Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2165/19 („Projekt 89“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Protek roka
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2165/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-2165/19, rješavajući apelaciju „Projekt 89“ d.o.o. Gradiška, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Projekt 89“ d.o.o.
Gradiška podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 093004 18 Pž od 25. lipnja 2018. godine (u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu), zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Projekt 89“ d.o.o. Gradiška protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 093004 18 Rev od 20. veljače 2019.
godine (u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Projekt 89“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Dalibor O. Pejaković, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 20. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 093004 18 Rev od 20. veljače 2019. godine.
2. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 093004 18 Pž od 25. lipnja 2018. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je preko dosuđenog iznosa odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obveže tuženi („Rapić“ d.o.o. Gradiška) da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime ostatka duga za izvedene radove, kao i u dijelu kojim je usvojen protutužbeni zahtjev i obvezan apelant da tuženom-protutužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade štete i na ime otklanjanja nedostataka u izvođenju radova.
3. Osporenom odlukom Vrhovnog suda apelantova revizija protiv drugostupanjske presude je odbijena u dijelu kojim se pobija odluka o tužbenom zahtjevu, dok je u dijelu kojim se pobija odluka o protivtužbenom zahtjevu revizija odbačena.
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se konačno postavljeni apelantov zahtjev sastojao od zahtjeva za isplatu određenih novčanih iznosa na ime ostatka duga, koji se odnose na ugovornu kaznu za zakašnjenje u izvođenju radova za koju je tuženi umanjio ispostavljene okončane situacije i na ime dodatnih radova koji nisu bili obuhvaćeni osnovnim ugovorom. U pogledu dosuđenog iznosa na ime ostatka duga Vrhovni sud je naveo da nije bilo sporno da tuženi nije isplatio cjelokupan dug po okončanim situacijama u iznosu koji proističe iz nalaza vještaka financijske struke, a što je tuženi priznao još u odgovoru na tužbu, pa činjenica postojanja duga po okončanim situacijama ulazi u kategoriju priznatih činjenica iz odredbe člana 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te je tuženi pravilno obvezan na isplatu tog iznosa. Nasuprot tome, Vrhovni sud je istakao da su ugovorom o građenju zaključenom između stranaka ugovoreni rokovi i ugovorna kazna za prekoračenje tih rokova (čl. 9. ugovora ugovoreno je da, ukoliko izvođač svojom krivnjom ne izvrši utvrđeni opseg radova u predviđenom roku, dužan je naručitelju platiti iznos od 0,5% od ukupno utvrđene vrijednosti radova za svaki dan zakašnjenja, pri čemu ugovorna kazna ne može biti veća od 5% od ukupno utvrđene vrijednosti radova). Budući da zakašnjenje najmanje 15 radnih dana u izvođenju radova nije moguće opravdati nepredviđenim okolnostima (podzemne vode i poplava), zbog kojih bi u skladu s čl. 8. ugovora izvođač imao pravo na produženje roka završetka radova, Vrhovni sud je naveo da su pravilno sudovi odlučili kad su odbili apelantov zahtjev u dijelu koji se odnosi na vraćanje već plaćene ugovorne kazne. S tim u vezi je naveo da prema stanju spisa apelant nije tvrdio, a samim tim ni dokazivao da je pismeno obavijestio tuženog o razlozima kašnjenja radova i zahtijevao produženje roka, te dobio njegov pristanak za to produženje. Nadalje, u pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu iznosa na ime dodatnih radova na uređenju zemljišta oko izgrađenog objekta, Vrhovni sud je naveo su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je cijena viška radova sadržana u okončanim situacija, s obzirom da postoji razlika između ugovorenog i fakturiranog novčanog iznosa, a tijekom postupka nije utvrđeno na što se ta razlika odnosi. Osim toga, istakao je da čl. 633. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno od ugovorenih radova, izvođač mora imati pismenu saglasnost naručioca, a stavom 2. istog čl., da on ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove koje je izvršio bez te saglasnosti. Imajući to u vidu, kao i nespornu činjenicu da apelant i tuženi nisu zaključili ugovor o izvođenju dodatnih radova na uređenju zemljišta oko izgrađenog objekta na koji se odnosio ugovor o građenju, niti da je tuženi dao pismenu suglasnost za izvođenje dodatnih radova, Vrhovni sud je naveo da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan.
5. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao je čl. 237. st. 2. Zakona o parničnom postupku (daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u gospodarskim sporovima 50.000,00 KM. Dalje je istakao da je protutužba (čl. 74. st. 1. ZPP) samostalna tužba koju tuženi (protutužitelj) podnosi protiv tužitelja (protutuženog) u parnici koja se protiv njega vodi povodom tužbe. Iz procesne samostalnosti tužbe i protutužbe, također proizlazi da se i pravo na izjavljivanje revizije po tužbi i protutužbi cijeni zasebno. U konkretnoj situaciji, radi se o gospodarskom sporu, a vrijednost pobijanog dijela po protutužbenom zahtjevu koji pobija apelant iznosi 16.117,60 KM, pa iznos iz odluke o protutužbenom zahtjevu ne prelazi iznos dozvoljenosti revizije u gospodarskim sporovima. Konačno, Vrhovni sud je istakao da apelant u reviziji nije predložio da se o reviziji u dijelu koji se odnosi na protutužbenom zahtjevu odlučuje temeljem čl. 237. st. 3. ZPP.
Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) Protekao je rok za podnošenje apelacije Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na presudu Višeg privrednog suda (u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu) - protek roka
8. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv presude Višeg privrednog suda kojom je, između ostalog, odlučeno o protutužbenom zahtjevu, izjavio reviziju, koja je odlukom Vrhovnog suda, u tom dijelu, odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatira da je revizija u tom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga proizlazi da je konačna odluka, u odnosu na protutužbeni zahtjev, u predmetnom slučaju odluka Višeg privrednog suda, navedena u dispozitivu ove odluke. S obzirom na to da je o zahtjevu apelanta za reviziju rješavano presudom Vrhovnog suda od 20. veljače 2019. godine, kojom je odbačena apelantova revizija protiv presude Višeg privrednog suda u dijelu kojim se pobija odluka o protutužbenom zahtjevu, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostupanjske presude, jer se podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku presudu primio prije datuma. Pošto je apelacija Ustavnom sudu podnesena 20. svibnja 2019. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presude Višeg privrednog suda u dijelu kojim se pobija odluka o protutužbenom zahtjevu.
U odnosu na presudu Vrhovnog suda (u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu)
- prima facie dupustivost
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević