Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4104/18 (P. P.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4104/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4104/18, rješavajući apelaciju Paše Panjete, na osnovu člana 18. stav (3) tač. e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Paše Panjete podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 026491 14 Rsž od 27. februara 2015. godine, zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Paše Panjete podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 259216 17 Gž od 8. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pašo Panjeta (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 20. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 259216 17 Gž od 8. juna 2018. godine. Takođe, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava i Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 026491 14 Rsž od 27. februara 2015. godine.
Osporeni parnični postupak
2. Rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 026491 14 Rsž od 27. februara 2015. godine, usvojena je žalba tužene Republike Srpske, te je Presuda Osnovnog suda u Sokocu- Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 026491 13 Rs od 23. januara 2015. godine ukinuta i apelantova tužba odbačena.
3. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, 11. maja 2015. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu koja se odnosila na isto pitanje koje se pokreće i u predmetnoj apelaciji. Ustavni sud je na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP-2275/15 kojom je apelaciju podnesenu 11. maja 2015. godine protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 026491 14 Rsž od 27. februara 2015. godine (kojim je usvojena žalba tužene Republike Srpske, te Presuda Osnovnog suda u Sokocu-Odjeljenje u Istočnom Sarajevu od 23. januara 2015. godine ukinutu i apelantova tužba odbačena), odbacio zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Osporeni izvršni postupak
4. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 15. avgusta 2017. godine donio Rješenje broj 71 0 I 259216 17 I, kojim je odbio apelantov prijedlog za izvršenje u cijelosti.
5. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo, između ostalog, da je apelant podnio tom sudu prijedlog za izvršenje, protiv izvršenika Republike Srpske, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi naplate novčanog potraživanja, a na osnovu Rješenja Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske - Komisija za implementaciju člana 152. Zakona o radu od 27. aprila 2012. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje od 27. aprila 2012. godine). Nadalje je naveo, da je navedenim rješenjem konstatovano da se apelantu priznaje pravo na otpremninu, a stavom dva rješenja da će se isplata otpremnine izvršiti kad se obezbijede sredstva za te namjene, što prema mišljenju Osnovnog suda ne predstavlja nalog i obavezu izvršenika na ispunjenje novčane obaveze iz navedenog rješenja apelantu, iz kojeg razloga je izvršna isprava i nepodobna za izvršenje.
6. Okružni sud je 8. juna 2018. godine donio Rješenje broj 71 0 I 259216 17 Gž, kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
7. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je istakao da je apelant prvostepenom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu Rješenja od 27. aprila 2012. godine, kojim mu je priznato pravo na otpremninu u visini od 2,66 prosječne plate u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca, prije mjeseca u kome se imenovanom priznaje pravo na otpremninu, odnosno vrši isplata otpremnine prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, te je određeno da će se isplata otpremnine vršiti kada se obezbijede sredstva za tu namjenu. Nadalje je istakao, da je u prijedlogu za izvršenje apelant odredio visinu iznosa otpremnine u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima izvršnog postupka, pljenidbom novčanog iznosa sa računa izvršenika i prijenos zaplijenjenog iznosa na račun punomoćnika apelanta. Zatim je istakao, da je prvostepeni sud našao utvrđenim da izvršna isprava, rješenje organa uprave, nije podobno za izvršenje u smislu odredbe člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku, u vezi sa odredbom člana 27. stav 1. istog zakona.
8. Okružni sud je citirao odredbu člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, te istakao da u konkretnom slučaju rješenje organa uprave nije podobno za izvršenje iz razloga što nije određen rok ispunjenja obaveze, nego je samo utvrđeno pravo na otpremninu uz odložni uslov da će se isplata izvršiti kada se obezbijede sredstva za te namjene. Nadalje je istakao, da iz tog razloga cijeni da je pravilan zaključak prvostepenog suda da predmetna izvršna isprava nije podobna za izvršenje. Okružni sud je naglasio, da je nesporno da apelant protiv Rješenje od 27. aprila 2012. godine, koje je doneseno u upravnom postupku, a koje rješenje je izvršna isprava, nije izjavljivao žalbu, što znači da se saglasio sa odlaganjem ispunjenja obaveze, tako da je odluka prvostepenog suda pravilna.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
10. Apelant je istakao da su mu navedena prava povrijeđena, obzirom da mu je Rješenjem od 27. aprila 2012. godine priznato pravo na otpremninu, koje nije sprovedeno, jer je u osporenom izvršnom postupku Osnovni sud odbio njegov prijedlog za izvršenje navedenog rješenja, a Okružni sud odbio njegovu žalbu i prvostepeno rješenje potvrdio (uz obrazloženje da je prvostepeni sud donio pravilno i zakonito rješenje, jer Rješenje od 27. aprila 2012. godine nije podobno za izvršenje iz razloga što nije određen rok ispunjenja obaveze). Takođe je istakao, da je „vodio i parnični postupak radi isplate otpremnine, ali je Rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 81 Rs 026491 14 Rsž od 27. februara 2015. godine apelantova tužba odbačena, pa je apelantu onemogućen pristup sudu“. Pored toga, apelant je u apelaciji predložio da Ustavni sud naloži Vladi Republike Srpske da apelantu isplati pravičnu kompenzaciju u iznosu od 3.000 KM zbog kršenja navedenih prava.
Relevantni propisi
11. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUS RS, 43/17 - OUS BiH, 90/17 - OUS BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 66/18), u relevantnom dijelu glasi:
Izvršna isprava Član 23. stav (1) tačka 2) (1) Izvršne isprave su:
[...] 2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno, [...] Podobnost izvršne isprave za izvršenje Član 27. stav (1) (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 026491 14 Rsž od 27. februara 2015. godine - Ustavni sud već odlučivao
13. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji pokreće ista pitanja koja su bila predmet njegove ranije podnesene apelacije, o kojoj je Ustavni sud već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
b)U odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 259216 17 Gž od 8. juna 2018.
godine - prima facie
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, odnosno da je postupao po apelaciji kojom je osporena odluka Okružnog suda donesena u izvršnom postupku, u kojem je odbijen prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja istog upravnog organa kao u konkretnom slučaju (kojim rješenjem je priznato pravo na otpremninu i konstatovano da će se isplata otpremnine vršit kada se obezbijede sredstva za te namjene), te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Okružnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4533/16 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tač. e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević