Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1334/19 (N. O.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1334/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1334/19, rješavajući apelaciju Nedžada Omerovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedžad Omerović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. veljače 2019. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. svibnja 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 020421 17 K od 26. siječnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžad Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Jasminka Jovišević odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 22. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. veljače 2019. godine, Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. svibnja 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 020421 17 K od 26. siječnja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda od 14.
veljače 2019. godine, O.B., J.T., V.T., V.B., apelant i N.M. su proglašeni krivim zbog kaznenog djela izvršenog u sastavu kriminalnog udruženja iz čl. 366. st. 2. u vezi sa kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz čl. 207. st. 3. u vezi sa stavom 1. i 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) pa je između ostalih apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, te mu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Osim toga, na osnovu odredbe čl. 82. st. 1. KZ RS, izrečena im je mjera sigurnosti oduzimanja predmeta koji su uporabljeni za izvršenje kaznenog djela, te su obavezani da nadoknade troškove kaznenog postupka.
3. U obrazloženju presude od 22. svibnja 2018. godine Vrhovni sud je naveo da prihvaćanjem iskaza osuđene V.T., danog u istrazi, prvostupanjska presuda nije zasnovana na nezakonitom dokazu, jer se o njenoj sposobnosti davanja izjave u istrazi nije pojavila sumnja, a ta sposobnost je potvrđena u tijeku glavnog pretresa izvršenim psihijatrijskim vještačenjem. S tim u vezi, je naveo da je u istrazi V.T. oba puta saslušana u svojstvu osumnjičene u prisustvu branioca, a prethodno je upozorena u smislu odredbe čl. 143., uključujući i st. 2. toč. v) Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), pa se ovakav iskaz osuđene koji je dan u istrazi može koristiti na glavnom pretresu po zakonom propisanom izuzetku od načela neposrednosti u skladu s čl. 288. st. 3. ZKP RS, bez obzira što ona na njemu nije iznosila svoju odbranu. Činjenica da zbog takve njene odbrane suoptuženima nije dana mogućnost da je ispitaju u vezi iskaza iz istrage ne utječe na zakonitost ovog dokaza i donesene presude, niti povređuje pravo na odbranu, budući da se presuda ne zasniva jedino, niti u odlučujućoj mjeri na njenom iskazu, već i na iskazima saslušanih svjedoka A.K., M.V., D.M. i ostalih, koje je sud cijenio zajedno sa materijalnim dokazima.
4. U obrazloženju presude od 14. veljače 2019. godine Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor kojim se poziva na povredu Kaznenog zakona iz razloga što su osuđeni proglašeni krivim za kazneno djelo izvršeno u sastavu kriminalnog udruženja iz čl. 366. st. 1. u vezi sa č. 207. st. 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZ RS, a da činjenični opis djela iz izreke prvostepene presude, odgovara biću kaznenog djela iz čl. 383.a st. 2. ranije važećeg Kaznenog zakona. S tim u vezi je naveo da u ranijem važećem Kaznenom zakonu, naziv kaznenog djela je ,,organizirani kriminal“ i u opisu djela se koristi pojam „pripadnik zločinačkog udruženja“, dok u novom Kaznenom zakonu, naziv djela je „izvršenje djela u sastavu kriminalnog udruženja“ i u opisu djela koriste se pojmovi „grupa i organizirana kriminalna grupa“. Naime, ukazao je da čl. 147. st. 12. ranijeg kaznenog zakona definira pojam organizirane kriminalne grupe kao grupe lica od najmanje tri lica formirana radi vršenja krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a st. 13. tog čl. definira pojam zločinačke organizacije, kao udruženje od najmanje tri lica čiji članovi su se udružili radi vršenja krivičnih djela, dok važeći KZ RS u čl.123. st. 1. toč. 10. definira pojam organizirane kriminalne grupe, da je to udruženje koje se sastoji od tri ili više lica koja su se udružila radi vršenja kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Dakle, definicija pojma „zločinačkog udruženja“ prema ranije važećem kaznenom zakonu, identična definiciji pojma „organizirane kriminalne grupe“ prema sada važećem Kaznenom zakonu, pa to što je u činjeničnom opisu djela navedeno „kao pripadnici zločinačkog udruženja“, umjesto „kao pripadnici organizirane grupe“, nikako ne znači da je pobijanim odlukama povrijeđen KZ RS, niti da je došlo do proizvoljne primjene ovih materijalnih zakona, jer dispozicija kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim, po elementima koji određuju biće kaznenog djela u novom zakoniku i ranijem kaznenom zakonu, sadržajno se ne razlikuju. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da obveza drugostupanjskog suda da obrazloži svoju odluku ne podrazumijeva potrebu da se u presudi obrazlože svi prigovori i da se odgovori na sve navode stranaka, nego se ograničava na zahtjev da se u obrazloženju navedu razlozi za činjenice od odlučnog značaja, na jasan i razumljiv način. U pogledu toga, naveo je da je drugostupanjski sud dao odgovore na žalbene prigovore u pogledu svih odlučnih činjeničnih i pravnih pitanja, te se pozvao i na razloge iz prvostupanjske presude (koji su i po ocjeni Vrhovnog suda detaljni valjani), zbog čega neosnovani i prigovori da je obrazloženje drugostepene presude zahvaćeno takvim manjkavostima koji manifestiraju povredu prava na odbranu. Pri tome je naveo da je drugostupanjski sud dao odgovore na žalbene prigovore žalbene prigovore kojima se osporavala zakonitost dokaza na kojima se zasniva prvostepena presuda, između ostalog u vezi iskaza osuđene V.T. iz istrage.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog ističe da drugostupanjski sud nije dao odgovor na navod zbog čega se na iskazu osuđene V.T. iz istrage mogla zasnovati presuda, ako osuđena nije saslušana u svojstvu svjedoka i njen iskaz predstavlja jedini iskaz na kome sud zasniva presudu u pogledu postojanja zločinačkog udruženja. Osim toga, apelant je osporavao primjenu materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević