Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1775/18 (M. B.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Povreda
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Krivični postupak
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Pravosnažno okončanje prethodnog postupka
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1775/18

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1775/18, rješavajući apelaciju Milana Balabana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milana Balabana.

Utvrđuje se povreda prava iz člana 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 037 586 17 Kž od 21. decembra 2017. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Livnu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Balaban (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara podnio je 19. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 037586 17 Kž od 21. decembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Livno (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Opštinski sud i Kantonalni sud dostavili su odgovore na apelaciju, a Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Opštinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 68 0 K 037586 16 K od 13. juna 2017. godine apelant je proglašen krivim da je u periodu od 20. jula do 1. novembra 2015. godine u Drvaru sa nepoznate radijske opreme, suprotno odredbi člana 32 Zakona o komunikacijama, na frekvenciji 107,10 MHz u više navrata emitovao radijski signal za koji, protivno propisima o sistemima veza nije imao propisano odobrenje, odnosno dozvolu za radijsko emitovanje koje izdaje Regulatorna agencija za komunikacije BiH (u daljnjem tekstu: Agencija), te da je preko takvog radijskog signala emitovao program u čemu su ga otkrili radnici Agencije, dakle, da je, protivno propisima o sistemu veza, posjedovao i koristio radio-stanicu bez propisanog odobrenja, čime je počinio krivično djelo neovlašćeno posjedovanje ili ugrožavanje javnog reda putem radio ili televizijske stanice iz člana 363 stav 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje je primjenom člana 49 istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom apelant je na osnovu člana 299 tačka c) ZKP oslobođen optužbi da je počinio krivično djelo ugrožavanje bezbjednosti iz člana 183 stav

2 KZFBiH.

5. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, odlučio kao u izreci ove presude zbog sljedećih razloga:

6. Ocjenom svih sprovedenih i prihvaćenih dokaza sud je na nesporan način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo neovlašćeno posjedovanje ili ugrožavanje javnog reda putem radio ili televizijske stanice iz člana 363 stav 1 KZFBIH. Kako je navedeno u odluci, ovo krivično djelo čini onaj ko protivno propisima o sistemu veza posjeduje radio ili televizijsku stanicu ili radio i televizijsku stanicu koristi bez propisanog odobrenja, odnosno radnja izvršenja određena je alternativno, kao posjedovanje ili kao korišćenje (dalje obrazlažući posjedovanje i korišćenje). Da bi navedene radnje predstavljale radnju izvršenja ovog krivičnog djela, nužno je da se one vrše protivno propisima o sistemu veza, odnosno bez propisanog odobrenja. Dakle, u pitanju je blanketna dispozicija djela koju upotpunjuju odgovarajući zakonski i drugi propisi, te je za pravilnu primjenu ove inkriminacije nužno utvrditi da je posjedovanje radio ili televizijske stanice u konkretnom slučaju protivno propisima o sistemu veza, npr. da lice nema dozvolu za nabavljanje radio ili televizijske stanice. Isto tako, nužno je utvrditi da se korišćenje radio ili televizijske stanici vrši bez odobrenja koje je propisano zakonom ili nekim drugim propisima. Krivično djelo je svršeno posjedovanjem ili korišćenjem navedenih sredstava protivno propisima o sistemu veza ili bez propisanog odobrenja, a subjektivnu stranu djela čini umišljaj koji obuhvata svijest o protivpravnosti posjedovanja ili korišćenja navedenih sredstava.

7. Opštinski sud je nadalje ukazao da je tokom postupka i iz svih sprovedenih dokaza nedvosmisleno utvrdio da je apelant u periodu od 20. jula do 1. novembra 2015. godine s nepoznate radijske opreme, suprotno odredbi člana 32 Zakona o komunikacijama („Službeni glasnik BiH“ br. 31/03, 75/6, 32/10 i 98/12) kojim je propisano da korišćenje radio-frekvencija podliježe odobrenju Agencije, na frekvenciji od 107,10 MHz u više navrata emitovao radijski signal za koji, suprotno navedenoj odredbi člana 32 Zakona o komunikacijama, nije imao dozvolu Agencije, te da je je putem takvog radijskog signala emitovao radijski program, odnosno nedvosmisleno je utvrđeno da je posjedovao i koristio radio-stanicu bez propisanog odobrenja. Opštinski sud je naveo dokaze, iskaze svjedoka iz kojih to proizilazi. Opštinski sud je naveo da su iskazi svjedoka potvrđeni materijalnim dokazima Tužilaštva s obzirom na to da iz zaključka o izdavanju privremene mjere Agencije (naveden broj) od 11. avgusta 2015. godine proizilazi da je Agencija utvrdila da apelant emituje radio-signal na frekvenciji 107,10 MHz, na adresi Ulica Titova 87, objekat MB u Drvaru, bez dozvole za radijsko emitovanje koju izdaje Agencija, dok iz akta Agencije broj 03-29-25492/15 od 21. oktobra 2015. godine proizilazi da je PU Drvar Agenciji dostavila informaciju da je postavljena antenska struktura s koje se emituje radijski program u apelantovoj svojini. Opštinski sud je naveo da je Rješenjem Agencije broj 03-29-5-599/15 od 8. septembra 2015. godine utvrđeno da je apelant prekršio odredbe člana 32 stav 1 Zakona o komunikacijama u smislu korišćenja radio-frekventnog resursa na području Drvara bez dozvole Agencije, a njime je apelantu izrečeno pismeno upozorenje, dok se u obrazloženju rješenja navode činjenice navedene u zaključku o izdavanju privremene mjere od 11. avgusta 2015. godine, odnosno da je apelant koristio frekventni resurs za koji mu Agencija nije izdala dozvolu. Apelant je na navedeno rješenje imao pravo žalbe koje nije koristio. Opštinski sud je naveo da činjenica da nije postojala dozvola za korišćenje radio- frekventnog spektra na frekvenciji 107,10 MHz nesporno proizilazi i iz zaključka o izdavanju privremene mjere Agencije broj 03-29-5-864/15 od 6. novembra 2015. godine, kao i iz monitoring izvještaja od 5. novembra 2015. godine, gdje je nesporno utvrđeno ilegalno korišćenje radio-spektra na navedenoj frekvenciji u periodu obuhvaćenom optužnicom.

8. Dakle, iz sprovedenih dokaza, iskaza svjedoka za koje je sud ocijenio da su u bitnim dijelovima saglasni, a oni su u cijelosti potvrđeni i materijalnim dokazima Tužilaštva, pa ih je sud prihvatio kao vjerodostojne i uvjerljive, proizilazi da je apelant bez dozvole Agencije i posjedovao i koristio radio-stanicu. Opštinski sud je, kako je navedeno u presudi, nakon okončanja glavne rasprave i izvedenih dokaza izvršio djelimičnu izmjenu optužnice na način da je kao nepotreban ispušten dio u kojem se navodi da je apelant pozivao građane Drvara i omladinu da upadnu u zgradu Opštine i da se uz pomoć različitog oruđa fizički obračunaju sa funkcionerima i službenicima zbog toga što je radnja izvršenja krivičnog djela neovlašćeno posjedovanje ili ugrožavanje javnog reda putem radio ili televizijske stanice iz člana 363 stav 1 KZFBiH određena alternativno, kao posjedovanje ili kao korišćenje radio ili televizijske stanice, tako da sam sadržaj emisija ili programa radijske stanice nema nikakve konkretne veze sa izvršenjem radnje djela.

9. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelanta Kantonalni sud je donio Presudu broj 68 0 K 037586 17 Kž od 21. decembra 2017. godine kojom je odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva, dok je žalba apelanta (i njegovog branioca) djelimično uvažena i odluka o kazni preinačena tako da je za krivično djelo neovlašćeno posjedovanje ili ugrožavanje javnog reda putem radio ili televizijske stanice iz člana 363 stav 1 KZFBiH, za koje je apelant proglašen krivim, osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 1.500,00 KM, a koja će se u slučaju neplaćanja u navedenom roku, zamijeniti kaznom zatvora računajući svakih započetih 100,00 KM kao jedan dan zatvora.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz izreke prvostepene presude proizilazi da je apelant kriv jer, protivno propisima o sistemima veza, nije imao propisano odobrenje, odnosno dozvolu za radijsko emitovanje, a uprkos tome je emitovao program, pa je bio svjestan da nema odobrenja za emitovanje i uprkos tome je koristio radijsko emitovanje. Kantonalni sud je ispitao apelantove navode u vezi sa činjenicom da je prvostepeni sud povrijedio odredbu iz člana 313 stav 1 tačka c) ZKP na apelantovu štetu, jer se radi o već pravosnažno presuđenom Rješenju Agencije broj 03-29- 5-599/15 od 8. septembra 2015. godine. Kantonalni sud je naveo da su tačni navodi apelantove žalbe da mu je Rješenjem Agencije broj UP1.03-29-5-599/15 od 8. septembra 2015. godine na ime izvršenog prekršaja izrečeno pismeno upozorenje, ali da je pogrešan apelantov stav da je za isti prekršaj već suđeno i da mu je izrečena sankcija pomenutim rješenjem, odnosno da se radi o presuđenoj stvari. Kantonalni sud se pozvao na član 4 ZKP

- niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka, te je ukazao da iz navedenog rješenja proizilazi da je Agencija donijela odluku, a kako se radi o organu uprave, a ne o sudu, to se ne radi o presuđenoj stvari, što proizilazi i iz odredbe člana 47 stav 1 Zakona o komunikacijama, gdje je propisano da pri odlučivanju o žalbama protiv odluka generalnog direktora Savjet Agencije radi prema Zakonu o upravnom postupku Bosne i Hercegovine i u cijelosti preispituje odluke protiv kojih je podnesena žalba, dok je stavom 3 istog zakona propisano da su odluke Savjeta Agencije konačne i obavezujuće u upravnom postupku. Sudsko preispitivanje odluke može se pokrenuti pred Sudom Bosne i Hercegovine, dakle, radi se o pravilima upravnog postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant se poziva na povredu prava iz člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant nalazi u činjenici da je za isto djelo već osuđen rješenjem Agencije od 8. septembra 2015. godine. Apelant ukazuje da je rješenjem Agencije kažnjen da je prekršio odredbe člana 32 Zakona o komunikacijama, u smislu korišćenja radio-frekventnog područja Drvara bez dozvole, te da mu je „radi izvršenog prekršaja“ izrečeno pismeno upozorenje. Apelant osporava zaključak Kantonalnog suda da se radi o rješenju koje je donio organ uprave, te da se ne radi o osudi za krivično djelo, već za prekršaj, uz pozivanje na član 4 ZKP. Apelant ukazuje u apelaciji da je proglašen krivim za isti incident i iste činjenice kako u prekršajnom, tako i u krivičnom postupku, te da mu je time, bez obzira na dvije različite klasifikacije djela prema domaćem zakonu, povrijeđeno pravo “da mi se ne sudi i da ne budem kažnjen dva puta za isto djelo”. Prema pravnoj klasifikaciji u Bosni i Hercegovini, nije potpuno jasno treba li „prekršaje" smatrati „krivičnim". Dakle, kako bi Kantonalni sud odredio da li je apelant „pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom države", prvo pitanje o kojem je trebalo da odluči jeste da li se postupak pred Agencijom odnosio na „krivičnu" stvar u smislu člana 4 Protokola broj 7 Evropske konvencije. Apelant je ukazao da pravna kvalifikacija postupka prema domaćem zakonu ne može biti isključivi kriterijum značajan za primjenu principa ne bis in idem iz člana 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se apelant veoma detaljno pozivao na praksu Evropskog suda, „mjerila Engel“, te je zaključio (bez obzira što mu je izrečena mjera upozorenja) da je priroda djela takva da osudu na osnovu rješenja Agencije od 8. septembra 2015. godine dovodi u sferu krivičnog postupka, pa mu je povrijeđeno pravo iz člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju i Kantonalni sud i Opštinski sud su naveli da je apelacija neosnovana i da nema nikakvih nezakonitosti od suda, odnosno da su sudovi dali obrazloženje za svoje odluke.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o komunikacijama ("Službeni glasnik BiH" br. 33/02, 31/03, 75/06, 50/08 – ZO, 32/10 i 98/12) glasi:

Član 32. stav (1) Korištenja radio frekvencija

1. Korištenje radio frekvencija podliježe odobrenju Agencije. Dodjela frekvencija će biti nediskriminatorska u skladu sa planom korištenja frekvencija i zasnovana na objektivnim kriterijima uspostavljenim od strane Agencije. Agencija odlučuje o zahtjevu u roku od šest (6) sedmica, osim u slučaju da posebne okolnosti, kao što je nepotpunost dokumentacije, zahtijevaju duži period.

Član 46.

Izvršne mjere

1. U cilju osiguranja poštivanja kodeksa rada i pravila, Agencija ima izvršna ovlaštenja u skladu sa evropskom regulatornom praksom.

2. U slučaju da neka telekomunikacijska ili emiterska mreža radi bez dozvole ili pruža usluge bez dozvole, Agencija je ovlaštena da preduzme sve potrebne korake u cilju obustave takvog rada.

3. Agencija je ovlaštena da primjenjuje izvršne mjere razmjerno prekršajima kako slijedi:

a) usmena ili pismena upozorenja,

b) inspekcijski pregled sredstava za koje je izdata dozvola,

c) konkretan zahtjev za preduzimanje određene radnje ili obustavu, koji se mora ispoštovati u okviru zadatog roka,

d) iznos određene novčane kazne ne smije biti viši od 150.000 KM u slučaju namjerne povrede ili povrede iz nehata pojedinih odredbi Zakona ili uslova koji se navode u izdatoj dozvoli ili kodeksima rada i pravilima Agencije. Iznos izrečene novčane kazne je razmjeran težini prekršaja i, tamo gdje je primjenjivo, bruto finansijskom prihodu ostvarenom na osnovu prekršaja. U slučaju da se povrede ponove, izrečena novčana kazna ne smije biti veća od 300.000 KM. Agencija izrađuje pregled povreda i odgovarajućih kazni, koji usvaja Savjet ministara,

e) naredba za obustavu emitovanja ili pružanja javnih telekomunikacijskih usluga na period ne duži od tri (3) mjeseca,

f) oduzimanje dozvole.

4. Na zahtjev Agencije, sve institucije za implementaciju zakona u Bosni i Hercegovini pružaju pomoć u izvršenju odluka Agencije.

14. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 363. stav 1.

Neovlašćeno posjedovanje ili ugrožavanje javnog reda putem radio ili televizijske stanice (1) Ko protivno propisima o sistemu veza posjeduje radio ili televizijsku stanicu ili radio i televizijsku stanicu koristi bez propisanog odobrenja, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 19. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

20. Član 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno otvaranje predmeta u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom određene države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla uticati na ishod predmeta.

3. Ovaj član se ne može derogirati na osnovu člana 15. Konvencije.

21. Apelant tvrdi da je “proglašen krivim za isti incident i iste činjenice “ kako u prekršajnom, tako i u krivičnom postupku.

22. Ustavni sud naglašava da je o sličnim pravnim pitanjima Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) odlučivao u predmetima Muslija protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Muslija protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. januara 2014. godine), zatim, u predmetu Maresti protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Maresti protiv Hrvatske, aplikacija broj 55759/07, presuda od 23. jula 2009. godine), a takođe i Ustavni sud (slijedeći praksu Evropskog suda u predmetu Maresti protiv Hrvatske) u predmetu broj AP 133/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 133/09 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 38/12).

23. Evropski sud je u predmetu Maresti protiv Hrvatske, pozivajući se na stavove iz predmeta Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi, Evropski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije, aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine), utvrdio da je pri odlučivanju o postojanju dvostrukog suđenja ili kažnjavanja, u smislu člana 4 Protokola broj 7, potrebno odgovoriti na sljedeća pitanja: a) Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna, b) Da li je djelo zbog kojeg je apelant krivično gonjen isto (idem), te

c) Da li je postojala dvostrukost postupka (bis)? Stoga će Ustavni sud apelantove navode da je za isto djelo suđen dva puta ispitati u skladu s navedenim stavovima Evropskog suda. a)Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna?

24. Prema stavu Evropskog suda, pravno označavanje postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedino mjerilo relevantnosti za primjenu načela ne bis in idem na osnovu člana 4 stav 1 Protokola broj 7 inače bi primjena te odredbe bila ostavljena na slobodnu procjenu državama ugovornicama u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s ciljem Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Storbraten protiv Norveške [dec.], broj 12277/04, ECHR 2007. [izvodi] s daljnjim referencama). Pojam „krivični postupak“ u tekstu člana 4 Protokola broj 7 treba tumačiti u svjetlu opštih načela koja se odnose na odgovarajuće riječi „optužba za krivično djelo“ i „kazna“ u čl. 6 i 7 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Haarvig protiv Norveške [dec.], broj 11187/05, 11. decembar 2007. godine, Rosenquist protiv Švedske [dec.], broj 60619/00, 14. septembar 2004. godine, Manasson protiv Švedske [dec.], broj 41265/98, 8. april 2003. godine, Göktan protiv Francuske, broj 33402/96, stav 48, ECHR 2002-V, Malige protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 35, Izvještaji 1998. VII, i Nilsson protiv Švedske [dec.], broj 73661/01,

ECHR 2005).

25. U utvrđenoj praksi Evropskog suda postavljena su tri mjerila koja su opštepoznata kao „mjerila Engel“ (vidi, Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. april 1976. godine, Serija A, broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju da li se radi o optužbi za krivično djelo. Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine kazne kojoj je određeno lice moguće izloženo. Drugo i treće mjerilo su alternativni, ne nužno kumulativni. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kada odvojena analiza svakog mjerila ne omogućava postizanje jasnog zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi, Evropski sud, Jussila protiv Finske [GC], broj 73053/01, st. 30-31, ECHR 2006, i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 39665/98 i 40086/98, st. 82-86, ECHR 2003 X).

26. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant pravosnažnom presudom Opštinskog suda u krivičnom postupku proglašen krivim da je počinio krivično djelo neovlašćeno posjedovanje ili ugrožavanje javnog reda putem radio ili televizijske stanice. Prije navedene presude rješenjem Agencije od 8. septembra 2015. godine (koje nije dostavljeno uz apelaciju) je utvrđeno da je apelant prekršio odredbe člana 32 Zakona o komunikacijama, te mu je izrečeno pismeno upozorenje.

27. Ustavni sud napominje da je u predmetu broj AP 4275/11 ( vidi Odluku o dopustivosti i meritumu od 26. februara 2015. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovane apelacije VIKOM RTV d.o.o. Banja Luka, podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine i rješenja Agencije. Temeljno pitanje koje se u navedenom slučaju postavilo pred Ustavni sud ticalo se primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, odnosno da li se u konkretnom slučaju radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta. Apelant je u navedenom predmetu novčano kažnjen za radnje koje su klasifikovane kao povrede pravila ponašanja u medijskom prostoru BiH. Ustavni sud se pozvao (prilikom primjenjivosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije) na praksu u predmetu broj AP 952/05 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 952/05 od 8. jula 2006. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 87/06) u kojem je analizirao slična pravna pitanja i zaključio da je član 6 Evropske konvencije primjenjiv bez obzira na to što se ne radi o optužbi koja je klasifikovana kao krivična. U toj odluci Ustavni sud je utvrdio da se norme kojima su propisane povrede pravila ponašanja u izbornom procesu odnose praktično na sve građane, da imaju opšti karakter i da se ne primjenjuju samo na neku specifičnu grupu ili profesiju, a disciplinske sankcije se uglavnom ustanovljavaju kako bi se obezbijedilo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila. Svrha kažnjavanja za povrede pravila ponašanja u konkretnom slučaju usmjerena je na sprečavanje emitovanja programskih sadržaja koji su suprotni zakonskom okviru kojim je regulisano to pitanje i to u vrijeme izborne kampanje. Imajući u vidu navedeno u kontekstu visine novčane kazne koja je apelantu izrečena, Ustavni sud je smatrao da je nadležan da ispita da li su u postupku u kojem je apelantu izrečena novčana kazna poštovani standardi prava na pravično suđenje.

28. Ustavni sud je ukazao na navedeni predmet jer se u predmetu broj AP 4275/11, takođe, radilo o rješenju koje je donijela Agencija. U konkretnom slučaju apelantu je Agencija izrekla pismeno upozorenje (rješenjem od 8. septembra 2015. godine). Međutim, imajući u vidu odredbe Zakona o komunikacijama kojim je regulisana oblast komunikacija, Ustavni sud primjećuje da navedeni zakon, između ostalog, reguliše korišćenje radio-frekvencija koje podliježe odobrenju Agencije, propisuje izvršne mjere radi obezbjeđenja poštivanja kodeksa rada i pravila, te su Agenciji dodijeljena izvršna ovlašćenja. Između ostalog, u slučaju da neka telekomunikacijska ili emiterska mreža radi bez dozvole ili pruža usluge bez dozvole, Agencija je ovlašćena da preduzme sve potrebne korake radi obustavljanja takvog rada. Agencija je ovlašćena da primjenjuje izvršne mjere srazmjerno prekršajima kako slijedi: a) usmena ili pismena upozorenja, b) inspekcijski pregled sredstava za koje je izdata dozvola, c) konkretan zahtjev za preduzimanje određene radnje ili obustavljanje, koji se mora ispoštovati u okviru zadatog roka, d) iznos određene novčane kazne ne smije biti viši od 150.000 KM u slučaju namjerne povrede ili povrede iz nehata pojedinih odredbi Zakona o komunikacijama ili uslova koji se navode u izdatoj dozvoli ili kodeksima rada i pravilima Agencije. Iznos izrečene novčane kazne je srazmjeran težini prekršaja i, tamo gdje je primjenjivo, bruto finansijskom prihodu ostvarenom na osnovu prekršaja. U slučaju da se povrede ponove, izrečena novčana kazna ne smije biti veća od 300.000 KM. Agencija izrađuje pregled povreda i odgovarajućih kazni, koji usvaja Savjet ministara, e) naredba za obustavljanje emitovanja ili pružanja javnih telekomunikacijskih usluga na period ne duži od tri (3) mjeseca, f) oduzimanje dozvole. Takođe, odredbe kojim su propisana pravila postupanja po Zakonu o komunikacijama odnose se (između ostalog) na emitere, a prema zakonu „emiter“ označava pravno ili fizičko lice koje se bavi emitovanjem. Zakon, dakle, ima opšti karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. Svrha kažnjavanja za povrede pravila postupanja po Zakonu o komunikacijama usmjerena je na sprečavanje djelatnosti kojima se može ugroziti oblast komunikacija u Bosni i Hercegovini, odnosno svi oni regulatorni principi kako su navedeni u Zakonu o komunikacijama. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na to da se radi o «krivičnoj» optužbi iako se postupak sprovodi po pravilima Zakona o upravnom postupku.

b) Da li su djela zbog kojih se apelant goni ista (idem)?

29. Član 4 Protokola broj 7 uspostavlja jemstvo da se nikome neće suditi, odnosno da niko neće biti kažnjen za djelo za koje je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen. U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije ([GC], broj 14939/03, 10. februar 2009. godine) Evropski sud je primijetio da praksa koju je taj sud stvorio tokom istorije primjene člana 4 Protokola broj 7 ukazuje na postojanje nekoliko pristupa kada je riječ o pitanju da li su djela za koja je aplikant bio krivično gonjen ista. Nastojeći okončati tu pravnu nesigurnost, sud je odlučio dati usaglašeno tumačenje pojma „ista djela“, odnosno elementa idem sadržanog u načelu ne bis in idem (op. cit., Muslija protiv Bosne i Hercegovine, tačka 32). U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije sud je iskazao stav da se član 4 Protokola broj 7 mora tumačiti tako da zabranjuje krivično gonjenje ili suđenje za drugo djelo ukoliko ono proizilazi iz identičnih činjenica ili činjenica koje su u suštini iste (ibid., tačka 33).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant u odnosu na krivično djelo i u odnosu na prekršaj proglašen krivim za isto ponašanje – emitovanje radio-signala bez odobrenja Agencije. Ustavni sud upućuje na sadržaj člana 32 stav 1 Zakona o komunikaciji koji glasi: „Korišćenje radio-frekvencija podliježe odobrenju Agencije.“

31. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud presudu zasnovao na utvrđenoj činjenici da je apelant u razdoblju od 20. jula do 1. novembra 2015. godine, s nepoznate radijske opreme, suprotno odredbi člana 32 Zakona o komunikacijama kojim je propisano da korišćenje radio-frekvencija podliježe odobrenju Agencije, na frekvenciji od 107,10 MHz u više navrata emitovao radijski signal za koji, suprotno navedenoj odredbi člana 32 Zakona o komunikacijama, nije imao dozvolu Agencije, te da je putem takvog radijskog signala emitovao radijski program, odnosno nedvosmisleno je utvrđeno da je posjedovao i koristio radio-stanicu bez propisanog odobrenja. Na strani 9. presude Opštinskog suda navedeno je da krivično djelo iz člana 363 stav 1 KZFBiH čini onaj ko, protivno sistemu veza, posjeduje radio ili televizijsku stanicu bez propisanog odobrenja i, da bi navedene radnje predstavljale radnju izvrše nužno je da se vrše protivno propisima o sistemu veza, odnosno bez propisanog odobrenja.

32. Rješenjem Agencije broj 03-29-5-599/15 od 8. septembra 2015. godine (Ustavni sud opet ukazuje da navedeno rješenje Agencije nije dostavljeno Ustavnom sudu, zbog čega je koristio navode Opštinskog suda iz presude u vezi sa rješenjem Agencije) utvrđeno je da je apelant prekršio odredbe člana 32 stav 1 Zakona o komunikacijama u smislu korišćenja radio- frekventnog resursa na području Drvara bez dozvole Agencije. Apelant je na navedeno rješenje imao pravo žalbe koje nije koristio.

33. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je Agencija donijela rješenje 8. septembra 2015. godine i apelanta pismeno upozorila zbog kršenja odredbe člana 32 Zakona o komunikacijama, a takođe da je Opštinski sud donio presudu i proglasio apelanta krivim jer je u Drvaru sa nepoznate radijske opreme, suprotno odredbi člana 32 Zakona o komunikacijama, u više navrata emitovao radijski signal za koji, protivno propisima o sistemima veza, nije imao propisano odobrenje, odnosno dozvolu za radijsko emitovanje koje izdaje Agencija, te da je putem takvog radijskog signala emitovao program u čemu su ga otkrili radnici Agencije, dakle, da je protivno propisima o sistemu veza posjedovao i koristio radio-stanicu bez propisanog odobrenja. Stoga, Ustavni sud primjećuje da su obje odluke - rješenje Agencije i osporene presude obuhvatile događaje u istom periodu (što se odnosi na događaj do 8. septembra 2015. godine, kada je doneseno rješenje Agencije, o čemu će u nastavku još biti riječi) u istom mjestu (Drvar) i da apelantova radnja (emitovanje bez odobrenja Agencije do 8. septembra 2015. godine) predstavlja jednu logičnu neraskidivu cjelinu cjelokupnog događaja (emitovanje radio-signala bez odobrenja, odnosno posjedovanje i korišćenje radija bez odobrenja Agencije), te Ustavni sud smatra da krivično i prekršajno djelo proizilaze iz činjenica koje su, u suštini, iste.

34. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su činjenice koje predstavljaju krivično djelo, u suštini, iste kao i one koje predstavljaju prekršaj za koji je apelantu izrečeno pismeno upozorenje rješenjem od 8. septembra 2015. godine. Pri tome činjenica da je apelantu u krivičnom postupku izrečena novčana kazna, a da mu je rješenjem Agencije izrečena pismena opomena, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ne utiče na zaključak da je apelantu u krivičnom postupku i u prekršajnom postupku, u stvari, suđeno za isto djelo.

c) Da li je postojala dvostrukost postupka (bis)?

35. U vezi sa ispitivanjem da li je postojala dvostrukost (bis) u predmetu Muslija, Evropski sud je naveo da je cilj člana 4 Protokola broj 7 zabrana ponavljanja postupka koji je okončan „pravosnažnom“ odlukom. Odluka je pravosnažna u smislu ove odredbe ako je stekla status res iudicata. To je slučaj kada je ona neopoziva, odnosno kada više ne postoji na raspolaganju nikakav redovni pravni lijek, ili kada su strane iscrpile takve pravne lijekove, ili dozvolile da istekne rok za njih, a da ih nisu iskoristile. Zatim, Evropski sud je utvrdio da je sud za prekršaje donio svoje rješenje 16. avgusta 2004. godine i da je ono postalo pravosnažno 19. oktobra 2004. godine, a krivični postupak je pokrenut 18. septembra 2003. godine (dok prekršajni postupak još nije bio okončan), tako da su ova dva postupka vođena istovremeno. U vrijeme kada je osuda iz prekršajnog postupka postala pravosnažna i stekla status res iudicata, krivični postupak u tom predmetu je vođen pred prvostepenim sudom. Evropski sud je zaključio: „U tim okolnostima Sud smatra kako je Opštinski sud trebalo da obustavi krivični postupak nakon donošenja 'pravosnažne' odluke u prvom postupku“ (vidi, Zigarella protiv Italije (dec.), aplikacija broj 48154/99, i Sergej Zolotukin, citiran u odluci).

36. Ustavni sud primjećuje da je i u konkretnom predmetu postojala dvostrukost, ali samo u jednom dijelu presude Opštinskog suda.

37. Naime, presudom Opštinskog suda je obuhvaćen period (za koji je apelant proglašen krivim) od 20. jula do 1. novembra 2015. godine. Ustavni sud opet ukazuje da mu rješenje Agencije nije dostvaljeno, te da mu je nepoznat njegov sadržaj (u cijelosti). Međutim, ono što je sasvim sigurno jeste da je rješenje doneseno 8. septembra 2015. godine, te da je ono moralo obuhvatiti period koji mu je prethodio, dakle do 8. septembra 2015. godine. Stoga je u vrijeme vođenja krivičnog postupka protiv apelanta već postojalo rješenje Agencije od 8. septembra 2015. godine, koje je bilo pravosnažno u vrijeme kada je Tužilaštvo podiglo optužnicu (23. marta 2016. godine). Dakle, za period do 8. septembra 2015. godine postojala je odluka u odnosu na apelanta za radnje (emitovanje radio-signala bez dozvole Agencije) koje je sankcionisala Agencija i koja je stekla svojstvo „presuđene stvari“. Imajući u vidu prethodne tačke ove odluke, sasvim je nebitno sa aspekta člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju što je rješenje doneseno u upravnom postupku (o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama).

38. Međutim, ono što proizilazi iz dispozitiva osporene presude je stav suda koji je posljedica sprovedenog postupka da je apelant „u više navrata emitovao signal bez odobrenja“, i to do 1. novembra 2015. godine. Dakle, ako je nakon 8. septembra 2015. godine apelant „nastavio“ emitovati, ili „opet“ emitovao radio-signal bez odobrenja, postojale su dvije opcije – zakonom propisano „teže“ sankcionisanje zbog prekršaja od Agencije, ili pokretanje krivičnog postupka za isto postupanje, te su obje mogućnosti bile dozvoljene, ali alternativno. Činjenica je da Agencija u odnosu na apelanta nije donijela više niti jedno rješenje (bar apelant to ne navodi, niti to proizilazi iz dostavljenih osporenih presuda). Zbog toga je sud (odnosno Tužilaštvo koje je pokrenulo krivični postupak) trebalo da razgraniči vrijeme koje je obuhvaćeno pravosnažnim rješenjem Agencije (dakle, period do 8. septembra 2015. godine), te da eventualno vodi postupak ako je apelant nakon tog datuma ponovio/nastavio radnje koje mu se stavljaju na teret. Naime, rješenjem Agencije od 8. septembra 2015. godine apelant je pismeno upozoren, jer je već prekršio odredbe člana 32 Zakona o komunikacijama, te time nije obuhvaćeno vrijeme nakon 8. septembra 2015. godine. Samim tim, to znači da rješenje Agencije ne može da eskulpira apelanta u vremenu nakon toga ako nastavi ili ponovo uradi istu stvar (emituje bez dozvole).

39. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je apelant u vrijeme donošenja prvostepene presude već imao pravosnažno rješenje Agencije za period do 8. septembra 2015. godine, koje je nesporno Opštinski sud, a zatim i Kantonalni sud koristio u dokaznom postupku, te ga je i ocijenio sa aspekta “presuđene stvari ” (strana 5. presude Kantonalnog suda).

40. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do dvostrukosti postupka s obzirom na to da je rješenje Agencije od 8. septembra 2015. godine kojim je apelantu izrečena pismena opomena steklo svojstvo res iudicata prije donošenja osporenih sudskih odluka (čini se i prije podizanja optužnice) za iste radnje koje je apelant preduzeo do 8. septembra 2015. godine, dakle, u suštini, za isto djelo i isti period (do 8. septembra 2015. godine) koje je obuhvaćeno i osporenom pravosnažnom presudom.

41. Pri tome, onako kako je obuhvaćeno presudom, period koji se apelantu stavlja na teret - do 1. novembra 2015. godine i „više navrata“, mogao bi se, ali nakon 8. septembra 2015. godine, svrstati pod izuzetke propisane stavom 2 člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, redovni sud je propustio da na adekvatan način ocijeni postupak koji se vodio pred Agencijom protiv apelanta, kao i da razdvoji radnje koje je apelant eventualno počinio nakon 8. septembra 2015. godine od onih počinjenih ranije za koje mu je izdato rješenje Agencije od 8. septembra 2015. godine.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u odnosu na osporenu odluku i to samo za period koji je pravosnažnom presudom obuhvaćen do 8. septembra 2015. godine, jer je taj period već obuhvaćen pravosnažnim rješenjem Agencije od 8. septembra 2015. godine.

43. S obzirom na zaključke u pogledu povrede prava garantovanog članom 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da je potrebno da ukine presudu Kantonalnog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje, te da naloži Kantonalnom sudu da donose novu odluku, imajući u vidu zaključke iz ovog predmeta. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je redovni sud (Kantonalni sud), suprotno standardima Evropske konvencije, utvrdio da priroda djela za koje je apelantu izrečena pismena opomena nema karakter krivičnopravne sankcije, već da se radi o upravnom postupku, i kada je sud, donoseći presude, obuhvatio i vremenski period za isto djelo, odnosno iste radnje koje su bile obuhvaćene rješenjem Agencije koje je steklo svojstvo res iudicata.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1775/18 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio