Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3055/18 (Đ. Š.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3055/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3055/18, rješavajući apelaciju Đoke Škero, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đoke Škero podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 230840 17 Gž od 20. februara 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 230840 16 I od 14. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đoko Škero (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Dragan Škuletić advokat iz Trebinja, podnio je 25. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 230840 17 Gž od 20. februar 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 230840 16 I od 14. decembra 2016. godine.

2. Apelant i Gojko Vulešević koji je u međuvremenu preminuo, kao tražitelji izvršenja, su 8. januara 2016. godine Osnovnom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje protiv izvršenika JP „Putevi Republike Srpske“, Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršenik) , radi duga u iznosu od 60.000,00 KM, a na osnovu pravosnažene i izvršene presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 003100 14 P2 od 31. decembra 2014. godine, koja je djelimično preinačena presudom Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 00310015 Gž 3 od 21. maja 2015. godine, odnosno djelimično preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003100 15 Rev od 1. oktobra 2015. godine, na način detaljno naveden u dispozitivu presude. Kao sredstvo izvršenja apelant i Gojko Vulešević su predložili zapljenu novčanih sredstva izvršenika, koja se nalaze na žiro-računima banaka, detaljno navedenim u prijedlogu za izvršenje.

3. Osnovni sud je dozvolio predloženo izvršenje donoseći Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 230840 16 I od 9. februara 2016. godine zapljenom novčanih sredstva izvršenika, koja se nalaze na žiro-računima banaka, detaljno navedenim u prijedlogu za izvršenje.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 230840 16 I od 14. decembra 2016. godine usvojen je prigovor izvršenika kao osnovan, obustavljen je postupak izvršenja i Rješenje o izvršenju od 9. februara 2016. godine je stavljeno van snage te su ukinute sve provedene izvršene radnje

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je izvršenik protiv Rješenja o izvršenju od 9. februara 2016. godine izjavio prigovor u kome je između ostalog naveo da je 29. jula 2015. godine u cijelosti isplatio dug prema tražiteljima izvršenja; i to glavi dug u iznosu od 55.100,00 KM, zakonske zatezne kamate u iznosu od 55.100,00 KM kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.940,00 KM. Izvršenik je također naveo da rješenje o izvršenju osporava zbog pogrešne primjene Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i člana 4b Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“, broj 19/01, 52/06 i 103/09), kojim je propisano, da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je izvršenik tražiteljima izvršenja 29. jula 2015. godine izmirio glavni dug u iznosu od 55.100,00 KM i zakonsku zateznu kamatu u istom iznosu od 55.100,00 KM, što nije osporavao niti tražitelj izvršenja, pri tome imajući u vidu sadržaj odredbe člana 4b Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate prigovor izvršenika je odbijen kao neosnovan.

6. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 230840 17 Gž od 20. februara 2018. godine odbio žalbu apelanta i Gojko Vuleševića, kao tražitelja izvršenja i rješenje Osnovnog suda od 14. decembra 2016. godine potvrdio.

7. Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta da odredba člana 4b Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate nema povratno dejstvo. S tim u vezi je ukazao na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-53/10 od 31. januara 2012. godine kojom je odbijen prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 4b. citiranog zakona, i neustavnosti i nezakonitosti Odluke broj 01-610/06 od 17. maja 2006. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 52/06), koju odluku je donijela Narodna skupština Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština RS). Naime, Okružni sud je naveo da se član 1. Odluke Narodne skupštine RS-a odnosi na član 4b. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate, u smislu da navedeni član ima opšti interes za RS, te da ova odluka stupa na snagu danom donošenja i da će se objaviti u Službenom glasniku RS (član 2). Stoga je Okružni sud ocijenio neosnovanim tvrdnje tražitelja izvršenja da osporavana odredba Zakona o visini stope zatezne kamate nema retroaktivno dejstvo. Dalje, Okružni sud je ukazao, da je Ustavni sud RS-a imao u vidu da je članom 110. stav 1. Ustava RS utvrđen princip zabrane povratnog dejstva, ali da je stavom 2. istog člana Ustava RS predviđen izuzetak od navedenog ustavnog principa, tako što je propisano, da se samo zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe, ako to zahtijeva opšti interes utvrđen u postupku donošenja zakona, imaju povratno dejstvo. Stoga, Okružni sud je zaključio da odredba člana 4b Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate ima povratno dejstvo saglasno članu 110. Ustava RS, s obzirom da se Narodna skupština RS, postupajući u skladu sa Ustavom RS izričito izjasnila o postojanju opšteg interesa u postupku donošenja navedenog zakona. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je primjenom odredbe člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP odlučio kao u izreci rješenja.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim ističe da se Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate nije mogao retroaktivno primijeniti.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravičan postupak i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja , a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3055/18 (Đ. Š.) | Sudska praksa | Aktio