Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4058/19 (D. M.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4058/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4058/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela Danijela Mihaljević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Danijela Mihaljević protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 113602 15 Gž od 4. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Danijela Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupaju Vesna Pehar i Zoran Lesko odvjetnici iz Mostara, podnijela je 23. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 113602 15 Gž od 4. rujna 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice, te je obvezana tuženica („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) da apelantici na ime neutemeljeno naplaćenoga iznosa kreditne obveze po ugovoru o kreditu od 13. veljače 2007. godine, za određeno razdoblje, tj. na ime neutemeljeno naplaćenih kamata plati iznos od 5.312,59 KM. Odbijen je tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila isplatu preko dosuđenoga iznosa na ime neutemeljeno naplaćenih kamata i isplatu određenoga iznosa na ime neutemeljeno naplaćenih troškova obrade kredita. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila da sud naloži tuženici da joj po navedenom ugovoru o kreditu na ime neutemeljeno naplaćenih tečajnih razlika isplati određeni iznos. Nadalje, odbijen je supsidijarni tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je navedeni ugovor o kreditu ništavan, i da se slijedom tog utvrđenja obveže tuženica da apelantici isplati određeni iznos, uz zakonsku zateznu kamatu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ugovaranje kredita sa valutnom klauzulom nije bilo zabranjeno u vrijeme zaključenja predmetnoga ugovora, niti je ugovaranje valutne klauzule isključivo vezano za valutu Euro (u daljnjem tekstu: EUR), jer je konvertibilna marka (u daljnjem tekstu: KM) stabilna valuta samo u odnosu na EUR, dok u odnosu na ostale valute nije stabilna. Kantonalni je sud naveo da se pri tomu prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe Zakona o deviznom poslovanju, Zakona o centralnoj banci BiH i Zakona o bankama, prema kojima nije bilo zabranjeno ugovaranje u stranoj valuti sa deviznom klauzulom vezanom za švicarski franak (u daljnjem tekstu: CHF). Kantonalni je sud istakao da u ugovoru o kreditu koji je izražen samo u CHF, u članku 2. stoji da će se usklađivanje visine kamatne stope sa kretanjem LIBOR kamatne stope vršiti jedanput godišnje i to na dan 31. prosinca. Kantonalni je sud istakao da je apelantica platila ugovorenu naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,5% od iznosa kredita, kako je bilo i ugovoreno, te da je vještak u svojemu nalazu paušalno procijenio da bi realna naknada trebala iznositi maksimalno 0,5% od visine kredita. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud apelantici na ime neutemeljeno naplaćenih kamata, u smislu odredbi čl. 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dosudio iznos od 5.704,77 KM, ali da s obzirom da više obračunata kamata na temelju promjene marže iznosi 3.721,70 KM, te više obračunata kamata primjenom anuitetskoga načina obračuna iznosi 1.590,89 KM, da ostaje neobrazloženo na što je prvostupanjski sud dosudio iznos od 392,18 KM. Kantonalni je sud naveo da je stoga dio tužbenoga zahtjeva apelantice na obračun razlike kamatne stope, u iznosu 392,18 KM, kao i naknade na ime obrade kredita, neutemeljen, te je u ovome dijelu preinačio pobijanu presudu i ovaj dio tužbenoga zahtjeva apelantice odbio. Kantonalni je sud naveo da je nasuprot navodima priziva apelantice pravilno odbijen dio tužbenoga zahtjeva u odnosu na neutemeljeno naplaćene tečajne razlike. Kantonalni je sud naveo da se u konkretnome slučaju radi o ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu CHF, a da se obveze izvršavaju u valuti KM, po srednjem tečaju CHF na dan uplate, pa da nije utemeljeno traženje apelantice da joj tuženica isplati potraživani iznos u odnosu na tečaj koji je važio na dan potpisivanja ugovora. Kantonalni je sud naveo da je ugovorom o kreditnu jasno definiran iznos mjesečnog anuiteta u momentu zaključenja ugovora, za koji je ugovoreno plaćanje u KM valuti po srednjem kursu na dan uplate. Kantonalni je sud naveo da shodno članku 1065. Zakona o obligacionim odnosima obveza apelantice se sastoji od vraćanja primljenoga iznosa sa pripadajućim kamatama u mjesečnim ratama, a člankom 2. ugovora o kreditu jasno je određen iznos mjesečne rate i vrijeme njenoga dospijeća, pa samim time ova obveza apelantice nastaje svakoga mjeseca na ugovoreni način. Kantonalni je sud istakao da navedeno predstavlja jasnu i zakonitu osnovu stjecanja, pa sud ne nalazi utemeljenost traženja apelantice da joj tuženica isplati određeni iznos na ime tečajne razlike. Kantonalni je sud istakao da s obzirom da je prvostupanjski sud djelomično usvojio tužbeni zahtjev apelantice preciziran u skladu s nalazom vještaka, da je supsidijarni tužbeni zahtjev odbio. Kantonalni je sud istakao da s obzirom da je glavni tužbeni zahtjev djelomično usvojen, kod pravilnoga utvrđenja suda da se ne radi o ništavom ugovoru, o supsidijarnom tužbenom zahtjevu apelantice nije trebalo niti odlučivati meritorno. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pogrešno izrekom presude meritorno odbio supsidijarni zahtjev, te je na taj način dao mogućnost apelantici za ulaganje priziva na odbijajući dio tužbenoga zahtjeva.
Apelacioni navodi
1. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, smatrajući da s obzirom na sve dokaze proizlazi da je obveza apelantice bila neodređena i neodrediva, što je predstavljalo razlog za ništavnost predmetnoga ugovora o kreditu.
2. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
3. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
4. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
5. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti, br. AP- 3592/19 od 15. listopada 2019. godine i AP-4362/19 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
6. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
7. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević