Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3143/18 (Općina Bugojno)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Nacionalizacija
- Građanski postupak
- Građevinsko zemljište
- Javna vlast
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o eksproprijaciji
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o eksproprijaciji
- Ukaz o proglašenju Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3143/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3143/18, rješavajući apelaciju Općine Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Bugojno podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 014248 17 Rev 2 od 27. februara 2018.
godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 014248 17 Gž 3 od 6. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 014248 15 P 2 od 13. oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Općina Bugojno (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo Bugojno, podnijela je 1. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 014248 17 Rev 2 od 27. februara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 014248 17 Gž 3 od 6. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 014248 15 P 2 od 13. oktobra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je u periodu od 6. do 8. novembra 2019. godine, a od O. I. (u daljnjem tekstu: tužilac) 26. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 8. do 28. novembra 2019. godine, dok je tužilac svoj odgovor dostavio 3. marta 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilac je 2. aprila 2010. godine podnio sudu tužbu protiv apelantice radi isplate naknade za nacionaliziranu porušenu kuću i zemljište u ukupnom iznosu od 465.252,90 KM. U ranijem parničnom postupku odlukom prvostepenog suda, koja je potvrđena odlukom drugostepenog suda, odbijen je kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev (jer je usvojen prigovor zastarjelosti koji je istakla apelantica). Međutim, Vrhovni sud je odlukom od 30. septembra 2014. godine usvojio reviziju, ukinuo drugostepenu odluku i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovni postupak. Drugostepeni sud je uvažio tužiočevu žalbu, ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
6. U ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 46 0 P 014248 15 P 2 od 13. oktobra 2016. godine kojom je obavezao apelanticu da tužiocu kao pravnom sljedniku umrle M. I. na ime naknade za izuzete parcele označene kao k. č. br. 9/1, 9/2, 9/3 i 9/4, upisane u zk. ul. broj 72 k. o. Bugojno (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), plati iznos od 61.680,00 KM, na ime naknade za porušenu zgradu sagrađenu na parceli k. č. broj 9/1 iznos od 51.457,50 KM ili ukupno 113.137,50 KM, te naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.511,60 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Tužilac je odbijen s viškom tužbenog zahtjeva na ime naknade za izuzete parcele preko dosuđenog iznosa od 61.680,00 KM.
7. Općinski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (izvedeni brojni materijalni dokazi, saslušan svjedok Z. B., te nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke) utvrdio da je tužilac jedini zakonski nasljednik iza svoje bake M. I., te da su predmetne nekretnine, stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji), nacionalizirane i postale društveno vlasništvo rješenjem NO Općine Bugojno od 25. marta 1960. godine. Dalje je utvrđeno da predniku tužioca nije isplaćena naknada shodno odredbama člana 42–49. Zakona o nacionalizaciji, kao i da nije proveden postupak izuzimanja iz posjeda predmetnih nekretnina izuzev parcele k. č. broj 9/4. Naime, za navedenu parcelu je doneseno rješenje o izuzimanju iz posjeda, ali ona nije privedena svrsi, te je ostala neizgrađeno građevinsko zemljište, dok su ostale izuzete nekretnine privedene svrsi (izgrađene su porodične kuće, put i poslovna zgrada). Općinski sud je u obrazloženju rješenja citirao i odredbe čl. 46. i 47. Zakona o eksproprijaciji, te je istakao da se identičan način određivanja naknade za nacionalizirano neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište određuje po tarifi po kojoj se određuje naknada za eksproprirano građevinsko zemljište. Općinski sud je također ukazao na odredbe čl. 69. i 96. Zakona o građevinskom zemljištu kojim je također regulirano pitanje vraćanja preuzetog nacionaliziranog neizgrađenog građevinskog zemljišta i pravo na naknadu vlasnika takvog zemljišta, te je ukazao na zauzeti pravni stav Vrhovnog suda da faktička eksproprijacija predstavlja osnov za određivanje prava na naknadu u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji i da ovo pravo ne zastarijeva. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je prema navedenom Zakonu o eksproprijaciji (koji je bio na snazi u vrijeme nacionalizacije predmetnih nekretnina) propisan postupak eksproprijacije i naknade za ekspropriranu imovinu. Međutim, u konkretnom slučaju po ovom zakonu nije nikada postupljeno, niti je utvrđena niti isplaćena naknada za predmetne nekretnine koje su nacionalizirane, odnosno apelantica nikada nije provela postupak za utvrđivanje naknade za izuzeto zemljište, kao ni za eksproprirani stambeni objekt prednika tužioca koji je porušen 1978. godine. Općinski sud je na okolnost identifikacije nacionaliziranih parcela proveo vještačenje po vještaku geodetske struke, dok je na okolnost vrijednosti izuzetih parcela i građevinskog zemljišta proveo vještačenje po vještaku građevinske struke. Iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da tržišna vrijednost izuzetih parcela – predmetnih nekretnina iznosi 61.680,00 KM, dok vrijednost izuzetog građevinskog stambenog objekta (sagrađenog na parceli k. č. broj 9/1), koji je srušen 1978. godine, iznosi 51.456,50 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i uspjehu stranaka.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 014248 17 Gž 3 od 6. aprila 2017. godine tužiočeva žalba je odbijena kao neosnovana, dok je apelanticina žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantica obavezana da tužiocu na ime naknade za izuzete predmetne nekretnine (osim za parcelu označenu kao k. č. broj 9/4) plati iznos od 46.332,00 KM, na ime naknade za porušenu zgradu sagrađenu na parceli k. č. broj 9/1 iznos od 51.457,50 KM ili ukupno 97.789,50 KM, te naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.271,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Tužilac je odbijen s viškom tužbenog zahtjeva na ime naknade za izuzete parcele preko dosuđenog iznosa od 46.332,00 KM.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je pravilan stav prvostepenog suda da apelantica ni u ponovljenom postupku nije dokazala da je pokretan postupak za određivanje naknade za nekretnine koje su privedene svrsi, te da su neosnovani apelanticini navodi da sud nije nadležan da odlučuje o visini naknade o kojoj treba da odlučuje apelanticina nadležna služba. Naime, Kantonalni sud smatra da je stvarni motiv, cilj i svrha faktičkog deposjediranja ostvarivanje javnog interesa, odnosno izgradnja objekata ili izvođenje drugih radova od javnog interesa, te je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužiocu za izuzete parcele k. č. br. 9/1, 9/2 i 9/3 odredio naknadu. Međutim, suprotno od stava prvostepenog suda, Kantonalni sud smatra da u pogledu parcele k. č. broj 9/4 tužiocu ne pripada naknada iako je rješenjem od 20. jula 1978. godine navedena parcela izuzeta iz posjeda ranijeg vlasnika (prednika tužioca). Naime, prema priloženim materijalnim dokazima (izvedenim tokom postupka) proizlazi da navedena parcela nije privedena svrsi, odnosno ona se vodi kao neizgrađeno građevinsko zemljište. Dakle, s obzirom na to da navedena parcela nikada nije privedena svrsi, Kantonalni sud je zaključio da tužiocu za navedenu parcelu ne pripada naknada i da tužilac može samo eventualno tražiti povrat navedene nacionalizirane nekretnine. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da tužiocu pripada naknada samo za nekretnine iz kojih je deposjediran i koje su izgrađene (koje su pripojene pojedinim nekretninama i sada predstavljaju okućnicu privatnih stambenih zgrada kako je prikazano na skici vještaka geometra), dok mu ne pripada naknada za nekretnine za koje je doneseno rješenje o izuzimanju iz posjeda, ali koje nikada nisu privedene svrsi i kao takve predstavljaju neizgrađeno građevinsko zemljište. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi u pogledu srušenog stambenog objekta prednika tužioca budući da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica za izuzeto zemljište i navedeni objekt nije isplatila nikakvu naknadu. S druge strane, Kantonalni sud je odbio tužiočevu žalbu u pogledu određene cijene za izuzete nekretnine, uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je naknadu za izuzeto zemljište (12,00 KM/m²) odredio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke na koji stranke nisu imale primjedbi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 46 0 P 014248 17 Rev 2 od 27. februara 2018. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu reviziju, kao i tužiočev zahtjev za naknadu troškova postupka povodom revizije.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u predmetnom parničnom postupku tužilac traži isplatu novčane naknade za izuzeto zemljište i porušenu zgradu, te je ponovio utvrđeno činjenično stanje i zaključke prvostepenog i drugostepenog suda. Vrhovni sud smatra da, suprotno apelanticinim revizionim navodima, u sudsku nadležnost spada odlučivanje o zahtjevu za naknadu na ime oduzetih parcela prednika tužioca u korist tužene jer se radi o stvarno-pravnom i obligatornom zahtjevu (o kojem odlučuju redovni sudovi u parničnom postupku), odnosno da su neosnovani navodi revizije o povredi odredbi parničnog postupka iz člana 16. ZPP. Vrhovni sud je dalje naveo da, suprotno apelanticinom pravnom rezoniranju, obrazloženje drugostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, pri čemu ti razlozi nisu kontradiktorni, dok obrazloženje po svom sadržaju odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. ZPP. Također je ocijenjen neosnovanim prigovor pogrešne primjene materijalnog prava budući da je pravilan stav nižestepenih sudova da tužiocu pripada pravo na naknadu za izuzete nekretnine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama od javnog interesa mora biti zasnovano na zakonito provedenom postupku, te da se u situaciji kada javna vlast vrši faktičko deposjediranje (bez provođenja postupka eksproprijacije, nacionalizacije i kada dozvoljava izgradnju objekata od javnog interesa na zemljištu) ugrožavaju i povređuju subjektivna prava fizičkih i pravnih lica na nekretninama. Vrhovni sud je naveo odredbe čl. 3. i 6. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, u daljnjem tekstu: ZOVPO) i ukazao na utvrđeno činjenično stanje (da su od prednika tužioca oduzete parcele u apelanticinu korist s danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji) i da u tom pravcu postupak nacionalizacije i izuzimanja nikad nije proveden, niti je određena naknada za predmetne nekretnine. Dakle, kako je u konkretnom slučaju izvršeno faktičko deposjediranje nekretnina prednika tužioca to isto predstavlja osnov za ostvarivanje prava na naknadu koja se za nacionalizirane nekretnine određuje po odredbama Zakona o eksproprijaciji saglasno odredbama Zakona o nacionalizaciji (kod činjenice da pravo na naknadu za izvršeno faktičko deposjediranje ne zastarijeva prema stavu Vrhovnog suda zauzetom na Panelu iz građanske oblasti 30. januara 2014. godine, kao i u više odluka Ustavnog suda br. AP 4457/11, AP 2986/11). Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno odredio iznos naknade na ime oduzetog zemljišta i porušene zgrade s obzirom na to da povrat i uspostavljanje prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranijih nekretnina, te imajući u vidu da je naknada određena na osnovu procjene vještaka koju apelantica nije osporila u pogledu visine iznosa.
12. Vrhovni sud je dalje naveo da su bez utjecaja apelanticini navodi da nije u obavezi isplatiti naknadu za oduzeti stambeni objekt jer njegovo rušenje nije izvršeno po apelanticinom nalogu. Naime, u postupku je utvrđeno da se porušeni objekt (koji je bio vlasništvo prednika tužioca) nalazio na mjestu gdje se sada nalazi poslovna zgrada GP „Gorice“ i Privredne banke Sarajevo (ranija parcela k. č. broj 9/1), koje zemljište je apelantica dodijelila navedenim subjektima radi izgradnje poslovne zgrade. S obzirom na to da je apelantica prije dodjele navedenog zemljišta stambeni objekt, zajedno sa zemljištem, izuzela iz posjeda prednika tužioca, za njega je već tada trebala platiti naknadu prema odredbama Zakona o nacionalizaciji. Budući da naknada za navedeni objekt, kao ni za zemljište na kojem je izgrađen nije isplaćena, to je za ovu parnicu nebitno daljnje raspolaganje apelantice predmetnom zgradom i nekretninom (isto apelanticu ne oslobađa obaveze za plaćanje naknade za izuzetu stambenu zgradu saglasno naprijed navedenim zakonskim odredbama), odnosno nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su apelanticu obavezali na isplatu vrijednosti i ove stambene zgrade.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava apelantica je u apelaciji, između ostalog, detaljno navela tok predmetnog postupka u kojem su donesene osporene odluke, te je ukazala na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa u konkretnom slučaju. U vezi s tim, apelantica navodi da tužilac nije učinio vjerovatnim tvrdnju za njenu odgovornost u odnosu na rušenje objekta njegovog prednika, odnosno da je prema odredbama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta u nadležnosti organa uprave određivanje naknade za nacionalizirane nekretnine. Apelantica je istakla da se u konkretnom slučaju radilo o napuštenim nepokretnim stvarima (vlasništvo prednika tužioca), te smatra da je nedopustivo njeno obavezivanje na isplatu novčane naknade bez nesumnjivog utvrđenja o postojanju pretpostavki za to.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, te je naveo da je u postupku utvrđeno o kojim parcelama i objektima se radi, te koje parcele nisu privedene namjeni. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da u svemu ostaje pri stavu zauzetom u pogledu osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva i neosnovanosti apelanticinih istaknutih navoda, te da je za svoju odluku, suprotno apelanticinim navodima, dao jasne i potpune razloge sadržane u obrazloženju presude, odnosno da nije bilo proizvoljne primjene prava na apelanticinu štetu.
15. Kantonalni sud je u odgovoru kratko naveo hronologiju predmetnog postupka i obrazloženje svoje odluke, te je istakao da svojom odlukom nije povrijedio apelanticina prava na koja ukazuje u apelaciji.
16. Općinski sud je naveo da u svemu ostaje pri obrazloženju datom u svojoj odluci.
17. Tužilac je u odgovoru na apelaciju naveo da redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka nisu načinili niti jedan propust na koji se želi ukazati podnesenom apelacijom, odnosno da su odluke zasnovane na relevantnim zakonskim propisima i pravno relevantnim stavovima. V.Relevantni propisi
18. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” broj 6/98) koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, samostalno i u zajednici s drugima. Nikome se ne može oduzeti vlasništvo osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Član 6.
Pravo vlasništva može se ograničiti ili oduzeti samo u javnom interesu, sukladno s ustavom, na način i pod uvjetima određenim zakonom.
Vlasnik ima pravo na punu nadoknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva.
Odredba stava 2. ovog člana ne odnosi se na slučajeve određene zakonom, ako je do ograničenja ili oduzimanja prava vlasništva došlo usljed protupravnog ponašanja vlasnika.
19. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 67/05, 94/18 – odluka US i 95/19 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 67/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
b) Naknada za preuzeto gradsko građevinsko zemljište Član 69.
Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je preuzeto iz njegovog posjeda ima pravo na naknadu.
Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta odnosno njegov pravni sljednik stiče pravo na naknadu po pravosnažnosti rješenja o preuzimanju, odnosno nakon davanja izjave o predaji zemljišta općini.
Naknadu za preuzeto zemljište plaća općina na čijem se području nalazi zemljište.
Naknada se određuje i isplaćuje po odredbama Zakona o eksproprijaciji.
Član 96.
Stupanjem na snagu ovoga zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine.
Prestanak vlasništva iz stava 1. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za imovinskopravne odnose.
Rješenje iz stava 2. ovog člana se može osporavati žalbom u postupku pred organom uprave Federacije Bosne i Hercegovine nadležnim za imovinsko pravne poslove.
Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na provođenje.
20. Zakon o eksproprijaciji („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07, 36/10, 25/12 i 34/16).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o eksproprijaciji („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07 i 36/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 46.
Ako vlasnik nekretnine koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nekretninu ili ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati takvu nekretninu, naknada se određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine. Tržišna vrijednost je izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja.
21. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 – ispravka, 24/61 i 1/63).
III NAKNADA ZA NACIONALIZOVANE NEPOKRETNOSTI
Član 42.
Za nacionalizovanu zgradu ili posebni deo zgrade, zajedno sa zemljištem koje pokriva zgrada i zemljištem koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, ranijem sopstveniku se naknada koja iznosi 10% od stanarine koja se plaća za tu zgradu ili deo zgrade na dan stupanja na snagu ovog zakona - za vreme od 50 godina.
Visina naknade utvrđuje se u jednom ukupnom iznosu, koji će se isplaćivati u jednakim mesečnim obrocima za vreme od 50 godina, počev od 1 januara 1959 godine.
[…] Član 46.
Za nacionalizovano građevinsko neizgrađeno zemljište ranijem sopstveniku daje se naknada koja se određuje po tarifi po kojoj se određuje naknada za eksproprisano građevinsko zemljište (član 47 Zakona o eksproprijaciji).
Naknada po prethodnom stavu isplaćuje se za vreme od 50 godina u jednakim godišnjim obrocima, počev od prvog dana po isteku meseca u kome je raniji sopstvenik predao zemljište u posed opštini ili drugom korisniku (član 38).
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 46 0 P 014248 17 Rev 2 od 27. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, ispitati da li je osporenim odlukama kojim je apelantica obavezana na isplatu naknade prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
30. U vezi s apelanticinim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju o tužiočevom zahtjevu odlučeno u parničnom postupku, te u vezi s tim ukazuje da su redovni sudovi na tri instance u osporenim odlukama bili saglasni da je tužiočev zahtjev za isplatu naknade za predmetne nekretnine (parcele i kuću) osnovan, s tim da je odluka prvostepenog suda u pogledu visine naknade za preuzete parcele preinačena presudom Kantonalnog suda na niži iznos. Ovakvo odlučenje je potvrdio i Vrhovni sud svojom presudom kao konačnom odlukom u konkretnoj pravnoj stvari. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasna i logična obrazloženja za svoje odluke, iz kojih, nasuprot apelanticinom mišljenju, ne proizlazi proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa. Naime, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni brojni materijalni dokazi uz učešće vještaka geodetske i građevinske struke, kao i da su sudovi utvrdili da apelantica za izuzete predmetne nekretnine nije utvrdila i isplatila naknadu. Ustavni sud dalje primjećuje da su se redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka pozvali na relevantne odredbe ZOVPO (čl. 3. i 6), Zakona o nacionalizaciji (čl. 42–49), Zakona o eksproprijaciji (čl. 46. i 47) i Zakona o građevinskom zemljištu (čl. 69. i 96) kada su zaključili da je u konkretnom slučaju izvršeno faktičko deposjediranje nekretnina prednika tužioca koje predstavlja osnov za ostvarivanje prava na naknadu koje ne zastarijeva. Osim toga, visinu naknade za predmetne nekretnine redovni sudovi su odredili na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke na koji stranke nisu imale primjedbi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljna obrazloženja zašto je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev i u kojem iznosu, pa imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su zasnovane osporene presude, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelanticinu štetu.
33. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredbi ZOVPO, Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, Zakona o eksproprijaciji i Zakona o građevinskom zemljištu na kojim su zasnovane osporene odluke, te okolnost da su redovni sudovi u osporenim presudama zapravo razmotrili sve navode koje apelantica ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne stvari, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi dali detaljne razloge zbog čega je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOVPO, Zakona o nacionalizaciji, Zakona o eksproprijaciji i Zakona o građevinskom zemljištu, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević