Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4775/19 (M.R.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4775/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4775/19, rješavajući apelaciju M. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. R.
protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 279696 19 Rsž od 30. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 279696 18 Rs od 14. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Rade Ćulibrk advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 279696 19 Rsž od 30. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 279696 18 Rs od 14. maja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je apelantica 29. avgusta 2017. godine doživjela povredu na radu i da se obaveže tuženi (Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske) da apelantici na ime razlike plate koju je primala za vrijeme bolovanja i plate koju bi primala da joj je priznata povreda na radu, kao i na ime nematerijalne štete, isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 146. Zakona o radu propisano da radnik, ako pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, ima pravo na naknadu od poslodavca, osim ako je šteta nastala njegovom krivicom ili nepažnjom, dok je članom 148. navedenog zakona propisano da se na pitanja naknade štete pričinjene na radu ili u vezi s radom koja nisu posebno uređena ovim zakonom primjenjuju propisi o obligacionim odnosima. Okružni sud je takođe naveo da je odredbama člana 50. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da se povredom na radu smatra povreda koja je prouzrokovana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizičkim ili hemijskim djelovanjem, naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela, ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, kao i povreda koju radnik pretrpi na redovnom putu od stana do mjesta rada i obratno i na putu preduzetom radi stupanja na rad, kao i bolest koja je nastala neposredno ili isključivo kao posljedica nekog nesrećnog slučaja ili više sile za vrijeme obavljanja posla koji je osnov osiguranja zaposlenog. Okružni sud je dalje naveo da, dakle, poslodavac odgovara za štetu koju zaposleni pretrpi na radu ili u vezi s radom, po opštim načelima odgovornosti, a osnov za naknadu štete zbog povrede prava zaposlenog je pretpostavljena krivica poslodavca, pri čemu su uslovi odgovornosti da je zaposleni pretrpio štetu, da je šteta prouzrokovana na radu ili u vezi s radom i da ne postoje razlozi isključenja odgovornosti poslodavca. Okružni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije pretrpjela povredu na radu na način da je navedenog dana, nakon saopštenja da će biti premještena u drugu kancelariju, na radnom mjestu izgubila svijest, kojom prilikom je došlo do povišenja krvnog pritiska i da je zbog toga otpremljena u bolnicu gdje je liječena u periodu od 29. avgusta do 5. septembra 2017. godine, jer je apelantica prije spornog događaja već imala faktore rizika za razvoj ateroskleroze i promjene na krvnim sudovima, a da sam akt akutnog stresa na radnom mjestu koji je izazvala konfliktna situacija nije doveo do promjene na krvnim sudovima mozga i posljedično do njihovog zatvaranja koje je razlog za tranzitorni ishemijski atak kao faktor rizika od moždanog udara. Okružni sud je naveo da slijedom navedenog ne postoji odgovornost tuženog poslodavca za povredu prava apelantice, jer se premještanje zaposlenih iz jedne kancelarije u drugu ne može smatrati protivpravnom radnjom poslodavca bez obzira što može izazvati poremećaj psihičke i emocionalne ravnoteže zaposlenih i zbog ovih radnji poslodavac ne odgovara, a apelantica pri tome nije ni tvrdila da je prije spornog događaja bila ugrožena prekomjernim opterećenjem na poslu koje bi eventualno moglo dovesti do nastanka štete.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantica, između ostalog, navodi da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjene odredbe člana 146. Zakona o radu, te da su se na konkretan slučaj trebale primijeniti odredbe člana 50. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević