Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4696/18 (Wiener osiguranje Vienna Insurance Group a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4696/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4696/18, rješavajući apelaciju Wiener osiguranja Vienna Insurance Group a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Wiener osiguranja Vienna Insurance Group a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 022014 17 Gž od 28. decembra 2017. godine (u dijelu koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Wiener osiguranje Vienna Insurance Group a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nemanja Kostovski iz Banjaluke, zaposlenik apelanta, podnio je 15. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 022014 17 Gž od 28. decembra 2017. godine (u dijelu koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev).
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1767/18 od 23. aprila 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-1767/18 koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 170634 15 Gž od 28. novembra 2016. godine. Nakon donošenja Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 022014 18 Rev od 24. maja 2018. godine apelant je podnio predmetnu apelaciju. Imajući u vidu da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Rješenjem Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 Pr 014849 12 Pr od 21. februara 2013. godine AD „Jahorina Osiguranje" Pale (u daljnjem tekstu: prednik apelanta), između ostalog, oglašen je odgovornim zato što je 10. novembra 2010. godine prednik apelanta kod ugovaranja osiguranja od autoodgovornosti u Filijali Zvornik postupio protivno važećim propisima na osnovu kojih se vrši obračun visine premije osiguranja od autoodgovornosti na način da je obračunao i naplatio nižu premiju od premije koja bi bila obračunata da je pravilno primijenio važeće propise bliže navedene u izreci rješenja.
4. Tužitelj Zoran Marković (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbeni zahtjev protiv prednika apelanta kao tuženog kojim je tražio da sud obaveže prednika apelanta da mu na ime zakupnine, na ime neisplaćenih plata, na ime otpremnine, te na ime akontacije za popuste na polisu osiguranja isplati određene iznose, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
5. Prednik apelanta je podnio protivtužbeni zahtjev protiv tužitelja u kojem je naveo da je Odlukom broj 001-11180/13 od 31. jula 2013. godine (koju je donio na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj 83 0 Pr 014849 12 Pr od 21. februara 2013. godine) utvrdio materijalnu štetu koju mu je tužitelj u svojstvu radnika učinio u određenom iznosu, te kako tužitelj nije postupio po navedenoj odluci odnosno namirio predmetnu štetu, prednik apelanta je istakao prigovor kompenzacije potraživanja i predložio da sud obaveže tužitelja da mu na ime štete isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 022014 14 P od 9. juna 2017. godine, stavom I izreke, utvrđeno je da je djelomično osnovano potraživanje tužitelja – protivtuženog prema apelantu (kao tuženom – protivtužitelju) na ime zakupnine u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, a stavom II izreke da je u cijelosti osnovano potraživanje tužitelja prema apelantu na ime neisplaćenih plata i na ime otpremnine u određenim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Presudom je dalje, stavom III izreke, utvrđeno da je osnovano potraživanje apelanta prema tužitelju na ime naknade štete u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, a stavom IV izreke da je osnovan prigovor kompenzacije potraživanja koji je istakao apelant, te nakon izvršene kompenzacije potraživanja apelant je obavezan da tužitelju isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom.
7. Presudom je također, stavom V izreke, utvrđeno da djelomično nije osnovano potraživanje tužitelja prema apelantu iz osnova zakupnine u određenom iznosu, i da u cijelosti nije osnovan tužbeni zahtjev za isplatu akontacije za popuste na polise osiguranja u određenom iznosu, pa je u ovom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.
8. Dalje, stavom V izreke, apelant je obavezan da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je stavom VII izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka preko dosuđenog do potraživanog iznosa, a stavom VIII izreke u cijelosti je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za nadoknadu troškova parničnog postupka.
9. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nesporno među parničnim strankama da je tužitelj bio zaposlen kod prednika apelanta na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme i da je isti otkazan (tužitelju radni odnos prestao 15. jula 2013. godine nakon isteka otkaznog roka), te da je prednik apelanta koristio po osnovu zakupa poslovni prostor tužitelja. Dalje je naveo da je sporno da li tužitelj ima pravo da zahtjeva potraživanja od apelanta i da li apelant ima pravo na naknadu štete od tužitelja zbog plaćanja novčane kazne u prekršajnom postupku, te je ukazao na Rješenje Osnovnog suda broj 83 0 Pr 014849 11 Pr od 21. februara 2013. godine i Odluku broj 001- 11180/13 od 31. jula 2013. godine. Dalje je ukazao da je iz izvoda knjige štetnika utvrdio da je 11. marta 2010. godine nastala šteta za osiguranika, kao i da iz rješenja Osnovnog suda od 21. februara 2013. godine proizilazi da je Agencija za osiguranje RS provjerila knjigu štetnika za oktobar 2010. godine i utvrdila da je osiguranik bio evidentiran u knjigu štetnika, te da je tužitelj u svom iskazu naveo da u vrijeme zaključivanja polise sa osiguranikom nije znao raditi na računaru i da je njegove polise radila određena zaposlenica, što dodatno ukazuje da tužitelj nije ni provjerio da li je osiguranik upisan u knjigu štetnika i ako je ovo bila njegova dužnost prije zaključivanja polise osiguranja.
10. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 100. stav 1 Zakona o radu i naveo da apelant protivtužbeni zahtjev temelji na činjenici da je izvršio uplatu iznosa od 5.200,00 KM na ime novčane kazne i troškova postupka zbog zaključivanja polise od strane tužitelja (na način da je tužitelj prekršio pozitivne propise koji se odnose na umanjivanje premije osiguranja). Osnovni sud je ukazao da je izvedenim dokazima apelant dokazao da tužitelj nije izvršio uvid u knjigu štetnika prilikom zaključivanja polise osiguranja i da je knjiga štetnika bila ažurirana. Dalje je naveo da nevršenje uvida u ovu knjigu odnosno zaključivanja polise osiguranja pod uslovima kao da osiguranik nije upisan u knjigu štetnika predstavlja krajnju nepažnju kod obavljanja poslova, te je tužitelj dužan da nadoknadi štetu apelantu koju je pretrpio. Također je naveo da nepoznavanje rada na računaru ne može osloboditi tužitelja od odgovornosti jer je obavljao poslove za koje je bilo nužno poznavanje rada na računaru i ako nije poznavao rad na računaru nije trebao prihvatiti da obavlja poslove preuzimača osiguranja.
11. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 022014 17 Gž od 28. decembra 2017. godine usvojena je žalba tužitelja i prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na stav III i IV i odlučeno "Protivtužbeni zahtjev apelanta se odbija kao neosnovan. Apelant se obavezuje da tužitelju isplati novčani iznos od 7.470,71 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. avgusta 2013. godine pa do konačne isplate". Presudom je dalje ukinuta prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade na ime akontacija za popuste na polise osiguranja, kao i u odnosu na naknadu troškova postupka i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu, koji nije pobijan žalbom, konstatovano da prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da apelant protivtužbeni zahtjev temelji na odluci broj 001-11180/13 od 31. jula 2013. godine donesenoj na osnovu rješenja Osnovnog suda od 21. februara 2013. godine kojim je utvrđena materijalna šteta koju je tužitelj u svojstvu radnika učinio apelantu kao poslodavcu u određenom iznosu, jer je prekršio pozitivne propise koji se odnose na umanjivanje premije osiguranja. Okružni sud je ukazao na član 100. stav 1. Zakona o radu i naveo da u smislu ove odredbe tužitelj bi bio dužan naknaditi štetu koju je apelantu kao poslodavcu neposredno proizveo svojim radom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju to novčani iznos koji odgovara iznosu manje naplaćene premije osiguranja, ali da žalba osnovano ukazuje da postojanje namjere odnosno krajnje nepažnje tužitelja kod priznavanja bonusa navedenom osiguraniku u postupku nije dokazano. Dalje je naveo da je u prekršajnom postupku, prema obrazloženju rješenja, apelant tvrdio da tužitelju nije bila poznata činjenica da je osiguranik kojem je priznat navedeni bonus evidentiran u knjizi štetnika, te da je isto isticao i tužitelj kao parnična stranka navodeći da mu u vrijeme izdavanja sporne polise ažurirana evidencija štetnika nije bila dostavljena. Okružni sud je naveo da ako se ima u vidu da je jedan od svjedoka istakao da je njegova obaveza bila dostavljanje ažurirane knjige filijalama, a da ne zna da li je dostavljena poslovnicu u Zvorniku, a da drugi svjedok svjedoči o opštem pravilu postupanja kod dostavljanja knjige štetnika, ali ne i u odnosu na pojedinačan slučaj odnosno da li je i kada knjiga štetnika sa imenom navedenog osiguranika dostavljena poslovnicu u Zvorniku, pri čemu se dostavljanje putem e-maila pominje tek od 2012. godine, to se ne može izvesti pouzdan zaključak o mogućnosti saznanja tužitelja da je navedeni osiguranik u vrijeme izdavanja polise osiguranja u oktobru 2010. godine bio evidentiran kao štetnik. Stoga je Okružni sud istakao da apelant postojanje krajnje nepažnje tužitelja na radu u konkretnim činjeničnim okolnostima nije dokazao.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 83 0 P 022014 18 Rev od 24. maja 2018. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju pobijani dio pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, pa proizlazi da saglasno odredbi člana 237. stav 2. ZPP-a revizija tuženog nije dozvoljena. Dalje je naveo da je revizija apelanta odbačena i primjenom odredbi člana 247. stav 4. ZPP-a u vezi sa članom 237. st. 3. i 4. ZPP-a.
15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene prava od strane Okružnog suda pri donošenju presude u dijelu koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev apelanta i koja je u tom dijelu postała pravosnažna. Dalje je naveo da je, u konkretnom slučaju, postojao jasan pravni osnov za potraživanje naknade štete, te da su ispunjeni usłovi za potraživanje naknade takve štete s obzirom na to da je došlo do umanjenja imovine apelanta u vidu plaćene kazne i troškova, a šteta je uzrokovana postupanjem tužitelja usljed krajnje nepažnje. Apelant je naveo da drugostepeni sud umjesto da primjeni pozitivno-pravne propise (član 154. ZOO i član 100. Zakona o radu), primijenio je neobjašnjeno „opšte pravilo” koje (koliko je apelantu poznato) čak ne poznaje ni pravna teorija i odlučio da preinači prvostepenu presudu i odbije protivtužbeni zahtjev apelanta. Apelant također navodi da je drugostepeni sud u nastavku presude u pogledu pobijanog dijela naveo da je apelant mogao potraživati samo naknadu štete koja se odnosi na manje naplaćenu premiju osiguranja, ali je zaključio da apelant ipak nije dokazao da je tužitelj postupao usljed krajnje nepažnje te stoga i takav protivtužbeni zahtjev bi bio neosnovan.
16. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 55/07- prečišćeni tekst), u relevantnom dijelu glasi:
2. Naknada materijalne štete Član 100. stav 1.
Radnik koji na radu ili u vezi sa radom namjerno ili iz krajnje nepažnje pričini materijalnu štetu poslodavcu, dužan je da tu štetu naknadi.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno naveo da u postupku nije dokazano postojanje namjere odnosno krajnje nepažnje tužitelja kod priznavanja bonusa osiguraniku. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao da se ne može izvesti pouzdan zaključak o mogućnosti saznanja tužitelja da je osiguranik u vrijeme izdavanja polise osiguranja bio evidentiran kao štetnik odnosno da apelant nije dokazao postojanje krajnje nepažnje tužitelja na radu u konkretnim činjeničnim okolnostima. Ustavni sud u ovakvom postupanju Okružnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević