Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3729/18 (S. E.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3729/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3729/18, rješavajući apelaciju Senada Emića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Emića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 022540 16 Rev od 10. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Emić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 8. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 022540 16 Rev od 10. aprila 2018. godine.
2. Općinski sud u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 9. novembra 2015. godine donio Presudu broj 25 0 P 022540 10 P, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se iz ostavinske mase ostavioca R. E. (u daljnjem tekstu: ostavioc), izdvoje ¾ porodične kuće i dvorišne zgrade (bliže opisanih u izreci navedene presude), u korist apelanta (sin ostavioca), te da se u nasljedni dio I tuženog M. E. (u daljnjem tekstu: I tuženi) u zaostavštini ostavioca uračunaju određene nekretnine (bliže opisane u izreci navedene presude), koje je I tuženi (takođe sin ostavioca) primio na osnovu Ugovora o poklonu od „29. januara 2000. godine“, pa da se utvrdi da je I tuženi u cijelosti namiren sa svojim nasljednim dijelom u zaostavštini iza ostavioca. Takođe navedenom presudom, obavezan je apelant da tuženima (I tuženom i II tuženoj I. K.-E., u daljnjem tekstu: II tužena) naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao, između ostalog, da cijeneći izvedene dokaze parničnih stranaka, apelant nije dokazao da je on isključivo i dominantno vlastitim sredstvima sagradio, uredio i adaptirao predmetnu porodičnu kuću i dvorišnu zgradu, i tako eventualno svojim doprinosom povećao vrijednost te zaostavštine (a koji bi opravdavao njegov zahtjev za utvrđenje da bi te nekretnine u omjeru od ¾ dijela trebale pripasti njemu). Takođe je istakao, a vezano za uračunavanju nekretnina u nasljedni dio I tuženog (koje su istom poklonjene Ugovorom o poklonu od „29. februara 2000. godine“, od njegova oca-ostavioca), da je odredbom člana 49. stav 1. preuzetog Zakona o nasljeđivanju (važećeg u vrijeme smrti ostavioca, i u vrijeme pokretanja konkretnog spora), propisano da se svakom zakonskom nasljedniku uračunava u nasljedni dio sve što je na ma koji način dobio na poklon od ostavioca, dok je stavom 3. navedenog člana propisano da se poklon ne uračunava ako je ostavioc izjavio u vrijeme poklona ili kasnije, ili u testamentu, da se poklon neće uračunati u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostavioca. Naime, u odredbama predmetnoga ugovora o poklonu, nema izjave ili navoda poklonodavca-ostavioca, da se u nasljedni dio I tuženog ne uračunavaju nekretnine koje su predmet istog ugovora. Međutim, Općinski sud je istakao da je prema navodima iz iskaza I tuženog, utvrdio da je upravo izričita volja i želja ostavioca kao poklonodavca, bila da se predmetno poklanjanje ne uračunava u nasljedni dio I tuženog i da shodno tome njegovi zakonski nasljednici (apelant i tuženi) ujedno naslijede preostalu njegovu zaostavštinu na tri jednaka dijela.
4. Kantonalni sud u Odžaku (u daljnje tekstu: Kantonalni sud) donio je 25. februara 2016. godine Presudu broj 25 0 P 022540 16 Gž, kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da su apelant i tuženi djeca ostavioca, te da je u ostavinskom postupku apelant zatražio izdvajanje kuće i dvorišne zgrade iz zaostavštine umrlog, zbog čega je apelant upućen na parnicu radi utvrđivanja obima ostavinske mase. Nadalje je naveo, da je sporno među strankama da li je apelant, u smislu člana 35. preuzetog Zakona o nasljeđivanju, svojim radom i zaradom doprinio u povećanju vrijednosti imovine ostavioca (i to u mjeri koja opravdava izdvajanje ¾ dijela na nekretninama pobliže označenih u stavu I izreke prvostepene presude), kao i da li ima osnova da se u nasljedni dio I tuženog, u skladu sa članom 49. navedenog zakona, uračunaju nekretnine, koje je isti primio od ostavioca po osnovu Ugovora o poklonu od „29. februara 2000. godine“, te da je shodno tome namiren u svom nasljednom dijelu.
6. Kantonalni sud je naveo, da tuženi nisu ni sporili da je postojala zajednica života apelanta i ostavioca, sve do smrti ostavioca 2006. godine (iako je apelant od 1999. godine do 2006. godine bio u inostranstvu), ali da je sporno da li je i koliko apelant doprinosio u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine. U vezi s tim je naveo, da je nesporno da su predmetna porodična kuća i dvorišna zgrada bile potpuno devastirane u ratu, te da je sa obnovom tih objekata započeto u toku 1996. godine od strane ostavioca. Kantonalni sud je istakao da je apelant od 1996. godine živio u zajedničkom domaćinstvu sa ostaviocem, te da je tokom 1999. godine otišao u Nizozemsku, gdje je bio sve do 2008. godine. Nadalje je istakao, da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant u Nizozemskoj godišnje ostvarivao primanja po osnovu socijalne pomoći (od 17.000,00 do 18.898,00 EUR). Takođe je istakao, da iz iskaza svjedoka I. O., S. T., Z. B., I. Dž. i M. S. proizlazi da je apelant preko njih u 2002., 2003. i 2004. godini iz Nizozemske slao novac ostaviocu, radi adaptacije predmetne kuće i dvorišne zgrade, u određenim iznosima, te da je apelant lično u 2002. godini platio stolaru za ugrađenu stolariju na predmetnoj kući. U vezi sa navedenim je istakao da su iskazi navedenih svjedoka u pogledu visine poslanog novca od strane apelanta neuvjerljivi, ako se ima u vidu visina godišnjih primanja apelanta u Nizozemskoj, te da apelant nije dokazao da je imao i druga primanja od obavljanja eventualnih drugih poslova. Kantonalni sud je istakao, da nije logično da apelant šalje ostaviocu svake godine po 10.000,00 EUR, pa i više, dok je on u Nizozemskoj primao socijalnu pomoć u gore navedenom iznosu, a od koje socijalne pomoći je morao živjeti u Nizozemskoj, pogotovo što se u međuvremenu oženio i dobio dijete. Zatim je istakao, vezano za provedeni dokaz – bilježnicu ostavioca da u toku postupka nije utvrđeno da je to bilježnica ostavioca, no ako se i prihvati da su to njegove bilješke, iz istih proizlazi da je apelant slao znatno manje novca nego su to iskazivali svjedoci.
7. Osim toga, Kantonalni sud je naveo, da iz iskaza saslušanih svjedoka (A. R., Ž. A., Š. Š., M. H., A. H. i dr.) proizlazi da su i tuženi doprinosili u adaptaciji i uređenju predmetne kuće i dvorišne zgrade, na način da su iz Njemačke dostavljali novce ostaviocu. Nadalje je naveo, koliko iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da je građevinska vrijednost predmetne kuće na dan izvršenog vještačenja (2012. godine), kolika je bila vrijednost kuće u devastiranom stanju 1996. godine, iz čega proizlazi da je vrijednost ulaganja na adaptaciji i dogradnji navedene kuće iznosila 83.359,24 KM. Kantonalni sud je naglasio da kada se dovedu u vezu iskazi svjedoka o ulaganjima apelanta u navedenu kuću, da bi se došlo do zaključka da je sam apelant u cijelosti izvršio adaptaciju kuće, čak i više od toga, što svakako nije osnovano, jer je u obnovi kuće svojim radom sudjelovao sam ostavioc, kao i tuženi, što proizlazi iz iskaza svjedoka, (a ni sam apelant nije sporio ulaganje i pomoć sestre - II tužene). Dakle, imajući u vidu sve gore navedeno, Kantonalni sud je istakao da nalazi da apelant nije na pouzdan način dokazao da je on isključivo i dominantno vlastitim sredstvima sagradio, uredio i adaptirao predmetnu kuću i dvorišnu zgradu, i tako svojim doprinosom povećao vrijednost te zaostavštine.
8. Kantonalni sud je istakao, da je pravilno prvostepeni sud odbio i drugi dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, apelant je, u smislu člana 49. Zakona o nasljeđivanju, tražio da se I tuženom, uračunaju u nasljedni dio nekretnine koji je isti dobio na poklon od ostavioca, na osnovu Ugovora o poklonu od „29. februara 2000. godine“. U vezi s tim je istakao, da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno, na osnovu navedenog ugovora o poklonu, da je ostavioc poklonio I tuženom nekretnine, pobliže opisane u članu 1. tog ugovora, te da u odredbama navedenog ugovora nema izjave poklonodavca da se u nasljedni dio I tuženog ne uračunavaju nekretnine koje su poklonjene. Međutim, iz okolnosti slučaja može se zaključiti da je volja ostavioca bila da se nekretnine ne uračunaju u nasljedni dio I tuženog. Naime, iz iskaza I tuženog i II tužene, koji su kao djeca ostavioca bila jako bliska sa ocem i upućena u razmišljanja ostavioca, jasno proizlazi da je izričita volja ostavioca bila da se poklonjene nekretnine ne uračunavaju u nasljedni dio I tuženog. Kantonalni su je ukazao, da je II tužena, koja je sestra i apelantu i I tuženom, i koja nema razloga da pogoduje bilo kojoj strani (ona je i prema iskazu apelanta, njemu pomogla da ode u Nizozemsku i pomagala apelantu novčano), u svom iskazu nedvosmisleno navela da je izričita volja ostavioca bila da se poklonjene nekretnine ne uračunaju u nasljedni dio I tuženog, a da je ostavioc predmetne nekretnine poklonio I tuženom iz razloga što je I tuženi, kao najstarije dijete ostavioca, svojim radom, doprinosom i brigom za roditelje, zaslužio poklanjanje nekretnina. Takođe, da je volja ostavioca bila da se poklonjene nekretnine ne uračunaju u nasljedni dio I tuženog, proizlazi i iz iskaza svjedoka – supruge I tuženog i svjedoka A. S..
9. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da prihvata i navode prvostepenog suda, da kada se uzme u obzir procijenjena tržišna vrijednost nekretnina koje su poklonjene I tuženom (ukupno mu poklonjeno 3.622 m2 zemljišta, iako je stvarno poklonjeno 1855 m2, jer se ostatak površine vodi kao javni put i u stvarnom posjedu je općine Odžak), te tržišne vrijednosti nekretnina u posjedu ostavioca (koje predstavljaju ostavinsku masu), proizlazi da i po tom osnovu I apelant nije namiren u cijelosti u svom nasljednom djelu na kompletnoj zaostavštini ostavioca. Stoga, Kantonalni sud je naveo da nalazi da se u smislu člana 49. stav 3. Zakona o nasljeđivanju, poklonjene nekretnine I tuženom ne trebaju uračunati u njegov nasljedni dio iza umrlog ostavioca.
10. Vrhovni sud je 10. aprila 2018. godine donio Presudu broj 25 0 P 022540 16 Rev, kojom je odbio apelantovu reviziju.
11. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je u postupku ostala nedokazana apelantova tvrdnja da je on svojim sredstvima u visini koja bi opravdavala traženi idealni dio, povećao vrijednost nekretnine koje su bile posjed njegovog oca. Naime, činjenica da apelant od 1999. godine do 2008. godine nije živio u porodičnoj kući i na nekretninama koje je obuhvatio tužbom, kao i činjenica da je u postupku utvrđeno samo djelimično učešće koje ne opravdava zahtjev, potvrđuje stav drugostepenog suda da apelantov tužbeni zahtjev (kojim traži povećanje njegovog nasljednog djela) nije dokazan. Zatim je istakao, da nije osnovana ni revizija u dijelu kojem se traži uračunavanje poklona koji je ostavioc poklonio I tuženom. U vezi s tim je istakao, da je nesporna činjenica da je 2000. godine ostavioc poklonio I tuženom kao svom sinu određene nekretnine, koje I tuženi i danas uživa i posjeduje, a na kojim je I tuženi još prije rata započe gradnju porodične stambene zgrade, a nakon rata je obnovio i završio.
12. Vrhovni sud je ukazao, da nižestepeni sudovi kada odbijaju ovaj tužbeni zahtjev nalaze da se iz okolnosti slučaja vidi da ostavioc nije želio da se predmetno poklanjanje uračunava u nasljedni dio I tuženom kao poklonoprimcu. Dakle, sporno pravno pitanje, koje Zakon o nasljeđivanju ne definiše, odnosi se na koje okolnosti upućuju da ostaviočeva volja nije bila da se poklonjene nekretnine uračunaju u nasljedni dio poklonoprimca. Vrhovni sud je ukazao na činjenice utvrđene u postupku i to da apelant nije radio ni dok je živio sa ocem, kao ni kada je otišao u Nizozemsku, da su postojali problemi u odnosima između njega i roditelja, pa i I tuženog, da se I tuženi odvojio iz porodične zajednice još prije rata i po odobrenju ostavioca na zemljištu upisanom na njemu, sagradio drugu porodičnu kuću koju je nakon rata obnovio i dovršio. Zatim, da su i tuženi ostaviocu slali novčanu pomoć za obnovu porodične kuće i drugih objekata koji su bili u ratu devastirani, kao i da su pomagali roditelje, pa i apelanta, da je apelant u Njemačku otišao 1999. godine, a zatim u Nizozemsku (gdje nije radio), a da se u tom periodu I tuženi vratio na imanje kod oca, a zatim u svoju kuću, da je otac poklonio nekretnine (na kojim je I tuženi sagradio svoju porodičnu kuću) 2000. godine kada apelant nije ni bio u Odžaku, da je otac umro 2006. godine, a da se apelant vratio 2008. godine. Vrhovni sud je istakao, da te činjenice dokazuju okolnosti iz kojih se može zaključiti da volja ostavioca nije bila da se predmetno poklanjanje uračuna u nasljedni dio I tuženog, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo u pobijanoj odluci drugostepenog suda, kada je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
13. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelant je naveo, između ostalog, da je u reviziji ukazivao na kredibilnost dokaza temeljem kojih su nižestepeni sudovi zauzimali stanovište da postoje okolnosti iz kojih se može zaključiti da je ostaviočeva volja bila da se poklon učinjen I tuženom ne uračunava u njegov nasljedni dio. Zatim, da su svjedoci koji su saslušavani o navodnoj iskazanoj volji ostavioca u tom smislu, direktno zainteresovani za ishod spora, da činjenica da je živio u Nizozemskoj u vrijeme zaključivanja tog ugovora ne može biti okolnost iz koje se može zaključiti bilo šta o ostaviočevoj volji. Nadalje je naveo, da je u Nizozemskoj ostvarivao prihode po osnovu socijalne pomoći, ali i po osnovu rada na poljoprivrednim plantažama, te da je značajan dio tih prihoda slao ostaviocu, za potrebe renoviranja kuće i za potrebe svakodnevnog života.
15. Apelant je naglasio, da se na obrazložene revizione navode Vrhovni sud očitovao ponavljanjem konstatacija iznijetih od strane prvostepenog i drugostepenog suda, bez obrazloženja o tome zašto su ranije konstatacije nižestepenih sudova valjane, odnosno zašto revizioni navodi nisu osnovani. Naime, valjano i potpuno obrazloženje je obavezni element sudske presude, a izostanak valjanog i potpunog obrazloženja zapravo znači uskraćivanje prava na višestepeno odlučivanje, prava na pravni lijek i prava na efikasan pristup sudu. Apelant je takođe istakao da je povreda prava na pravično suđenje za posljedicu imala i povredu prava na imovinu.
Relevantni propisi
16. Zakon o nasljeđivanju (»Službeni list SRBiH«, br. 7/80 i 15/80 - ispravka), u relevantnom djelu glasi:
Izdvajanje u korist potomaka koji su privređivali sa ostaviocem Član 35.
Potomci i usvojenici (član 19. stav 1) ostaviočevi koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem i svojim radom, zaradom ili mu na drugi način pomogli u privređivanju, imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine.
Tako izdvojeni dio ne spada u zaostavštinu i ne uzima se u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Uračunavanje poklona zakonskom nasljedniku Član 49. st 1. i 3.
Svakom zakonskom nasljedniku uračunava se u nasljedni dio sve što je na ma koji način dobio na poklon od ostavioca.
Poklon se ne uračunava ako je ostavilac izjavio u vrijeme poklona ili kasnije, ili u testamentu, da se poklon neće uračunati u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostaviočeva. Pri tome ostaju u važnosti odredbe o nužnom djelu.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa, te iz razloga što Vrhovni sud nije obrazložio osporenu presudu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u osporenom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka pred prvostepenim sudom, te ocjene izvedenih dokaza, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a sa kojim odlučenjem se složio i Vrhovni sud u osporenoj presudi, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju. Naime, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju, te činjenice koje su utvrđene u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. U odnosu na apelacione navode da Vrhovni sud nije obrazložio osporenu presudu, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan ni da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesene revizione argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoje odluke, što je i učinio. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević