Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3774/18 (M. F.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3774/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3774/18, rješavajući apelaciju Mirsada Filipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Filipovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 227936 17 Gž od 11. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirsad Filipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 227936 17 Gž od 11. maja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i „Nestro Petrola“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) u periodu od 3. do 13. januara 2020. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. januara 2020. godine, a tuženi 24. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 227936 15 P od 17. novembra 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je ništav kupoprodajni Ugovor za kupovinu garaže, zaključen 22. juna 1994. godine između M. F. (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik), kao prodavca, i „Energopetrola“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženog), kao kupca, ovjeren 6. jula 1994. godine kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-2676/94 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), a kojim je pravni prednik tuženog kupio garažu (pobliže opisanu u izreci presude), što je tuženi dužan priznati i dozvoliti da se na osnovu predmetne presude u javnim registrima uspostavi ranije posjedovno stanje kakvo je bilo prije provođenja predmetnog ugovora. Osim toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se apelant obaveže da tuženom isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to pobliže opisano u izreci presude. Također, tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza (saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke, te saslušanje svjedoka Z.F. i B.O.P., kao i materijalnih dokaza, pobliže navedenih na stranici 2 prvostepene presude), ocjenjujući ih savjesno i brižljivo, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci.
7. Osnovni sud je istakao da je među strankama bilo nesporno da su njihovi pravni prednici sačinili predmetni ugovor, da su ga potpisali i da su svoje potpise ovjerili pred tim sudom, te da je slijedom navedenog predmetni ugovor ispunjavao uvjete propisane odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, zbog čega je formalno-pravno valjan. Osnovni sud je naveo da iz odredaba čl. 26. i 28. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) proizlazi da je za punovažnost svakog ugovora, pored bitnih elemenata za takav ugovor, potrebno i postojanje saglasnih i slobodno izraženih volja ugovarača za njegovo zaključenje, jer odsustvo slobodno izražene volje jednog ili oba ugovarača čine ugovor ništavim i on ne proizvodi pravno djejstvo od njegovog zaključenja. Pri tome Osnovni sud je istakao da je iz tužbenih navoda, apelantovog iskaza i iskaza svjedoka Z. F. utvrdio da je apelantov pravni prednik zaključio predmetni ugovor sa namjerom da pokuša sačuvati svoju imovinu (garažu) od otuđenja, što znači da je želio da zaključi predmetni ugovor. U odnosu na tvrdnje da je apelantov pravni prednik predmetni ugovor zaključio pod pritiskom ratnih okolnosti, te da je uslijed toga njegova volja za zaključenje predmetnog ugovora bila bitno smanjena, odnosno da nije bila slobodna, Osnovni je istakao da je utvrdio da je volja apelantovog pravnog prednika prilikom zaključenja predmetnog ugovora bila slobodno i ozbiljno izražena, pa da zbog tog razloga predmetni ugovor nije ništav. Naime, Osnovni sud je naveo da je nesporno da su kod apelantovog pravnog prednika u vrijeme zaključenja ugovora postojale takozvane opće ratne okolnosti u smislu prisilnog iseljenja iz stana. Međutim, naveo je da je analizom dokaza koje je apelant izveo utvrdio da apelant nije dokazao da su neposredno prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora postojale takve subjektivne okolnosti koje bi paralizirale volju apelantovog pravnog prednika.
8. Nasuprot tome, Osnovni sud je istakao da je predmetni ugovor ništav jer se radi o prividnom
- fiktivnom ugovoru. Pri tome Osnovni sud je istakao da iz odredaba čl. 66. i 454. ZOO proizlazi da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, jer odražava svjestan i sporazuman nesklad volja i njenih iskazivanja na strani oba ugovarača sa ciljem da se stvori lažni utisak kod trećih lica, pa je kao takav nepostojeći pravni posao, kao i da su bitni elementi ugovora o prodaji obaveza prodavca da preda stvar kupcu i obaveza kupca da prodavcu za primljenu stvar isplati cijenu. Osnovni sud je naveo da je predmetni ugovor nepostojeći, odnosno apsolutno ništav, budući da je apelant dokazao da apelantov pravni prednik nije primio od pravnog prednika tuženog kupoprodajnu cijenu, odnosno da tuženi nije dokazao da je pravni prednik tuženog navedenu cijenu isplatio. Osnovni sud je istakao da iz sadržaja predmetnog ugovora (član 6) proizlazi da je kupac – pravni prednik tuženog isplatio prodavcu – apelantovom pravnom predniku ugovoreni iznos (3.000,00 DM) prilikom potpisivanja predmetnog ugovora. Međutim, Osnovni sud je naveo da nijedan drugi izvedeni dokaz ne govori u prilog postojanju te činjenice – isplate cijene. Pri tome Osnovni sud je zaključio da su stranke samo prividno zaključile predmetni ugovor da bi zaštitile imovinu apelantovog pravnog prednika iako njihova prava namjera nije bila kupoprodaja garaže. Nadalje, naveo je da u prilog takvom utvrđenju ide i činjenica da su od zaključenja predmetnog ugovora (1994. godine) do vraćanja u posjed apelantu (2000. godine) u garaži bile stvari apelantovih roditelja, odnosno da pravni prednik tuženog nikada faktički nije ni koristio predmetnu garažu, a što proizlazi iz iskaza apelanta i svjedoka Z.F. i B.O.P. Osnovni sud je istakao da je tuženi dobrovoljno postupio po zahtjevu apelantovog pravnog prednika i vratio mu garažu u posjed u decembru 2000. godine, pri čemu nije tražio vraćanje iznosa kupoprodajne cijene sve do uvjetne protivtužbe u predmetnoj pravnoj stvari (maj 2016. godine). S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da sve ukazuje na činjenicu da apelantov pravni prednik nije ni isplatio kupoprodajnu cijenu. U konačnici, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor ništav, jer prilikom njegovog sklapanja prava volja stranaka nije bila da zaključe kupoprodajni ugovor, niti je bio ispunjen jedan od bitnih elemenata tog ugovora - isplata cijene, zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen. Budući da je utvrđeno da je predmetni ugovor ništav, Osnovni sud je istakao da je evidentno da je protivtužbeni zahtjev neosnovan.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 227936 17 Gž od 11. maja 2018. godine žalba tuženog je djelimično uvažena, te je presuda Osnovnog suda od 17. novembra 2016. godine preinačena u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka tako što je odbijen apelantov zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor, kao i zahtjev da se u javnim registrima uspostavi ranije posjedovno stanje kakvo je bilo prije provođenja ovog ugovora. Osim toga, određeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka. U dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena. Također, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u određenom novčanom iznosu.
10. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da iz odredbe člana 66. st. 1. i 2. ZOO proizlazi da prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, a da je odredbom člana 103. ZOO propisano da je ugovor ništav ako je protivan Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu. Okružni sud je istakao da su apelantov pravni prednik i pravni prednik tuženog, u skladu sa članom 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, zaključili predmetni ugovor koji je proveden kroz katastarske evidencije, te da je predmetni ugovor realiziran, kao i da je pravni prednik tuženog bio u posjedu garaže, jer je imao ključ sve do dobrovoljne predaje apelantovom pravnom predniku. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio sadržaj predmetnog ugovora (tačka 5. u vezi sa tačkom 6), koji sadrži ugovorenu odredbu da prodavač prodaje, a kupac kupuje navedenu garažu po cijeni od 3.000,00 DM, te da je kupac ugovoreni iznos iz tačke 5. ovog ugovora isplatio prodavcu prilikom potpisivanja ugovora. Također, naveo je da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je predmetni ugovor prividan i da nema učinka među ugovornim stranama zbog nesklada volja i njenih iskazivanja na strani oba ugovarača sa ciljem stvaranja lažnog utiska kod trećih lica zbog toga što stvar nije predana i isplaćena kupoprodajna cijena. Osim toga, Okružni sud je istakao da realizacija predmetnog ugovora proizlazi i iz obavijesti Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) od 24. maja 2016. godine. Dakle, Okružni sud je zaključio da predmetni ugovor ne ispunjava uvjete iz odredbe člana 103. stav 1. ZOO, jer nije protivan prinudnim propisima, niti ima elemente prividnog ugovora. Kako je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Okružni sud je naveo da je prvostepenu presudu valjalo preinačiti na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.
11. Okružni sud je istakao da je odluka o protivtužbenom zahtjevu pravilna, budući da je navedeni zahtjev postavljen u slučaju da sud usvoji apelantov zahtjev za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora i da je u koneksitetu sa zahtjevom tužbe. Dakle, Okružni sud je zaključio da je preinačenje prvostepene presude proizvelo da se u tom dijelu žalba tuženog odbije i prvostepena presuda potvrdi na osnovu odredbe člana 226. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se predmetnom apelacijom ukazuje na očigledno proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, čime je apelant stavljen u podređeni položaj u odnosu na suprotnu stranku. Apelant ističe da je pravosnažnom presudom Okružnog suda od 14. juna 2007. godine dokazao da ni tuženi, niti treće lice nikada nisu bili u posjedu garaže, već da je u posjedu bio apelantov pravni prednik, te da tuženi nije dokazao svoje vlasništvo na predmetnoj garaži. Nadalje, navedeno je da isprave kao dokazno sredstvo imaju najjaču dokaznu snagu (čl. 132-136. ZPP), kao i da Okružni sud uopće nije ocijenio navedenu presudu shodno članu 8. ZPP. S tim u vezi, apelant navodi da je Okružni sud prihvatio kao pravilno utvrđeno činjenično stanje, ali da je iz takvog činjeničnog stanja proizvoljno zaključio da predmetni ugovor nema elemente prividnog ugovora. Osim toga, apelant ističe da je predmetni ugovor zaključen u ratnim uvjetima, bez slobodno izražene volje apelantovog pravnog prednika, zbog čega je sud bio dužen imati u vidu i te općepoznate okolnosti. U konačnici, apelant navodi da u konkretnom slučaju odredba u predmetnom ugovoru da je isplaćena cijena ne može sama po sebi značiti da je cijena zaista i isplaćena, a imajući u vidu sve druge dokaze koje je apelant izveo tokom postupka, te ističe da je izostalo kvalitetno obrazloženje presude, ali i ocjena isprava i dokaza. b)Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je naveo da je za svoju odluku dao valjano obrazloženje ocjenjujući da se u konkretnom slučaju radilo o kupovini garaže koja je bila montažni objekt i koja je izgrađena na državnom (sada društvenom) zemljištu prema urbanističkom rješenju. Nadalje, naveo je da je apelantov pravni prednik dobio odobrenje i saglasnost za izgradnju predmetne garaže, da je nakon provođenja predmetnog ugovora garaža upisana kao posjed pravnog prednika tuženog, te da je predana apelantu 24. decembra 2000. godine u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Također, Okružni sud je istakao da nema uvjeta da se predmetni ugovor proglasi ništavim, jer nije protivan prinudnim propisima, niti ima elemente prinudnog ugovora, kao ni osnova da se izvrše promjene u javnim registrima kako je bilo prije provođenja predmetnog ugovora. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tuženi je naveo da je Okružni sud presudom od 11. maja 2018. godine preinačio presudu Osnovnog suda od 17. novembra 2016. godine u cijelosti u skladu sa zakonom i bez bilo kakve povrede prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine na koja se apelant pozvao. Pri tome tuženi je naveo da traži da Ustavni sud odbaci, odnosno odbije kao neosnovanu predmetnu apelaciju.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) glasi:
Član 9. stav 2.
2. Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
16. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Prividan ugovor Član 66.
(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.
(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.
Član 454.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.
(2) Prodavac nekog drugog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva državinu stvari, da mu i preda stvar.
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,
74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 229. stav (1) tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
[...] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 227936 17 Gž od 11. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 6. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina (predmetnog ugovora), dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Apelant, u suštini, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, kao i na to da je Okružni sud propustio da ocijeni isprave i dokaze. Osim toga, apelant smatra da je stavljen u podređeni položaj u odnosu na suprotnu stranku.
27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
29. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. U pogledu apelantovog navoda da je predmetni ugovor zaključen u ratnim uvjetima, bez slobodno izražene volje apelantovog pravnog prednika, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavnosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno konstatirao da bez utvrđenja individualnih okolnosti, kao što je postojanje konkretnih prijetnji ili pritisaka za zaključenje ugovora, postojanje samo općih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP 2377/13 od 7. juna 2016. godine, tačka 31, i Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3407/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3407/09 od 20. decembra 2012. godine, tač. 30, 31. i 32), razmatrajući slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavnosti ugovora o prometu nekretnina na prostoru Bosne i Hercegovine zaključenog u toku rata, naveo: „Ustavni sud zapaža da su sudovi, u postupku u kojem su donesene osporene presude, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili da apelant nije uspio da dokaže da su pri zaključivanju predmetnog ugovora, pored postojanja općih okolnosti, odnosno ratnog stanja, postojale posebne okolnosti kod apelantove majke zbog kojih bi predmetni ugovor o zamjeni stanova bio zaključen pod pritiskom, odnosno nije dokazao da kod parničnih stranaka nije postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora, te da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima i kao takav apsolutno ništav, u skladu sa relevantnim odredbama ZOO. (…) Isto tako je utvrđeno da su u vrijeme zaključenja ugovora opće okolnosti bile teške i da su mogle da utječu na odluku stranaka ugovornica da zaključe predmetni ugovor, a prvenstveno na apelantovu pravnu prednicu, koja je kao pripadnik manjinskog naroda živjela u Banjoj Luci, ali da te opće okolnosti bez postojanja posebnih okolnosti, koje apelant nije dokazao, tj. da su, pored općih okolnosti, kod njegove majke postojale i posebne, nisu mogle da utječu na drugačiji zaključak u pogledu dobrovoljnosti apelantove pravne prednice prilikom zaključenja spornog ugovora.“
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su kod apelantovog pravnog prednika u vrijeme zaključenja ugovora postojale takozvane opće ratne okolnosti u smislu prisilnog iseljenja iz stana, ali da apelant nije dokazao da su neposredno prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora postojale takve subjektivne okolnosti koje bi paralizirale volju apelantovog pravnog prednika. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud utvrdio da je volja apelantovog pravnog prednika prilikom zaključenja predmetnog ugovora bila slobodno i ozbiljno izražena, te da zbog tog razloga predmetni ugovor nije ništav, već da je predmetni ugovor ništav jer se radi o prividnom - fiktivnom ugovoru. Nadalje, Ustavni sud je ustanovio da je presudom Okružnog suda, između ostaloga, prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor ništav, kao i da se u javnim registrima uspostavi ranije posjedovno stanje. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su apelantov pravni prednik i pravni prednik tuženog, u skladu sa članom 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, zaključili predmetni ugovor koji je proveden kroz katastarske evidencije, te da je predmetni ugovor realiziran, kao i da je pravni prednik tuženog bio u posjedu garaže, jer je imao ključ sve do dobrovoljne predaje apelantovom pravnom predniku. Nadalje, zapaža da je Okružni sud, imajući u vidu navedenu činjenicu, istakao da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio sadržaj predmetnog ugovora, slijedom čega je pogrešno zaključio da je predmetni ugovor prividan i ništav. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da realizacija predmetnog ugovora proizlazi i iz obavijesti Republičke uprave od 24. maja 2016. godine. U konačnici, ustanovljeno je da predmetni ugovor nije protivan prinudnim propisima, niti da ima elemente prividnog ugovora, odnosno da ne ispunjava uvjete iz odredbe člana 103. stav 1. ZOO. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu ocjene provedenih dokaza, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. U odnosu na apelantove navode da je stavljen u podređeni položaj u odnosu na suprotnu stranku, a kojima ukazuje na to da je Okružni sud povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. i 11. maja 2002. godine, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u konkretnom postupku bio uskraćen da izloži svoj predmet, odnosno da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi kojima ukazuje na to da u konkretnom postupku nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoju odluku da predmetni ugovor nije protivan prinudnim propisima, niti da ima elemente prividnog ugovora, odnosno da ne ispunjava uvjete iz odredbe člana 103. stav 1. ZOO, te kada iz činjenica konkretnog slučaja ne proizlazi da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević