Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4793/19 (H.Č.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4793/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4793/19, rješavajući apelaciju H. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. Č.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 070868 19 Gži 2 od 2. oktobra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 I 070868 10 I od 27. januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 11. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 070868 19 Gži 2 od 2. oktobra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 070868 10 I od 27. januara 2014. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Općinskog suda broj 58 0 I 070868 10 I od 27. januara 2014. godine, kojim je usvojen prigovor izvršenika (Grad Mostar), obustavljen predmetni izvršni postupak i ukinute sve provedene radnje.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, istakao da je Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 8. juna 2009. godine usvojena žalba apelanta, te je naloženo preduzeću „Nerfil“ d.o.o. Mostar i izvršeniku da u roku od 15 dana apelantu uspostave njegov radno-pravni status shodno članu 143. stav (2) Zakona o radu. U vezi s tim, ukazano je da je suština izvršne isprave - Rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana
143. Zakona o radu od 8. juna 2009. godine da se apelantu uspostavi radno-pravni status u skladu sa članom 143. stav (2) Zakona o radu, što znači da je apelant mogao podnijeti prijedlog samo radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik shodno članu 209. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Nadalje, navedeno je da je u izvršnom postupku sud vezan sadržajem izvršne isprave, te da se ne može mijenjati njen sadržaj kako je to apelant uradio podnošenjem prijedloga za izvršenje. Naime, Općinski sud je ukazao da prijedlog za izvršenje i dozvoljeno izvršenje radi naknade plate za određeni vremenski period, uplate na ime doprinosa za PIO i isplate otpremnine, kao i troškova izvršnog postupka, sve pobliže precizirano u obrazloženju rješenja, na novčanim sredstvima izvršenika, nije u skladu sa izvršnom ispravom. Shodno tome, navedeno je da pored elemenata koje mora imati svaki podnesak, prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave mora sadržavati, između ostalog, i označenje potraživanja čije se ostvarenje traži (član 27. stav (1) u vezi sa članom 36. stav (1) ZIP). Takođe, da bi se sproveo izvršni postupak istaknuto je da je nužno da postoje i uslovi koji se tiču potraživanja, a jedan od tih uslova je upravo postojanje izvršnog potraživanja, pa tako potraživanje čije se ostvarenje traži jeste izvršni zahtjev tražioca izvršenja koji mu pripada na osnovu izvršne isprave. Stoga je ukazano da je rješenje o izvršenju pravilno doneseno samo ukoliko je saglasno izvršnoj ispravi i u njenim granicama, kako u pogledu ličnosti tražioca izvršenja i izvršenika, tako i u pogledu činidbe na koju je obavezan izvršenik. Dakle, ukazano je da se na osnovu strogog formalnog legaliteta koji se primjenjuje u postupku izvršenja izvršni sud vezan za izvršnu ispravu onako kako ona glasi, a uloga izvršnog suda jeste da kontroliše zakonitost i da prisilno provodi zakonitost (izvršni postupak), te da se kreće u skladu sa izvršnom ispravom. Naime, Općinski sud je istakao da je izvršna isprava nepodobna za izvršenje u pogledu onog potraživanja koje se traži prijedlogom za izvršenje tj. mimo onog što apelantu po izvršnoj ispravi pripada, u konkretnom slučaju nepodobna je za izvršenje kojim je određena isplata novčanog potraživanja.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da u izvršnom postupku važi načelo formalnog legaliteta koje zahtijeva da potraživanje čije se izvršenje traži odgovara sadržaju izvršne isprave. Budući da se u konkretnom slučaju izvršna isprava ne odnosi na novčana potraživanja, niti su ova potraživanja njom određena, sud nije ovlašćen da u izvršnom postupku određuje iznose koji nisu navedeni u izvršnoj ispravi, jer ne može preuzimati ovlašćenja parničnog suda. Kantonalni sud je ukazao da je u tom pravcu prvostepeni sud dao detaljno obrazloženje koje Kantonalni sud u cjelosti prihvaća.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u apelaciji odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-7262/18 od 13. februara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević