Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3821/19 ("Technom" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3821/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-3821/19, rješavajući apelaciju "Technom" d.o.o. Banja Luka, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Technom" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 107146 19 Rev od 15. srpnja 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Technom" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "PUCAR", Miljkan Pucar, Slavica Graorac i Slavko Jandrić, iz Banjaluke, podnio je 7. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 107146 19 Rev od 15. srpnja 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojena je revizija tužene (Republike Srpske) i obje nižestupanjske presude su preinačene tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obveže tužena da mu na ime naknade štete, u vidu izgubljene dobiti, za određeno razdoblje, isplati određeni novčani iznos, sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima spora.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: MUP), na osnovu sigurnosne procjene, zabranjeno zaustavljanje i parkiranje vozila uz lijevu ivicu kompleksa zgrade Administrativnog centra Vlade Republike Srpske (u neposrednoj blizini poslovnog prostora u kojem je apelant obavljao svoju djelatnost), pa su (prema tvrdnjama apelanta) potrošači zbog nemogućnosti parkiranja prestali kupovati robu od njega. Vrhovni sud je naveo da pravilna primjena odredbe čl. 172. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) podrazumijeva da pravna osoba odgovara samo za štetu koju je njen organ prouzročio trećoj osobi nepravilnim ili protuzakonitim vršenjem svojih funkcija, a ne i ako je postupao u okviru svojih zakonskih ovlaštenja. S tim u vezi naveo je da djelovanje MUP-a u postupku donošenja rješenja, nije bilo protupravno iz razloga što je MUP u svemu postupao u skladu sa poslovima i zadacima koji su mu stavljeni u nadležnost odredbom čl.

20. Zakona o republičkoj upravi. Pri tome, je naveo da su ove odluke donesene u vršenju javne vlasti, pa njihova zakonitost nije mogla biti predmet ispitivanja u ovom parničnom postupku, nego samo u upravnom postupku (uključujući i upravni spor), u kojem su i donesene i u kojem bi apelant mogao sudjelovati kao zainteresirana osoba. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da se ne radi o protupravnom postupanju organa tužene, niti je apelant dokazao, pa ni tvrdio, da se radi o nekim drugim očiglednim, grubim i namjernim propustima tužene prilikom donošenja rješenja. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da i pod uvjetom da je prihvatljiva teza o odgovornosti tužene za naknadu štete, apelant nije dokazao postojanje štete u traženom iznosu. Naime, iz nalaza vještaka ekonomske struke proističe da poslovanje apelanta nije bilo ujednačeno i jednako uspješno ni u periodu koji je prethodio donošenju predmetnih odluka tužene, pa je na njegovo poslovanje je očigledno utjecalo i niz drugih faktora (kojim se nitko nije bavio), a ne samo činjenica da su se kupci mogli parkirati u neposrednoj blizini njegovog poslovnog prostora. Osim toga naveo je da su predmetna parking mjesta predstavljala javne površine i da nisu pripadala apelantu, pa nije bilo nikakve garancije da će se samo on i njegovi kupci moći neograničeno služiti predmetnim parking prostorima. Dakle, Vrhovni sud je naveo da nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 189. st. 3. ZOO za dosudu štete i pod uvjetom da osnova odgovornosti nije sporna.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na rad iz članka 23. stavak

1. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant između ostalog ističe da tužena nije dokazala da su sporne mjere zabrane parkiranja bile opravdane, te da nije bio obaviješten, niti mu je dana mogućnost sudjelovanja u postupku u kojem su mjere zabrane parkiranja izrečene.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3821/19 ("Technom" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio