Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4393/19 (B. Ž.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4393/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4393/19, rješavajući apelaciju Borislava Žerajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Borislav Žerajić protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 007796 19 Gž 2 od 24. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Žerajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, podnio je 11. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 007796 19 Gž 2 od 24. septembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se na osnovu člana 148. Zakona o obligacionim odnosima obavežu tuženi (B.M., V.R., N.D., M.C., M.P., R.R., R.K., R.M., M.Š. i B.D.) da apelantu naknade štetu u određenom novčanom iznosu počinjenu na putu (bliže označenom u izreci prvostepene odluke) radi rekonstrukcije jednosmjernog u dvosmjerni planski put, kako bi se vratilo pravo vozačima na križanje, a kombajnerima i drugim ve ćim mašinama vratilo pravo prolaza na javnom putu, s tim da se obaveže apelant da sklopi ugovor o rekonstrukciji puta sa izvođačem radova Nevesinjeputevi“ Nevesinje.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant ponio tužbu legitimišući se kao amaterski pravobranilac javnog puta, bliže označenog u izreci prvostepene presude. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelant nije aktivno legitimisan (ni kao građanin u svoje ime, a ni kao amaterski pravobranilac) potraživati naknadu štetu kako bi ga sud obavezao da sa izvođačem radova "Nevesinjeputevi" sklopi ugovor o rekonstrukciji puta da bi put u svemu odgovarao, kako tvrdi apelant, katastarskom planu, da bi bio širine 6 metara, da umjesto jednog pravca bude dvosmjerni i tako se obezbijedilo pravo vozača motornih vozila da ga koriste kao dvosmjerni put, kao i kombajnima i ve ćim mašinama da imaju pravo prolaza, te svima pravo križanja na navedenom putu. Naime, Okružni sud je ukazao da su prema članu 3. stav 1. Zakona o javnim putevima javni putevi javno dobro u općoj upotrebi, u svojini RS. Okružni sud je ukazao da se o upravljanju, građenju, rekonstrukciji i održavanju ulice (kako je to u konkretnom slučaju) brine jedinica lokalne samouprave (član 16. Zakona o javnim putevima), a to ne može biti apelant koji bi, kako zahtijeva, nakon što mu se isplati potraživani iznos sa "Nevesiljeputevima" iz Nevesinja sklopio ugovor o rekonstrukciji puta u naselju Miljevac. Također, Okružni sud je naveo da tuženi nisu ni pasivno legitimisani i da isti kao državni službenici u organima lokalne samouprave, odnosno RS za štetu koju su eventualno uzrokovali tre ćem licu na radu ili u vezi sa radom ne bi odgovarali trećem licu, nego bi to bila jedinica lokalne samouprave, odnosno RS.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije (ali te navode nije posebno obrazlagao). Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi „da suženje puta na četiri metra nanosi štetu svim korisnicima puta jer gube 50% na produktivnosti, oduzeto im je pravo križanja, a kombajnerima i širim mašinama oduzeli su pravo prolaza javnim putem, te ističe da će štetu trpiti sve dok se ne otkloni uzrok štete“. Također, apelant navodi „da je dužina procesa svjedok povrede prava Konvencije čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozivao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud zapaža da iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 24. jula 2017. godine (a kako to proizlazi iz dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu), te da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima je trajao dvije godine i dva mjeseca na dvije instance. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4393/19 (B. Ž.) | Sudska praksa | Aktio