno da vrši usklađivanje najniže bruto satnice.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 262159 17 Rev od 12. juna 2018. godine odbačena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni sud je ukazao da pobijani dio drugostepene presude ni za jednog od apelanata ne prelazi vrijednosni cenzus od 10.000,00 KM, niti bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, shodno čemu je revizija odbačena kao nedopuštena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti su naveli hronologiju postupka, te su, u suštini, ukazali na proizvoljnu primjenu prava u konkretnom slučaju. Apelanti smatraju da im je razliku plaća trebalo dosuditi primjenom Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine broj V-290/8 od 15. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje su naveli da je stav Kantonalnog suda suprotan stavu Vrhovnog suda iz predmeta broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine. Također su naveli da je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost jer je Kantonalni sud u identičnim predmetima usvajao tužbene zahtjeve, te su se pozvali na presude Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine, ali ih nisu priložili uz predmetnu apelaciju. U vezi s tim, apelanti smatraju da su diskriminirani jer se u identičnim predmetima udovoljavalo tužbenim zahtjevima.

b)Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi, te je ukazao da je prilikom donošenja osporene odluke cijenio, tj. bio obavezan cijeniti stav Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju u predmetu broj 65 0 P 498860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:

„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu“.

14. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:

I.

U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:

najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 746/17 od 20. decembra 2017. godine odbačena kao preuranjena apelacija broj AP 2790/17, koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262159 13 Rsž od 26. aprila 2017. godine, s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 262159 17 Rev od 12. juna 2018. godine (apelanti su navedeno rješenje primili 23. augusta 2018. godine) odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262159 13 Rsž od 26. aprila 2017. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2790/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2790/17 od 20. decembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262159 13 Rsž od 26. aprila 2017. godine dostavljena apelantima 12. juna 2017. godine, a da su apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli 5. jula 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

22. Ustavni sud zapaža da se parnični postupak u kojem je donesena osporena presuda odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24) pa, stoga, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. U vezi s apelacionim navodima koji se pokreću predmetnom apelacijom, a tiču se proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

25. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi s apelacionim prigovorima kojima apelanti dovode u pitanje zakonitost osporene odluke u segmentu primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, kao i odlukama o dopustivosti koje su slijedile nakon nje (br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine i AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine), kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. maja 2019. godine i AP 3263/18 od 17. decembra 2019. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

26. Stoga, Ustavni sud ne vidi razloga da u ovoj odluci zauzme drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi materijalnog prava koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata u dijelu osporenom predmetnom apelacijom, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno posebno jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima je zasnovao svoju odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je bilo predmet tužbenog zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5%), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.

27. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koje su apelanti doveli u vezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se suština tih navoda odnosi na tvrdnju da je u sporovima koji su se vodili pred Kantonalnim sudom u kojim su, prema tvrdnjama apelanata, donesene odluke iz istog činjeničnog i pravnog osnova, zauzet potpuno drugačiji stav, i to da je udovoljeno tužbenim zahtjevima o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, te su se u prilog navedenim tvrdnjama pozvali na presude Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine.

28. U vezi s ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude Kantonalnog suda koje su zasnovane na pravnom shvaćanju koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, a da se apelanti pozivaju na odluke Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine, pa je očigledno da je navedeno pravno shvaćanje Vrhovni sud zauzeo nakon donošenja odluka na koje se apelanti pozivaju. Dakle, Kantonalni sud je promijenio svoju praksu nakon što je Vrhovni sud zauzeo stav o relevantnom pravnom pitanju, te se stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može govoriti o povredi načela pravne sigurnosti koji garantira pravo na pravično suđenje.

29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s načelom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

30. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

31. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

32. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da im je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o diskriminaciji zapravo zasnivaju na tvrdnjama da su dovedeni u neravnopravan položaj jer je Kantonalni sud u predmetima o istom činjeničnom i pravnom pitanju usvojio tužbene zahtjeve tužilaca, s tim da Ustavnom sudu nisu dostavili niti jednu odluku na te okolnosti. Međutim, u vezi s tim, Ustavni sud ipak ukazuje da činjenica da je Kantonalni sud u nekom predmetu odlučio drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju per se ne pokreće pitanje diskriminacije. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud apelante upućuje na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40–44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08). Stoga, imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da je Kantonalni sud dao razloge zašto tužbene navode apelanata smatra neosnovanim, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

34. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud svoj stav o djelimičnoj neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata jasno obrazložio, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, kao i na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

36. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4930/18 (S. F., M. Đ., A. H. i H. K.) | Sudska praksa | Aktio