Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2661/18 (S. C.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Istraga
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Krivični postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pozitivna obaveza države da zaštiti život
  • Član 2. EK – pravo na život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2661/18

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2661/18, rješavajući apelaciju Sarah Cooper, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sarah Cooper podnesena protiv Rješenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T110 KTA 0003101 18 3 od 12. marta 2018. godine, Rješenja Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona Travnik broj T 06 0 KTP 0021107 17 od 22. decembra 2017. godine i Obavijesti Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona Travnik broj T 06 0 KT 0021107 17 od 12. oktobra 2017. godine u odnosu na kršenje člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sarah Cooper podnesena protiv Rješenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T110 KTA 0003101 18 3 od 12. marta 2018. godine, Rješenja Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona Travnik broj T 06 0 KTP 0021107 17 od 22. decembra 2017. godine i Obavijesti Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona Travnik broj T 06 0 KT 0021107 17 od 12. oktobra 2017. godine u odnosu na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sarah Cooper iz Krške Vasi – Slovenija (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) broj T110 KTA 0003101 18 3 od 12. marta 2018. godine, Rješenja Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo u Travniku) broj T 06 0 KTP 0021107 17 od 22. decembra 2017. godine i Obavijesti Kantonalnog tužilaštva u Travniku broj T 06 0 KT 0021107 17 od 12. oktobra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog tužilaštva u Travniku i Federalnog tužilaštva zatraženo je 15. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju, koji su pozvani i dostavili.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Apelantica je 9. juna 2017. godine Kantonalnom tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo u Zenici) podnijela krivičnu prijavu „za krivično djelo pokušaj ubistva iz 166. člana krivičnog ili teška tjelesna ozljeda iz 172. člana ili povreda porodičnih obaveza iz 221. člana zakona Bosne i Hercegovine, oštećenika Huseina Karamuje (u daljnjem tekstu: apelanticin otac ili oštećeni ili H. K.) […] učinjeno na Vlašiću, između 2. i 4. januara 2015. sa posljedicama kasnije u januaru 2015.“ protiv osumnjičenih M. K. (kćeri oštećenog) i M. V. K. (supruge oštećenog), te „pomoćnika odnosno saučinitelja osumnjičenih“: A. C. (supruga M. K.) i F. J. („sina od tetke osumnjičene M. K. i nećaka osumnjičene M. V. K.“). Navedeno krivično djelo na štetu apelanticinog oca, prema navodima prijave, desilo se na Vlašiću kada je njen otac došao da se priključi ostatku porodice i kada je bio u vikendici. U prijavi je navedeno da je S. R. K. (apelanticina sestra i kći oštećenog) u vikendici to jutro, 3. januara 2015. godine, zatekla oca s otvorenim prozorom, da ga je pitala zašto je otvorio prozor i napravio promaju i da to nije smio činiti da se ne razboli, na šta je on odgovorio da je neko pregrijao vikendicu, da je bio u goloj vodi i da je morao da otvori balkonska i ulazna vrata da napravi promaju. U prijavi je navedeno da je iz opisanog više nego očigledno da je neko morao tako zagrijati vikendicu da je apelanticin otac morao otvoriti prozor, pa se poslije razbolio i bio u bolnici, a „to niko nije javio apelantici, niti sestri S. R. K.“. Kao motiv za počinjenje prijavljenog krivičnog djela apelantica je navela finansijski motiv, a drugi motiv je „izmjena Zakona o nasljeđivanju“ jer „ako bi H. K. umro prije 9. januara 2015. godine ostavinski postupak ne bi bio izvršen po službenoj dužnosti“. U prijavi je navedeno da je apelantica kći oštećenog iz prvog braka i da njoj donedavno uopće nisu bili poznati detalji o ovom događaju, odnosno jesu djelimično, ali da nije bila svjesna njihovog značaja. Prema navodima iz prijave, apelantica je tek u proljeće 2017. godine shvatila da se ustvari u januaru 2015. godine na Vlašiću radilo o pokušaju ubistva ili teške tjelesne povrede ili povrede porodičnih obaveza, a nakon što je u Zenici razgovarala sa svojom sestrom S. R. K. u vezi sa sporom koji se vodi u Zenici zbog poništenja ugovora o nasljeđivanju. Njih dvije su zajedno razgovarale o tome kako bi njihov otac H. K. uopće mogao da prevari svoju kćerku S. R. K., te je to vodilo do zaključka da ih otac, njegova supruga i polusestra lažu već 35-40 godina i da su s njima glumili porodicu. Apelantica je u prijavi navela i da „ne bi bila iznenađena da njen otac H. K. sve porekne jer su porodični odnosi vrlo kompleksni“. Istaknute navode apelantica je ponovila i u podnesku od 3. augusta 2017. godine koji nosi naslov Dopuna krivične prijave, uz koji je dostavila transkript i snimak razgovora s ocem H. K., sačinjenim u Zenici 16. januara 2017. godine. Povodom ove prijave formiran je spis broj T04 0 KT 0030775 17.

5. Nakon toga, apelantica je 14. jula 2017. godine Kantonalnom tužilaštvu u Zenici podnijela krivičnu prijavu za krivično djelo pokušaja ubistva iz člana 166. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), učinjeno na Vlašiću između 19. jula i 2. augusta 2015. godine, protiv osumnjičenih H. K. (apelanticinog oca), M. K. (apelanticine polusestre), M. V. K. (supruge apelanticinog oca) i A. C. (supruga apelanticine polusestre). Prema navodima iz prijave, osumnjičeni su u navedenom mjestu i vremenu pokušali izvršiti predmetno krivično djelo na štetu apelantice, njenog supruga M. C. , te njihove djece: I. C., A. C., J. C., L. C. i A. C. Iz prijave proizlaze navodi da su prijavljeni „začepili dimnjak u vikendici kako bi oštećene lišili života“. Povodom ove prijave formiran je spis broj T04 0 KT 0031485 17.

6. Kantonalno tužilaštvo u Zenici je zatim kompletne spise br. T04 0 KT 0030775 17 i T04 0 KT 0031485 17 24. augusta 2017. godine dostavilo Kantonalnom tužilaštvu u Travniku na nadležno postupanje budući da je u prijavama kao mjesto izvršenja prijavljenih krivičnih djela naveden Vlašić, za koji je mjesno nadležno Kantonalno tužilaštvo u Travniku. Kantonalno tužilaštvo u Travniku je povodom apelanticinih prijava formiralo predmet pod brojem T06 0 KT 0021107 17. Osporene odluke

7. Kantonalno tužilaštvo u Travniku je 12. oktobra 2017. godine, na osnovu člana 231. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), donijelo Naredbu o neprovođenju istrage broj T06 0 KT 0021107 17 po apelanticinim krivičnim prijavama jer je iz prijava i pratećih spisa očigledno da prijavljena djela nisu krivična djela.

8. O donošenju naredbe apelantica kao oštećena i podnositeljica prijave obaviještena je Aktom broj T06 0 KT 0021107 17 od 12. oktobra 2017. godine. U obavijesti je navedeno da je nakon izvršenog uvida u cjelokupan spis, krivične prijave i dostavljene priloge krivičnih prijava donesena naredba da se neće narediti provođenje istrage jer prijavljena djela ne predstavljaju krivično djelo ubistva u pokušaju, niti postoje elementi bilo kojeg drugog krivičnog djela. Kantonalno tužilaštvo u Travniku je navelo da je evidentno da su predmetne krivične prijave posljedica poremećenih porodičnih odnosa i nesuglasica između apelantice i njenog oca, da su rezultat postupka koji se vodi pred sudom u Zenici, a u vezi s nasljedstvom i ugovorima o nasljeđivanju, te da ne postoji niti jedan dokaz, niti navod iz predmetnih prijava koji ukazuje da je počinjeno bilo koje drugo krivično djelo.

9. Dalje je pojašnjeno da je u prijavi kojom se od strane apelantice – advokata prijavljenim M. K. (kći oštećenog), M. V. K. (supruga oštećenog), odnosno A. C. (suprug M. K. i zet oštećenog) i F. J. (sin od tetke M. K.) stavlja na teret da su počinili krivično djelo pokušaja ubistva iz člana 166. KZFBiH ili teške tjelesne ozljede iz člana 172. ili povrede porodičnih obaveza iz člana 221. KZFBiH, a na štetu oštećenog H. K. i da je navodno djelo izvršeno na Vlašiću između 2. i 4. januara 2015. godine. U obavijesti je ponovljen sadržaj krivične prijave, te je navedeno da je identične tvrdnje apelantica iznijela i u podnesku od 3. augusta 2017. godine koji nosi naslov Dopuna krivične prijave i uz koji su dostavljeni transkript i snimak razgovora apelantice s ocem H. K. sačinjenim u Zenici 16. januara 2017. godine. U podnesku je apelantica naglasila „da se krivični progon vodi bez obzira na to da li se oštećeni slaže ili ne i bez obzira na to da li oštećeni negira da je bio oštećen“. Kantonalno tužilaštvo u Travniku je navelo da se u transkriptu i snimku ne nalazi ništa relevantno što bi potkrijepilo navode da je počinjeno neko krivično djelo prema oštećenom. Da su porodični odnosi kompleksni, kako je navedeno, potvrđuje i priprema krivične prijave od strane apelantice protiv njenog oca H. K. i njegove supruge M. V. K. zbog navodnog ubistva L. K. iz 1983. godine, koja je kći H. K. iz prvog braka, a koja se prehladila na bazenu i umrla. A do ove prijave je došlo kada su apelantica i njena sestra S. R. K., nakon što je H. K. 23. maja 2017. godine apelantici telefonom rekao: „Raskrstio sam ja sa vama kao što sam sa vašom majkom“, pa su njih dvije razgovarale o stvarima prije smrti L. K., pa je došlo i do govora o smrti L. K. i da su njih dvije došle do konstatacije da je njena smrt bila smrt s umišljajem, planirana i veoma surova. Kantonalno tužilaštvo je konstatiralo i da je interesantno da apelantica navodi da će podnijeti još jednu krivičnu prijavu, ali nije sigurna da li da je šalje u Hrvatsku ili BiH. Radi se da su „kćerka i supruga povele oca, supruga H. K. na more iako je on slabog zdravlja, ne smije na more zbog srca, a oni su čak išli usred jula kad je najveća vrućina“, kako stoji u navodima prijave. A nije zanemariti ni činjenicu da će apelantica nedugo poslije krivične prijave, gdje je oštećeni njen otac H. K., podnijeti krivičnu prijavu protiv oca i pomajke i polusestre kojom ih tereti da su pokušali ubiti nju i njenu djecu na Vlašiću 2015. godine. Dakle, na osnovu krivične prijave, navoda iz nje, dostavljenih dokaza zaključeno je da ne postoji sumnja da su radnjama prijavljenih počinjena krivična djela na koja se ukazuje prijavom, ali ni bilo koje drugo krivično djelo. Dalje je istaknuto da je očigledno da su narušeni porodični odnosi između apelantice, njene sestre S. R. K. i njihovog oca, pomajke, polusestre, te da se trenutno pred sudom u Zenici vodi imovinski spor u vezi s ugovorom o nasljeđivanju, kao da su najavljene i podnesene krivične prijave protiv oca i članova porodice. Istaknuto je da je sama radnja loženja i zagrijavanja prostora gdje se boravi uobičajena radnja i nikako ne može predstavljati metod da se neko ubije, ili da se nanese teška tjelesna povreda ili da se izvrši povreda porodičnih odnosa. Pa i u samoj prijavi je na dva mjesta navedeno da vikendica nema dobru izolaciju, a poslije se navodi da su saučinioci, odnosno pomoćnici A. C. i F. J. vrijedno ložili drva.

10. U odnosu na drugu krivičnu prijavu podnesenu od strane apelantice – advokata protiv prijavljenih H. K., M. K., M. V. K i A. C. protiv oštećenih: apelantice, njenog supruga i njihovo petero djece, kojom se prijavljeni terete da su navodno počinili krivično djelo, kako se to navodi u prijavi, pokušaja ubistva iz člana 166. KZFBiH na Vlašiću između 19. jula i 2. augusta 2015. godine, istaknuto je da su navodi druge krivične prijave još nevjerovatniji od prve krivične prijave gdje se navodilo da su prijavljeni, ložeći drva i grijanjem prostorija vikendice, htjeli da ubiju H. K. Krivičnom prijavom, kojom je sada obuhvaćen i apelanticin otac, prijavljeni se terete da su začepili dimnjak u vikendici u namjeri da liše života oštećene: apelanticu, njenog supruga i njihovu djecu. Iz prijave proizlaze navodi da su prijavljeni začepili dimnjak u vikendici kako bi oštećene lišili života. Navodi se da su oštećeni bili u vikendici na Vlašiću u periodu od 19. jula do 2. augusta 2015. godine, gdje su, između ostalog, koristili i peć tako što su je ložili. Nakon tog ljetovanja vratili su se kućama. Navedeno je da se nakon određenog vremena H. K. žalio „da ih je njihova posjeta izmučila, te da je M. V. K. zvala S. R. K. i govorila da ih ne žele više na Vlašiću“, da je „M. [K.] obavijestila S. [R. K.] da su apelantica i njen suprug, te djeca oštetili vikendicu, da je apelanticin muž bio pijan cijelo vrijeme, da su apelantica i njen suprug začepili dimnjak pepelom jer nisu čistili peć, da je ispao pepeo iz peći i da je čitava vikendica crna“. Dalje se navodi da je apelantica za priču o vikendici saznala u novembru 2016. godine, pa su onda ona i njena sestra S. R. K. između sebe razgovarale o uništenoj vikendici, apelanticinom i muževom opijanju. Kantonalno tužilaštvo u Travniku je ukazalo, podsjećanja radi, da je i prva krivična prijava nastala kada su apelantica i njena sestra razgovarale, dok je i prijava koju će podnijeti za smrt L. K. isto tako nastala kada su njih dvije razgovarale. Analizirajući navode iz prijave i priložene dokaze, ne postoji sumnja da su prijavljeni počinili krivično djelo ubistva u pokušaju niti bilo koje drugo krivično djelo. Posebno je istaknuto da iz prijave i dostavljenih priloga ne proizlazi da je tokom boravka apelantice, njene djece i supruga bilo nekih problema na Vlašiću, da je njihov boravak protekao mimo i u odmoru, da su za vrijeme boravka ložili vatru u vikendici i da nije bilo problema s dimom ili samim loženjem vatre. Da je bio začepljen dimnjak to bi apelantica, njena djeca i suprug odmah primijetili, a što se ne navodi u prijavi. Evidentno je da je apelantica naknadno došla do informacija da peć nije bila čišćena, da je bilo pepela i da je njoj i njenom suprugu spočitavano da nisu čistili peć. Prema tome, ne postoje indicije niti sumnje da je počinjeno bilo koje krivično djelo, niti prijavljeno djelo od strane prijavljenih lica.

11. Apelantica je 30. novembra 2017. godine podnijela pritužbu na Naredbu o neprovođenju istrage broj T06 0 KT 0021107 17 od 12. oktobra 2017. godine.

12. Kantonalno tužilaštvo u Travniku (Kolegij tužilaca) Rješenjem broj T06 0 KTP 00211 107 17 od 22. decembra 2017. godine odbacilo je apelanticinu pritužbu kao neblagovremenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na sjednici Kolegija izvršen uvid u predmet, te je konstatirano da je dostavljanje obavijesti o donošenju naredbe o neprovođenju istrage apelantici izvršeno 18. oktobra 2017. godine na osnovu uvida u dostavnicu i potvrdu BH pošte Track & Trace. U vezi s tim, Kolegij tužilaca je jednoglasno donio odluku da je apelanticina pritužba neblagovremena jer je podnesena nakon isteka roka za pritužbu iz člana 231. stav 4. ZKPFBiH. Kolegij je isto tako cijenio i odluku Federalnog tužilaštva po apelanticinom zahtjevu broj TI 10 KTA 0003101 17 od 7. decembra 2017. godine. U odgovoru Federalnog tužilaštva apelantici na njene navode Federalno tužilaštvo je konstatiralo da je njena pritužba neblagovremena i da je propustila rok za njeno ulaganje, kao i da su obavijest i ostali dopisi bili pravilno uručeni.

13. Ustavni sud konstatira da su apelantica, njena majka A. R. i njena sestra S. R. K. 22. juna 2017. godine Kantonalnom tužilaštvu u Zenici podnijele krivičnu prijavu protiv osumnjičenih H. K. i M. V. K. (supruge H. K.) „zbog krivičnog djela ubistva na okrutan ili podmukao način L. K., kćeri [H. K.], učinjenog 5. 8. 1983. godine u Zenici“, te da je to Tužilaštvo 31. augusta 2017. godine donijelo Naredbu o neprovođenju istrage broj T 04 0 KTP 0031243 17 jer je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja u odnosu na osumnjičene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2331/18).

14. Povodom pritužbi apelantice i (A. R., te S. R. K.), podnesenih Federalnom tužilaštvu, 8. i 16. januara 2018. godine, apelantica i (A. R., te S. R. K.) obaviještene su da je glavni federalni tužilac donio Rješenje broj T110 KTA 0003101 18 3 od 12. marta 2018. godine na osnovu člana 20. stav 2. u vezi sa članom 9. stav 1. Zakona o Federalnom tužilaštvu u vezi sa članom 35. stav 3. ZKPFBiH. Tim rješenjem: „1. Odbacuje se kao nedopušten zahtjev za prenošenje mjesne nadležnosti apelantice i [A. R. te S. R. K.] u predmetima Kantonalnog tužilaštva u Travniku broj T06 0 KT 0021107 17 i Kantonalnog tužilaštva u Zenici broj T04 0 KT 0031243 17 na druga kantonalna tužilaštva jer apelantica i [A. R. te S. R. K.], na osnovu člana 21. stav 1. tačka f) u vezi sa članom 35. stav 3. ZKPFBiH, nemaju svojstvo stranaka“ i „2. Odbijaju se kao neosnovane pritužbe podnositeljica izjavljene protiv Naredbe o neprovođenju istrage broj T06 0 KT 0021107 od 12. juna 2017. godine i Rješenja Kolegija Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona broj T06 0 KTP 0021107 od 22. decembra 2017. godine [...].“

15. U dijelu obrazloženja rješenja koji se odnosio na predmet u kojem je apelantica (sama) bila prijaviteljica i oštećena je navedeno da su 16. januara 2018. godine apelantica i (A. R., te S. R. K.) Federalnom tužilaštvu podnijele pritužbe na odluke Kantonalnog tužilaštva u Travniku, donesene u predmetu tog tužilaštva broj T06 0 KT 0021107 17, i Kantonalnog tužilaštva u Zenici, donesene u predmetu tog tužilaštva broj T04 0 KT 0031243 17. Predmetnom pritužbom, na osnovu člana 20. stav 1. Zakona o Federalnom tužilaštvu, traži se prenos nadležnosti u navedenim predmetima na drugo kantonalno tužilaštvo ili da se, ocjenom osnovane pritužbe, predmeti vrate tim tužilaštvima na ponovno odlučivanje. Povodom zahtjeva za prenos nadležnosti konstatira se da se radi o ponovljenim zahtjevima kao i u zahtjevu podnositeljica ovom tužilaštvu od 13. novembra 2017. godine, u vezi s kojim su uredno obaviještene 29. novembra 2017. godine Dopisom broj TI 10 KTA 0003101 17 od 22. novembra 2017. godine. Stoga je, a kako je to ukazano tim dopisom, imajući u vidu da prema odredbi člana 35. stav 3. ZKPFBiH odluke o prenosu nadležnosti Federalno tužilaštvo donosi na prijedlog jedne od stranaka, a to svojstvo, prema odredbama člana 21. stav 1. tačka f) tog zakona, nemaju podnosioci prijava, odlučeno kao u tački l. izreke tog rješenja.

16. U vezi s navodima apelanticine pritužbe kojima se osporava pravilnost odluka Kantonalnog tužilaštva u Travniku u predmetu broj T06 0 KT 0021107 17 konstatira se da se ponavljaju navodi ranijeg zahtjeva od 13. novembra 2017. godine. U vezi s tim, Dopisom Federalnog tužilaštva broj TI 1 0 KTA 0003101 17 od 7. decembra 2017. godine apelantica je uredno obaviještena 11. decembra 2017. godine, a što slijedi i iz navoda predmetne pritužbe, o razlozima zbog kojih je ocijenjeno da je, pravilnom primjenom člana 32. ZKPFBiH, u Kantonalnom tužilaštvu u Travniku formiran jedan predmet po apelanticinim prijavama od 9. juna i 14. jula 2017. godine. Također, a kako to slijedi i iz dopisa Federalnog tužilaštva, predmet ranijeg razmatranja Federalnog tužilaštva bila je i naredba o neprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva u Travniku broj T06 0 KT 0021107 od 12. jula 2017. godine, donesena na osnovu odredbe člana 231. stav 3. ZKPFBiH, jer je apelantica i tada osporavala blagovremenost i urednost prijema obavijesti o toj naredbi, a u tom pravcu i zaključke iz Rješenja Kolegija broj T06 0 KTP 0021107 od 22. decembra 2017. godine. Imajući u vidu izloženo, ocijenjeni su potpunim razlozi sadržani u osporavanim odlukama, na osnovu kojih je izveden i zaključak u odnosu na ,,nesuglasice između podnositeljice i njenog oca“ zbog ostavinskog postupka kod Općinskog suda u Zenici. Također su ocijenjeni neosnovanim navodi pritužbe da su „neosnovani i ničim poduprti razlozi koje navodi Tužilaštvo”. Suprotno tome, pojedinačno izloženim razlozima, posebno u obrazloženju naredbe Kantonalnog tužilaštva u Travniku, razmotreni su svi apelanticini navodi u odnosu na načine i radnje počinjenja krivičnih djela prijavljenih lica na koja se prijavom i drugim apelanticinim podnescima ukazuju sumnje, kao i sa priloženim transkriptima i snimcima, na osnovu čega su ocijenjeni pravilnim zaključci u odlukama i zbog čega je odlučeno kao u tački 2. izreke tog rješenja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelantica u apelaciji ukazuje na povredu čl. II/1. i 2. i II/3.a) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi sadržaj podnesenih krivičnih prijava te smatra da je tužilac morao preduzeti određene radnje radi razjašnjenja okolnosti koje je ona istakla u prijavama. Apelantica ističe da nije jasno na osnovu čega je izveden zaključak da nema elemenata krivičnog djela i na osnovu čega je otklonjena sumnja da je počinjeno krivično djelo. Navod Tužilaštva o „nesuglasicama između podnositeljice prijave i njenog oca“ može se u svjetlu naredbe o neprovođenju istrage razumjeti jedino na način da je apelantica čitav opis događaja izmislila. Naime, činjenica je da je opis događaja poduprt ne samo njenom izjavom nego i dokumentarnom građom i snimcima razgovora. Ne postoji nikakav postupak među oštećenima i osumnjičenima ni u Zenici, niti bilo gdje, pa se postavlja pitanje na što je Tužilaštvo mislilo, odnosno odakle Tužilaštvu taj podatak. Jedini postupak s kojim je apelantica upoznata je civilni sudski postupak u Zenici između H. K. i S. R. K. za poništenje ugovora zbog prevare i zablude. Međutim, taj postupak nema apsolutno nikakve veze s apelanticom i oštećenim. Apelantica smatra da je Kantonalno tužilaštvo u Travniku donijelo arbitrarne odluke povodom njenih krivičnih prijava, te da ni glavni federalni tužilac u posljednjoj osporenoj odluci nije ispravio učinjene nepravilnosti nego je u Rješenju broj T11 0 KTA 0003101 18 3 od 12. marta 2018. godine pogrešno naveo lica koja su podnijela pritužbu i pogrešne datume odluka. Ističe da su navedene greške takve prirode da predstavljaju apsolutno procesno kršenje (nije nužno da predstavljaju i kršenje ustavnih prava), nego je znak arogantnog i krajnje nestručnog, površnog i arbitrarnog rada glavnog federalnog tužioca koji je donošenjem takvog rješenja povrijedio prava iz člana 6. Evropske konvencije. Ukazuje da Federalno tužilaštvo nije donijelo nikakvo rješenje s obrazloženjem razloga, činjenica i pravnog osnova za izdavanje jedinstvenog rješenja za tri separatna postupka kod dva različita kantonalna tužilaštva. Prigovara i okolnosti da je njena pritužba protiv obavijesti odbačena kao neblagovremena, što je pogrešno i predstavlja kršenje člana 13. Evropske konvencije, te u tom smislu pojašnjava da joj obavijest o nedonošenju naredbe o neprovođenju istrage nije uredno dostavljena. Smatra da je pogrešno odlučeno da se njene dvije krivične prijave spoje jer se „procesno spomenute krivične prijave ne mogu spojiti, pa je već iz tog razloga nužno obavijest poništiti jer predstavlja apsolutnu povredu pravila ZKPFBiH“. Pogotovo smatra da Kantonalno tužilaštvo nije moglo donijeti navedenu naredbu o neprovođenju istrage jer je bio podnesen zahtjev za prenos nadležnosti. Ukazuje da zakonske odredbe i podzakonski propisi o radu tužilaštva ne sadrže posebne odredbe o postupanju u slučaju da postoji zahtjev za izmjenu nadležnosti tužilaštva, pa se u takvim slučajevima primjenjuju pravila određena za postupanje sudova u takvim slučajevima. Već i činjenica da su isprave i dostavljena dokazna građa dostavljeni u jednom primjerku za više krivičnih prijava kod Kantonalnog tužilaštva u Zenici govori da je „Tužilaštvo bilo toliko više dužno konkretno opredijeliti šta sve sadrži kompletan spis“. Što se tiče nasljeđivanja apelantice iza oca H. K., apelantica je u krivičnoj prijavi navela da je njen otac njoj u januaru 2017. ponudio iznos od 30.000,00 eura, što je ona odbila, a ta je činjenica navedena u krivičnoj prijavi, što Tužilaštvo nije moglo previdjeti (ako raspolaže kompletnim spisom). Apsolutno u svim pogledima je nelogično da bi nasljeđivanje bilo motiv navođenja „izmišljenih događaja“ jer da je to bio motiv ona bi prihvatila iznos od 30.000,00 eura jer taj iznos predstavlja mnogo više nego što bi bio njen nužni dio, ako bi uopće išta dobila iza oca budući da je H. K. s M. K. kod notarke sklopio ugovor o doživotnom izdržavanju iz 2005. godine, koji je uložen na sudu u Zenici već prije više od 12 godina, a na osnovu kojeg se izdvoji nužni dio, što je i navedeno u krivičnoj prijavi. Dodatno, nekretnine H. K. prepisane su na M. K. kada je M. K. bilo 14 godina, dakle prije više od 16 godina. I ta je činjenica navedena u krivičnoj prijavi. U konkretnom slučaju Tužilaštvo nije preduzelo nijednu radnju, ni najosnovnije – da sasluša osumnjičene, svjedoke, izvrši uviđaj i slično.

b)Odgovor na apelaciju

18. Kantonalno tužilaštvo u Travniku je navelo da je nakon izvršenog uvida u cjelokupan spis, krivične prijave i dostavljene priloge krivičnih prijava na osnovu člana 231. stav 3. donesena naredba da se neće narediti provođenje istrage jer prijavljeno djelo ne predstavlja krivično djelo ubistva u pokušaju, niti postoje elementi bilo kojeg drugog krivičnog djela; da je evidentno da su predmetne krivične prijave posljedica poremećenih porodičnih odnosa i nesuglasica između apelantice i njenog oca, te su i rezultat postupka koji se vodi pred sudom u Zenici, a u vezi s nasljedstvom i ugovorima o nasljeđivanju, te da ne postoji niti jedan dokaz, niti navod iz predmetnih prijava koji ukazuje da je počinjeno bilo koje drugo krivično djelo. Također je navedeno da je, postupajući po zahtjevu Kantonalnog tužilaštva u Zenici broj T04 0 KT 0034116 17 od 3. januara 2018. godine, to tužilaštvo dostavilo kompletan predmet broj T06 0 KT 0021107 17 Kantonalnom tužilaštvu u Zenici, a za potrebe istrage protiv apelantice zbog krivičnog djela lažnog prijavljivanja iz člana 347. stav 1. KZFBiH, i da je nakon izvršenog uvida u spis Kantonalno tužilaštvo u Zenici izvršilo povrat traženog spisa. Budući da su navodi iz apelacije u cijelosti neosnovani, te da je postupanje Kantonalnog tužilaštva u Travniku u cijelosti bilo u skladu sa zakonskim propisima, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Federalno tužilaštvo je navelo da je apelantica obaviještena o svim preduzetim radnjama, te da su u osporenim odlukama dati potpuni razlozi i doneseni pravilni zaključci, pri čemu nije došlo do povreda na koje se ukazuje apelacijom.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćen tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Primjena pravila krivičnog postupka Ovim zakonom utvrđuju se pravila krivičnog postupka po kojima su dužni da postupaju [...], tužilac i drugi učesnici u krivičnom postupku predviđeni ovim zakonom, kad postupaju u krivičnim stvarima.

Član 18.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano.

Član 45. stav (1) i stav (2) tač. a) i b) Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.

(2) Tužilac ima pravo i dužan je da:

a) odmah po saznanju da "postoje osnovi sumnje" da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,

b) provede istragu u skladu sa ovim zakonom.

Član 231. st. (1), (3) i (4) Naredba o provođenju istrage (1) Tužilac naređuje provođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.

(3) Tužilac donosi naredbu da se istraga neće provoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, [...].

(4) O neprovođenju istrage, kao i o razlozima za to tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana kancelariji tužioca.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije

22. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava na pravično suđenje u kontekstu donošenja odluke da se neće provoditi istraga po apelanticinim krivičnim prijavama, te u vezi s tim prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud konstatira da je apelantica u prvom slučaju lice koje prijavljuje navodno počinjenje krivičnog djela nad njenim ocem, a u drugom slučaju oštećena budući da smatra da je pokušano počinjenje krivičnog djela nje, njenog supruga i njihovo petero djece, pa se opravdano postavlja pitanje da li pravo pojedinca da traži provođenje istrage protiv trećih lica spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.

23. Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, „ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. U vezi s predmetnom apelacijom, ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definirani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.

24. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije na koji se apelantice pozivaju u krivičnim postupcima garantira pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo takvo lice može se smatrati „žrtvom“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).

25. Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje istrage i krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje i u vezi s tim i prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

26. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na kršenje ostalih prava na koja se apelantica pozvala

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantica problematizira neprovođenje istrage povodom njenih krivičnih prijava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvo pitanje koje Ustavni sud treba riješiti u konkretnom slučaju pitanje nadležnosti budući da iz citiranih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Pravila Ustavnog suda proizlazi da Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH.

29. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredbama ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, nije predviđena mogućnost da, u slučaju kada Tužilaštvo donese odluku o neprovođenju istrage, stranke koje su nezadovoljne takvom odlukom mogu izdejstvovati meritornu odluku – presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini koja bi, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mogla biti predmet osporavanja pred Ustavnim sudom. Dalje, imajući u vidu relevantne odredbe ZKPFBiH, proizlazi da je u takvim slučajevima jedini pravni lijek koji stranke mogu koristiti prigovor (pritužba) protiv odluke o neprovođenju istrage. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se ovakva zakonska regulativa, odnosno nemogućnost da apelanti u skladu s važećim zakonodavstvom dođu do meritorne odluke koja bi mogla biti predmet ocjene Ustavnog suda, ne može staviti na teret apelantima. Ovo naročito u situaciji kada apelacija podnesena Ustavnom sudu pokreće pitanja kršenja prava na život u vezi s događajima povodom kojih apelantice nisu imale zakonsku mogućnost za vođenje bilo kakvog postupka. Pritom, Ustavni sud podsjeća da je članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine postavljena obaveza državi BiH i entitetima da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i da je članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda propisana mogućnost postupanja Ustavnog suda i u slučaju kada nema presude nekog od sudova u BiH.

30. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji njegova nadležnost. U prilog navedenom ide i činjenica da je Ustavni sud u svojoj praksi već rješavao apelacije podnesene zbog kršenja prava na život i na zabranu mučenja uslijed nerazjašnjenih okolnosti pod kojima je nastupila smrt bliskih lica, te donosio odluke prema kojima je nepokretanje istrage dovelo do kršenja ovog prava (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine i AP 3783/09 od 20. decembra 2012. godine, objavljene na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. Međutim, to ne znači da apelanti prilikom podnošenja apelacije u ovakvim slučajevima ne treba da ispunjavaju i ostale uvjete iz člana 18. Pravila Ustavnog suda, već, naprotiv, i svi ostali uvjeti dopustivosti moraju biti ispunjeni kako bi se otvorila mogućnost da Ustavni sud postupa. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju predmet apelacije nepokretanje krivične istrage povodom apelanticinih krivičnih prijava, kojom su pokrenuta pitanja kršenja prava iz člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud, podržavajući navedenu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, smatra da je u takvim okolnostima apelacija dopustiva iako je osporena odluka zapravo naredba Tužilaštva o nepokretanju krivične istrage.

32. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica obaviještena o odluci glavnog federalnog tužioca kojom je odbijena njena pritužba na odluku da se ne provodi istraga, te da je navedena odluka datirana 12. marta 2018. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnijeta 9. maja 2018. godine. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda jer je u smislu navedene odredbe podnesena u roku od 60 dana. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelantica navodi povredu člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije zbog odluke da se istraga, nakon podnošenja krivičnih prijava, neće provesti jer je zaključeno da prijavljena djela nisu krivična djela, niti postoje elementi „nekih drugih krivičnih djela“. Dakle, iako kao osporena odluka nije navedena naredba o neprovođenju istrage, koja je donesena u konkretnom predmetu, Ustavni sud konstatira da je suština apelanticinih navoda vezana za posljedice te odluke, to jest da nije provedena istraga povodom apelanticinih navoda iz krivičnih prijava.

Pravo na život

35. Član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

a) Pravo na život.

36. Član 2. stav 1. Evropske konvencije glasi:

1. Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Niko ne smije biti namjerno lišen života, osim prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za krivično djelo za koje je zakonom predviđena ova kazna.

37. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), obaveze države u zaštiti prava na život mogu se svrstati u tri grupe. To su negativna obaveza države da se suzdrži od nezakonitog oduzimanja života, pozitivna obaveza države da donese djelotvorne normativne i provedbene mjere za sprečavanje gubitaka života kada se oni mogu izbjeći te proceduralna obaveza države da istražuje sumnjive smrtne slučajeve.

38. Ustavni sud podsjeća da prva rečenica člana 2. stav 1. Evropske konvencije nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom (vidi Evropski sud, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine – III, str. 1403, tačka 36). Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredbi krivičnog zakona odvrati lica od počinjenja krivičnih djela uz podršku mehanizma za provođenje zakona radi sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredbi (vidi Evropski sud, Osman protiv U. K., presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine – VIII, str. 3159, tačka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kada neko bude nasilno ubijen (vidi, npr. Evropski sud, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001. godine, tačka 111).

39. Dakle, Ustavni sud primjećuje da obaveza da se zaštiti pravo na život, prema članu 2. Evropske konvencije, nastaje kada je pojedinac ubijen upotrebom sile. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Fergec protiv Hrvatske (zahtjev broj 68516/14) u presudi od 9. maja 2017. godine istakao: „21. Sud nadalje primjećuje kako se član 2. Konvencije može primjenjivati čak i ako lice čije je pravo na život navodno povrijeđeno nije umrlo. […] Sud je u predmetu Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. oktobar 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998

– VIII) ispitao obavezu države da zaštiti pravo na život Alija i Ahmeta Osmana, iako potonji nije izgubio život, ali je bio ranjen u pucnjavi (ibid., odlomci 115–122). U brojnim drugim predmetima sud je smatrao da je član 2. bio primjenjiv na pucnjave koje nisu dovele do smrti i u kojima su životi podnosilaca zahtjeva bili izloženi ozbiljnom riziku kao posljedica ponašanja snaga sigurnosti ili trećih lica (vidi, na primjer, predmete Makaratzis protiv Grčke [VV] broj 50385/99, odlomci 49–55, ESLJP 2004-XI; Soare i drugi protiv Rumunije broj 24329/02, odlomci 108–109, 22. februar 2011; Trévalec protiv Belgije broj 30812/07, odlomci 55–61, 14. juni 2011; Sašo Gorgiev protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije broj 49382/06, odlomak 29, ESLJP 2012 (izvaci); i Yotova protiv Bugarske broj 43606/04, odlomak 69, 23. oktobar 2012).“

40. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud konstatira da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na život jer nadležno tužilaštvo nije provelo istragu povodom njenih krivičnih prijava za „pokušaj ubistva“. Dakle, pitanje koje se postavlja u konkretnom slučaju jeste da li su nadležni organi, odlučujući o apelanticinim krivičnim prijavama, ispunili pozitivnu obavezu da zaštite pravo na život prema članu 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo u Travniku 12. oktobra 2017. godine, na osnovu člana 231. stav 3, donijelo Naredbu o neprovođenju istrage broj T06 0 KT 0021107 17 po apelanticinim krivičnim prijavama jer je iz prijava i pratećih spisa očigledno da prijavljena djela nisu krivična djela; da je o donošenju naredbe apelantica kao oštećena i podnositeljica prijave obaviještena Aktom broj T06 0 KT 0021107 17 od 12. oktobra 2017. godine i da je u obavijesti navedeno da je nakon izvršenog uvida u cjelokupan spis, krivične prijave i dostavljene priloge krivičnih prijava donesena naredba da se neće narediti provođenje istrage jer prijavljena djela ne predstavljaju krivično djelo ubistva u pokušaj, niti postoje elementi bilo kojeg drugog krivičnog djela. Kantonalno tužilaštvo u Travniku je navelo da je evidentno da su predmetne krivične prijave posljedica poremećenih porodičnih odnosa i nesuglasica između apelantice i njenog oca, da su rezultat postupka koji se vodi pred sudom u Zenici, a u vezi s nasljedstvom i ugovorima o nasljeđivanju, te da ne postoji niti jedan dokaz, niti navod iz predmetnih prijava koji ukazuje da je počinjeno bilo prijavljeno bilo koje drugo krivično djelo.

41. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvom krivičnom prijavom apelantica ukazivala da je pokušano ubistvo njenog oca, a drugom prijavom je prijavila upravo svog oca kao izvršioca pokušaja ubistva nje, njenog supruga i njihove djece. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nije došlo do smrti bilo koga, niti je bilo ko od oštećenih koji su navedeni u obje krivične prijave doživio bilo kakve ozljede koje bi se mogle smatrati opasnim po život, a koje bi, slijedom prakse Evropskog suda, dovele do aktiviranja garancija člana 2. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud naročito zapaža da apelantica svog oca u jednoj krivičnoj prijavi tretira kao oštećenog, odnosno lice koje su, kako navodi, njegova kći i supruga, te zet i bliski srodnik pokušali da ubiju „pregrijavanjem vikendice“ u januaru 2015. godine, zbog čega je njen otac morao otvoriti prozor, pa se stoga prehladio.

42. Dalje, u vezi s apelanticinom drugom krivičnom prijavom, Ustavni sud zapaža da apelantica sada prijavljuje svog oca kao saizvršioca pokušaja ubistva nje, njenog supruga i njihove djece, i to tako što je „začepljen dimnjak na vikendici“ na Vlašiću između 19. jula i 2. augusta 2015. godine. Ustavni sud zapaža da apelantica, za razliku od prve krivične prijave gdje se navodilo da su prijavljeni, ložeći drva i grijanjem prostorija vikendice, htjeli da ubiju H. K., novom krivičnom prijavom, kojom je sada obuhvaćen i apelanticin otac, prijavljene tereti da su začepili dimnjak u vikendici u namjeri da liše života oštećene: apelanticu, njenog supruga i njihovu djecu. Iz prijave proizlazi da su oštećeni bili u vikendici na Vlašiću u periodu od 19. jula do 2. augusta 2015. godine, gdje su, između ostalog, koristili i peć tako što su je ložili i da su se nakon tog ljetovanja vratili kućama.

43. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelantica nakon skoro dvije godine zaključila da je pokušano ubistvo njenog oca, odnosno ubistvo nje, njenog supruga i njihove djece, i u prilog tome kao glavne dokaze nudi interpretacije razgovora kako sa svojom sestrom S. R. K. tako i s drugim ljudima, uključujući i transkripte i interpretacije razgovora sa svojim ocem. Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju nije došlo do smrti bilo koga, niti je, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, bilo okolnosti koje bi ukazivale da su zaista „životi podnosilaca zahtjeva bili izloženi ozbiljnom riziku kao posljedica ponašanja trećih lica“.

44. Konačno, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da član 2. Evropske konvencije ne nalaže obavezu da lica nadležna za istragu moraju zadovoljiti svaki zahtjev rodbine žrtve za određene postupke tokom istrage. U ovom slučaju, činjenica je da je Federalno tužilaštvo ispitalo zakonitost rada Kantonalnog tužilaštva u Travniku i utvrdilo da je ono postupalo u skladu s odredbama ZKPFBiH. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da u predmetnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

45. Ustavni sud napominje i da je ostale apelanticine navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer nalazi da su Kantonalno tužilaštvo u Travniku i Federalno tužilaštvo dali logične i zadovoljavajuće odgovore na ostale apelanticine prigovore, kao i da njeni preostali navodi ni na koji način ne mogu dovesti u pitanje prava na život. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije jer je Kantonalno tužilaštvo u Travniku donijelo Naredbu o neprovođenju istrage broj T06 0 KT 0021107 17 po apelanticinim krivičnim prijavama jer je iz prijava i pratećih spisa očigledno da prijavljena djela nisu krivična djela budući da u predmetnom postupku nije došlo do smrti bilo koga, niti je bilo čiji život bio ugrožen do te mjere da bi se aktivirale garancije predviđene tim članom.

47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2661/18 (S. C.) | Sudska praksa | Aktio