Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4799/19 („Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javne nabavke
- Izmakla dobit(dobitak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4799/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4799/19, rješavajući apelaciju koju je podnio „Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 011716 18 Pž od 26. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Lala i Laćo“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić advokat iz Sarajeva, podnio je 11. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 011716 18 Pž od 26. septembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi (Javna ustanova nacionalni park „Sutjeska“ Tjentište) na ime pretrpljene štete u vidu izgubljene dobiti isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknadi troškove postupka, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Viši privredni sud je naveo da je, na osnovu provedenih dokaza, nespornih navoda stranaka i rezultata cjelokupnog raspravljanja, u toku postupka utvrđeno da se apelant javio kao ponuđač u postupku javnih nabavki za bezalkoholna i alkoholna pića sa drugim ponuđačima („Pavgord“ d.o.o. Foča i „Primaprom“ d.o.o. Banjaluka), u kojem postupku je tuženi predložio da se ugovor o javnoj nabavci zaključi s ponuđačem „Pavgord“ d.o.o. Foča kao najpovoljnijih ponuđačem, nakon čega je uslijedila odluka o izboru navedenog ponuđača. Viši privredni sud je dalje naveo da je povodom žalbe apelanta zbog nezakonito provedenog postupka javne nabavke Ured za razmatranje žalbi tuženom izrekao novčanu kaznu, a potom, u postupku ponovljenom po odluci Suda Bosne i Hercegovine, poništio predmetni postupak javne nabavke i sve radnje proistekle iz tog postupka. Viši privredni sud je naveo da je apelant na nezakonitim odlukama tuženog donesenim u predmetnom postupku javne nabavke zasnovao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, dok je visinu štete dokazivao putem vještaka finansijske struke, te da je prvostepeni sud odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta isti cijenio neosnovanim. Viši privredni sud je ukazao da odgovornost tuženog za rad njegovih organa ne može proizilaziti iz pogrešne primjene određene norme, nego je za postojanje odgovornosti tuženog apelant bio u obavezi da dokaže nezakonit ili nepravilan rad kao vrstu skrivljenog aktivnog ili pasivnog ponašanja, tako da, u nedostatku dokaza o takvom ponašanju tuženog nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbi člana
172. Zakona o obligacionim odnosima (kojom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije). Viši privredni sud je naveo da su sasvim jasni razlozi odbijanja tužbenog zahtjeva imajući u vidu da je apelant precizirao tužbeni zahtjev na iznos koji je kao dobit mogao ostvariti da je tuženi s njim zaključio ugovor po provedenom postupku javnih nabavki, a takve obaveze tuženog nije bilo budući da je cijeli tenderski postupak poništen, a nije postojala obaveza tuženog da ugovor zaključi s bilo kojim ponuđačem.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, konkretno, relevantne odredbe Zakona o javnim nabavkama i Zakona o obligacionim odnosima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević